Simon Bonney – Everyman / The Nice & Keith Emerson
Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi prikaz rada jednog od utemeljielja progresivnog rocka, sastava The Nice, u kojemu je svoju zvjezdanu karijeru započeo definitivno najbolji klavijaturist u okvirima popularne glazbe, Keith Emerson. No, prije toga, otplovite ka nepoznatim obalama uz sazvučja uradka nazvanog ‘Everyman’ (1996.), drugog samostalnog albuma Simona Bonneyja, frontmana i ključnog autora sastava Crime & The City Solution.
a) Simon Bonney – Everyman
Sastav Crime & the City Solution bez zadrške se može nazvati životnim projektom Simona Bonneyja. Ne umanjujući niti zanemarujući doprinose brojnih vrsnih glazbenika koji su prošli kroz sastav (Epic Soundtracks, Rowland S. Howard, njegov brat Harry Howard, Chrislo Haas, Alexander Hacke, Thomas Stern), pa i onih koji su bili njegovim dijelom od utemeljenja do prvog razlaza 1991. (Mick Harvey), Simon je ipak bio srce, duša i glavni pokretački motor benda.
Odluka o raspuštanju Crime & the City Solutona ipak je bila njegova osobna. Jednostavno, Simon je poželio sam stvarati glazbu. Biti okružen vrsnim glazbenicima često je plus, no ti isti mogu svojim brojim savjetima i kritikama djelovati kao kočnica te iz obećavajuće rudimentarne teme u konačnici stvoriti kaos. Već pri snimanju posljednjeg albuma (napominjem, govorimo o fazi koja je skončala otprilike u isto vrijeme kada i mir na Balkanu, a ne o nedavno reinkarniranim Crime & the City Solution), Bonney je u glavi polagano slagao natuknice i smjernice koje će za otprilike godinu dana dovesti do njegovog prvog samostalnog albuma Forever.
Simon Bonney u dvadesetogodišnoj stanci između dvje inkarnacije Crime and the City Solutiona
Taj je rad objavljen sredinom 1992. i sasvim je solidan album, no utjecaj duhova prošlosti (čitaj: Harveyja, Hackea, Rowlanda ili Cavea) još je preočit i iznimno jak, tako da Simona guši u nastojanju postizanja punog, osobnog autorskog učinka.
Sve greške, i one potencijalne i one ostvarene, postaju dio prošlosti te padaju u zaborav godine 1996. kada Simon Bonney snima svoj drugi (i po mojem mišljenju bolji) album Everyman.
Očito je nestala ona australska sjena koja je Bonneyja pratila od prvih kreativnih dana. Everyman je, vjerovali to ili ne, obojen zvučjem americane, konkretno alternativnog countryja koji je u to vrijeme doživljavao svoju renesansu. Takav je zaokret sve samo ne neočekivan, pošto Simon (zajedno sa ženom Browyn Adams, bivšom violinisticom iz Crime…) već godinama živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Istina, nema nešto posla za bivšeg glazbenika. Browyn se još snalazi kao session glazbenica, no on je osuđen na fizičke poslove koji uključuju i vožnju kamiona. Nije se zaludu zapitati ni koliko je taj segment njegova posla utjecao na zaokret ka roots glazbi i folku, no rezultat je veličanstven – tematski, moglo bi se reći i konceptualni album kroz kojeg se provlači ključni lik, nazvan jednostavno Everyman. Neke skladbe sugeriraju poveznice s Bonneyjevom prošlošću, dok pak neke druge zbunjuju njegove stare fanove.
Skrivena poetika Americane: oot Bonneyjevog drugog samostalnog albuma ‘Everyman’.
Sitne će duše kazati da je potpisnik ovih redova tim albumom došao na svoje – sloj australonostalgije pa sloj americane, no varaju se. Album ne funkcionira na takav način, već je nedjeljiva cjelina čiji se segmenti jako dobro nadopunjuju u krajnjem cilju – postizanju učinka jedne kompaktne i zaokružene priče!
