Sastavi Nine Horses i Nine Rain nemaju ništa zajedničko osim što su usputni projekti određenih velikih imena, te da u imenu sadržavaju broj DEVET. Zašto baš 9? Ima li taj broj neko dublje značenje?
Što mislite o broju devet (9)? Spada li među vaše sretne znamenke, mrzite li ga, bojite li ga se možda čak? Izbjegavate li vozila javnog prijevoza koja u nazivu svoje linije sadrže mrsku ‘devetku’, pa vam najbliži put od Ravnih Njiva do trajektne luke vodi preko Korešnice ili ne daj Bože Dugopolja? Ili je igrom slučaja to vaš omiljeni broj kojega i dalje križate na loto listiću unatoč činjenici da ste najobičniji luzer kojeg ova država na takav način već godinama muze? Da, moglo bi se jako mnogo kazivati o devetci, odnosno devetkama.
Ovaj je broj u staroj Kini imao sretno i povlašteno značenje – ne samo da je referirao na Zmaja, koji je simbol snage i moći, već i na samoga Cara – uostalom, kinesko je prijestolje brojalo devet stepenica, a od vanjskog svijeta bilo odijeljeno s devetoro vrata, dok je primjerice u Japanu smatran znakom nesreće, iz razloga što se izgovara slično riječi koja označuje bol.
Yggdrasil se proteže kroz devet svjetova, a Odin je na njegovu deblu visio devet dana kako bi spoznao tajnu runa
Izgleda kako su na Zapadu simbolike vezane uz devetku bile brojnije i snažnije. Krenimo od nordijske mitologije i jedinstvenog stabla Yggdrasila koji je svojim korijenjem, deblom i granama prodirao kroz devet svjetova, i na kojemu je Otac svega, Odin, visio punih devet dana žrtvujući samog sebe sebi, kako bi spoznao magičnu tajnu pretočenu u runske simbole. Zanimljivo, Odin će izreći ukupno osamnaest tajni, a broj runa će se u konačnici ustaliti na dvadesetisedam. Uočavate, riječ je o prva dva višekratnika broja devet!
Zatim grčko naslijeđe– od devet muza, devet dana koliko je potrebno da se padne s neba na Zemlju (plus daljnjih devet za dosezanje dna Tartara), devet dana koliko je Demetri trebalo da obiđe svijet u potrazi za otetom kćerkom Perzefonom, pa do grčkog kršćanskog mistika Pseudo-Dionizija Aeropagita koji je tvrdio da su anđeli raspoređeni u devet zborova, odnosno tri trijade!
Antička je misao oblikovala europsko srednjevjekovno poimanje broja devet: pretpostavljenih devet nebeskih sfera (Sunce, Mjesec, Zemlja i tada poznati planeti) imaju svoj savršeni antipod u devet krugova pakla. Dante je tu činjenicu majstorski iskoristio u svojoj Komediji, kojoj su kasnije dodijelili epitet ‘božanstvena’.
Još jedna devetka sa negativnim konotacijama: nazguli odnosno prstenove utvare. Na slici ih je pet, no koga briga!
Poveznice s paklenim krugovima sugeriraju dakle devetku kao broj vezan uz pad, uništenje, negativni odraz onog pozitivnog. J. R. R. Tolkien u svojem legendariju tako navodi devet prstenova koje je još jedno nekoć sjajno no zbog vlastite pohlepe palo biće, Auleov maia Sauron, iskovalo početkom trećeg doba kako bi njima podjarmio devetero ljudskih kraljeva, odreda potomaka Numenorejaca, pretvorivši ih u sjenke, odnosno utvare – Nazgule! Snage dobra su se devetorici sablasti pokušale suprotstaviti formiranjem skupine devetorice pješaka. Opet ravnoteža.
Mačke imaju devet života, a njihovi arhetipski neprijatelji psi često se vezuju uz devetke – sjetite se samo Doctorovog mehaničkog psa zvanog K9 (što je inače i naziv za službene pse, inteligentnije pripadnike policija diljem svijeta).
Devetke u sprezi sa mačkama i psima: plašljivi Fraidy Cat koji panično proživljava svoju zadnju, devetu inkarnaciju, te K9, mehanički pas Doctora Whoa
Napustimo načas mitološki i povijesni background i pogledajmo kako znanost gleda na posljednji jednoznamenkasti broj dekadskog sustava. Deveterocifrena brojka koja se sastoji od redom posloženih temeljnih znamenki (dakle, 123456789) će množenjem s devetkom ili bilo kojim njezinim cjelobrojnim višekratnikom dati veličinu sastavljenu od istih znamenki, npr.:
123456789 × 9 = 1111111111
123456789 × 18 = 2222222222
I tako dalje. Također, devetka je ista kako u decimalnom, tako i u heksadecimalnom sustavu.
Devetka se može prikazati u obliku potencije s opadajućim eksponentima prva tri prim broja (četvrti, odnosno četvorka je već složeni broj):
9 = 3^2^1
Određeni je broj djeljiv s devetkom onda i samo onda ukoliko zbroj njegovih znamenki iznosi devet. I za kraj ove matematičke sekvence, tek jedan mali kuriozitet:
zbroj znamenaka u datumu pisanja najave za ovu emisiju (21. ožujka 2017.) jest
2 + 1 + 3 + 2 + 0 + 1 + 7 = 16 -> 1 + 6 = 7
Sedam!
Jebi ga, zamalo!
Uistinu, o devetci bi se moglo pričati tjednima…
Patrick McGoohan kao ‘prisoner’ u istoimenoj kultnoj TV seriji – dokaz kako i šest lako može postati devet!
U redu, ovo je ipak najava (uvjetno kazano) emisije čija je temeljna tema glazba, ili bi barem tako trebalo biti po definiciji.
Zamislite da realizirate određeni glazbeni projekt koji vašom voljom u nazivu sadrži brojku devet, iako za to nema logičnog opravdanja – primjerice, taj posao odrađujete sami, ili uz sastav koji broji, recimo, troje ljudi. Doesn’t make sense, ha? Prošla su vremena Raymonda Scotta i njegovog šesteročlanog ‘kvinteta’, i to jako davno. Živimo u vremenu u kojemu informacija postaje praktički SVE – ona mora biti pružena na najjednostavniji način, tako da osigura vlastiti nesmetani protok te da na cilj dođe u manje više neokrnjenoj formi. Dakle, omjer signala i šuma treba u što većoj mjeri podilaziti prvonavedenom. Osluhnite primjerice složenicu Emerson, Lake and Palmer. Nisu li pojedinci koji stoje iza navedenih imena time praktički rekli sve, ograđujući se od suvišnih prikrivanja esencije iza kulisa Potemkinovih sela?
Imajući to u vidu, koliko nam o određenom sastavu govori složenica dviju riječi, od kojih je prva ‘Nine’, odnosno ‘devet’, ukoliko znamo da je broj njegovih članova 3 (tri), odnosno 6 (šest)? Jedina moguća logična poveznica svodi se na faktorizaciju dotične devetke, ili na nekakav aditivno-multiplikativni model koji bi povezao spomenute znamenke, primjerice:
3 × 3 = 9
odnosno u drugom slučaju
3 + 3 + 3 = 9,
što se pojednostavljeno može pisati
(3 + 3) + 3 = 6 + 3 = 9
Ako ništa drugo, ovim smo dokazali da imena koja će u idućem retku biti po prvi put spomenuta – a riječ je o projektima Nine Rain i Nine Horses – svoju nazivnu devetku tek uvjetno mogu dugovati broju članova. Jednadžba se dodatno komplicira ako se u obzir uzme fluktuacija članstva sastava Nine Rain (šest je ukupan broj članova prošlih kroz projekt tijekom zadnja dva desetljeća), no zbog jednostavnosti takve detalje možemo zanemariti.
Pa zašto onda Kiša devet, odnosno Devet konja?
Ne pada mi na pamet logično obrazloženje, pa ćemo stoga krenuti drugom stazom – pružiti odgovor na pitanje tko se krije iza tih imena.
Nine Rain
Nine Rain nastaje 1993. nakon što Steven Brown, jedan od kreativnih motora sastava Tuxedomoon, još jednom mijenja prebivalište, skrasivši se ovoga puta u Mexico Cityju. Uz pomoć njemačkog eksperimentalnog glazbenika Nicolasa Klaua te nekolicine lokalnih zanesenjaka pokreće sastav koji u začetku uglavnom izvodi neobavezne teme, te povremeno obrade skladbi Tuxedomoona. Vremenom shvaćaju kako njihova suradnja nije tek hir za prekračivanje vremena, pa 1996. izdaju prvi zajednički album, nazvan kao i projekt – Nine Rain, na kojemu će, znakovito, gostovati i članovi tada primirenog Tuxedomoona; Ivan Georgiev i Luc van Lieshout. Uspjeli amalgam etno ritmova, progresivne glazbe i više nego dobro uklopljene atmosferičnosti pokazuje se dobrim modelom – ipak, nemojte to shvatiti kao Tuxedomoon na latino način, iako su pri prvom preslušavanju takve pogrešne asocijacije neizbježne. Tako da Nine Rain koncem 1999. objavljuju i drugi album Rain of Fire, koji zvukom ne može sakriti činjenicu da je sniman na Kubi.
I dok su kritičari razbijali glavu gdje i kako klasificirati Nine Rain, Brown i društvo nastavljaju s promocijom vlastitog doživljaja glazbenog suživota kultura i podneblja. Daljnja afirmacija sastava jest i odluka meksičkih vlasti da upravo njihova glazba bude dio zvučne scenografije za nacionalni paviljon na EXPO-u u Hannoveru godine 2002. Slijedi europska turneja te lagane perturbacije članstva koje se neće bitnije odraziti na kvalitetu čitavog projekta, pošto ključne individue – Brown, Klau i Lopez – i dalje drže konce u rukama.
Steven Brown
Reaktivacija Tuxedomoona (album Soundtracks – Urban Leisure iz 2002.) nije zaprijetila ovom projektu, pošto je Brown već dokazao kako je odličan borac na više frontova. Štoviše, moglo bi se kazati kako je Nine Rain s tijekom zadnjeg desetljeća kolektiv kreativan koliko i Brownov matični sastav – četiri albuma Tuxedomoona naspram tri Nine Raina. Obje su opcije, dakle, otvorene.
Devetka? Nitko nije objasnio. Možda tako i bolje!
The title related well to the personal (I’ve lived in two states in America where the winters are excessively long. The literal and the metaphor have become indistinguishable to me) and to the sense of dislocated isolation that sometimes feels like the prevailing contemporary condition. But, put simply, the title spoke of the condition in which I found myself. Winter was hard.
/David Sylvian o značenju naziva Snow Borne Sorrow/
David Sylvian
Nine Horses je također side project jednog pomalo marginaliziranog genija, Davida Sylviana. Riječ je o njegovoj kolaboraciji s elektroničkim kompozitorom i producentom Burntom Friedmanom, te dugogodišnjim suradnikom, inače Davidovim bratom, Steve Jansenom (u stvari se prezivaju Butt, ali to očito ne figurira na omotima albuma). U vrijeme nastanka i realizacije ideje o Nine Horses kao ponešto drukčijem izražajnom sredstvu, Sylvian je tavorio u blagoj uljuljkanosti nakon hvalospjeva njegovom tada zadnjem uratku, poprilično mininalističnom albumu Blemish (2003.). Stoga će povratak pop formi, čak i u pomalo ekstremnom izdanju, biti više nego toplo dočekan od strane štovatelja.
No, skladbe koje će se naći na prvijencu Nine Horsesa nazvanom Snow Borne Sorrow (2005.) nisu produkt trenutka, već su nastajale dugi niz godina – Jansen će u jednom intervjuu kao polazni termin navesti godinu 2002., što znači da korijeni suradnje sežu u vrijeme snimanja Blemisha, pa možda i ranije. Sylvian pak tvrdi kako je prve kontakte s Friedmanom ostvario tijekom iste godine, no na turneji koja je promovirala skladbe s dotičnog albuma, tada još neobjavljenog. Logično je, dakle, zaključiti kako je to Sylvianovo mračno i hermetično remek djelo bilo okidač buduće suradnje i da Nine Horses upravo njemu duguje svoje postojanje. Na koncu, ne treba tražiti pretjerane razlike između Snow Borne Sorrowa i njegova prethodnika, pošto je spomenuti povratak pop formi tek vanjska glazura koja prikriva jednako kompleksnu i hermetičnu internu strukturu.
Apstrakcija i vizualni minimalizam – grafičko rješenje omota albuma Snow Borne Sorrow
Ambijentu tog albuma bitno doprinose pojedina gostujuća imena poput neizbježnog Ryuchija Sakamota, švedske kantautorice Stine Nordenstam (sjećate li se njenog celestijalnog albuma And She closed her Eyes iz 1994?), te trubača Arne Henriksena iz norveškog eksperimentalnog sastava Supersilent. Ako vam bode oči pomalo velika koncentracija Skandinavaca, to je očito s razlogom, pošto je čitav album obojen pomalo strindbergovskom atmosferom otuđenja. Iza, primjerice, optimističnog imena skladbe Wonderful World krije se narativna meditacija o svijetu na pragu novog milenija, svijetu bespovratno označenim paranojom i osjećajem neminovnosti koji je uslijedio iz događaja vezanih uz terorističke napade na New York i Washington u rujnu 2001. Uostalom, jednostavnost naziva Banality of Evil govori više od istoimene pjesme, dok se stihovi sadržani u kompoziciji Atom and Cell, jednom od hitoidnijih naslova s ovog albuma, prigodno saživljavaju s duhom vremena:
And the bills that you paid with were worth nothing at all A lost foreign currency Multi-coloured, barely reputable Like the grasses that blew in the warm summer breeze
Well she offered you this to do as you pleased The redwoods, the deserts, the tropical ease The swamps and the prairie dogs, the Joshua trees The long straight highways from dirt road to tar Hitching your wheels to truck, bus, or car
And the lives that you hold in the palm of your hand You toss them aside small and damn near unbreakable You drank all the water and you pissed yourself dry Then you fell to your knees and proceeded to cry
And who could feel sorry for a drunkard like this In a democracy of dunces with a parasites kiss?
And where are the stars? Didn’t she promise us stars?
Nothing will ever be as it was The price has been paid with a thousand loose shoes Pictures are pasted on shop windows and walls Like a poor man Boltanski Lost one and all.
Dvije godine po Snow Borne Sorrowu, Sylvian, Jansen i Friedman objavljuju EP Money for All koji uglavnom donosi remikseve poznatih pjesama s prethodnika te tri nove kompozicije: Birds sing for their Lives, Get the Hell Out te naslovnu, a taj je uradak zasad zadnja stavka u ovoj, nadajmo se, ne još dovršenoj kolaboraciji. Zgodno je spomenuti kako je najveći dio materijala s ova dva izdanja izvođen tijekom Sylvianove turneje The World is Everything, u sklopu koje je održan i veličanstveni nastup u zagrebačkoj Tvornici.
David Sylvian, Steve Jensen i Burnt Friedman, odnosno jednostavno Nine Horses
Sylvian se 2014. vratio na scenu, ovaj put u njemu tako karakterističnoj formi usamljenog jahača, ponudivši svojoj pastvi novu enigmatičku igračku nazvanu There’s a Light That Enters Houses with No Other House in Sight, no to izlazi iz okvira ove priče.
Bilo kako bilo, misterij spominjanja broja devet u imenu projekta Nine Horses očito još nije, a teško da će ikada i biti riješen!
Ljeto još traje, tako da i ova emisija ide smanjenim intezitetom, ograničavajući se na reprodukcije nekih kvalitetnih, no zaboravljenih live nastupa, te na predstavljanje pokojeg noviteta. Stoga ove subote uživajte u snimci jednog od zadnjih nastupa kultnih The Smithsa (Los Angeles 1986.), te zapisu akustičnog koncerta Robyna Hitchcocka, odrađenog i zabilježenog 1998. u jednom njujorškom derutnom izlogu. Naravno, s prvim naznakama jeseni ponovo hvatamo zamah!
Grant Hart je upravo objavio četvrti samostalni album ‘The Argument’, temeljen na motivima Burroughsovog nikad realiziranog scenskog djela ‘Lost Paradise’, koje je pak varijacija na čuvenu epsku poemu Johna Miltona. Također, svega nas nekoliko dana dijeli od koncerta Rogera Watersa na splitskom Poljudu, gdje će po tko zna koji put izvesti svoj (ili možda ipak flojdovski?) magnum opus ‘The Wall’. Ima li mjesta dvojbama, i koliko su opravdane glasine koje već godinama prate ovog kontroverznog glazbenika?
Ovotjedno izdanje eXita analizira ne baš uspjelu NME-ovu listu najmračnijih albuma, te u nastavku donosi sličnu po izboru uredništva emisije. U intermezzu između ova dva izleta u područja tame možete preslušati tri skladbe sa nadolazećeg albuma Laibacha, ‘Spectre’, koji će se u trgovinama pojaviti u veljači 2014.