01 Everyman: Where Was It Begun
02 Don’t Walk Away From Love
03 Travelin’ On
04 Everyman: Looking For A Life I Can Explain
05 A White Suit In Memphis
06 Ruby
07 Everyman: Ozarks Waltz
08 All God’s Children
09 Everyman: But There’s No Place For Everyman
10 Where Trouble Is Easier To Find
11 Goodtime Charlie’s Got The Blues
12 Western Lights
13 Everyman: Eve
14 Blue Eyes Crying Ín The Rain
15 Everyman: This Is What You Made Me
Kasnih devesedetih Bonney se za stalno nastanio u Detroitu, poznatom i kao ‘grad koji propada’. Navodno je napisao, pa čak i snimio demo verzije za svoj treći samostalni album, no jako je dobro da to nije uradio, barem iz razloga što su Crime & the City Solution sastav koji ne umire. To je na koncu i dokazao prošlogodišnji reunion koji je uz obvezatno članstvo u vidu gazde Bonneyja i žene mu Browyn okupio neke bivše Crimeovce (konkretno, Alexandera Hackea, ujedno i producenta povratničkog albuma), dok su neki također pozvani pojedinci (Mick Harvey) izjavili da im je žao što ne mogu pružiti vlastitu kontribuciju reunionu, no prepuni su obveza – i to, bar kad je Harvey u pitanju, nije laž, jednostavno nemogućnost djelovanja na više polja. Ljudi pomalo stare i neke nekoć banalne akcije ih sada zamaraju do krajnjih granica…
Bilo kako bilo, Everyman je jedan odličan album iz Bonneyjeve međufaze koja je trajala puna dva desetljeća. I tako, čisto da ne bi pomislili da je taj glazbeni genij spavao tijekom tog perioda, emisija eXit vam nudi jedan uistinu odličan album – Everyman!
b) The Nice & Keith Emerson
Čovjek se jako čudno osjeća kad piše o glazbenim događajima koji su se manifestirali prije njegova rođenja, a ni ja nisam iznimka.
The Nice sam zavolio kao petnaestogodišnjak (a bend tada nije postojao upravo toliko godina). Već upućen u Emersonovo stvaralaštvo zahvaljujući poprilično oštećenoj longplejki Brain Salad Surgery i jedva slušljivoj snimci Pictures at an Exhibition, jednom sam prigodom u Koteksovom ‘Disco Shopu’ (ili kako se već zvao taj prostor tik do nekadašnje galerije Alfa) naletio na relativno jeftin album The Best of Nice (segment njegove naslovnice krasi ‘feature’ sliku ovog članka) koji uistinu predstavlja sastav u najboljem svjetlu – dok je ‘A’ strana sadržavala tri duže skladbe – America, Hang On to a Dream i Intermezzo from Karelia Suite, ‘B’ je nudila kraće, mogli bi kazati hitoidnije stvari poput Thoughts of Emerlist Davjack, Diamond Hard Apples of the Moon, Cry of Eugene (pitao sam se tada je l’ to taj isti Eugene), ali i neponovljivi Rondo na kojemu je čak više od Emersona briljirao David O’List sa svojom gitarskom solažom, te dva segmenta iz Ars Longa Vita Brevis. Ukoliko bi mi danas netko ponudio da složim reprezentativni ‘the best of’ The Nicea, teško da bih se odlučio za kompozicije izvan ovog koncepta. Možda bih tek dodao Chorale 3rd Bridge…
Priča o sastavu The Nice započinje sredinom šezdesetih, u vrijeme kada se dva ‘Sjevernjaka’, svježe pridošla u London – Keith Emerson iz Todmordena u Yorkshireu i rođeni geordie, Lee Jackson iz Newcastlea u svojstvu klavijaturista i bas gitarista pridružuju sastavu Gary Farr & the T-Bones. Dvojac će uskoro shvatiti kako dijele slične glazbene afinitete koje ne mogu izraziti u okviru postojećeg benda te sredinom 1966. pokreću vlastiti projekt nazvavši ga, u suprotnosti s tadašnjom navalom spektakularnih imena, jednostavno The Nice.
Toj se rudimentarnoj verziji kultnog sastava uskoro pridružuje gitarist David O’List te na koncu bubnjar Ian Hague kojeg će vrlo brzo zamijeniti Brian ‘Blinky’ Davison. Temeljni je nacrt podrazumijevao stvaranje novih glazbenih formi na postavkama jazza, rocka te posebno europskog glazbenog naslijeđa, odnosno njegove implementacije u suživot s tim novostasalim životnim oblicima.
Važno ime u tim ranim danima bio je Andrew Loog Oldham, rani manager The Rolling Stonesa, koji početkom 1967. utemeljuje jednu od prvih nezavisnih kuća u pravom smislu te riječi, Immediate Records. Dvojba o tome je li Oldham prepoznao potencijal tada još anonimnog The Nicea ili su ga oni ganjali u namjeri da im pruži šansu je i dan danas bez jasnog odgovora, no činjenice govore svoje – The Nice potpisuju svoj prvi ugovor te započinju snimanje nastupnog albuma koje će potrajati više mjeseci, iz razloga što je sastav veći dio godine proveo na britanskim i američkim turnejama s ostatkom tadašnje londonske progresivne scene, odnosno imenima kao što su The Move, Crazy World of Arthur Brown i Pink Floyd. Kad smo već kod toga, zanimljivo je spomenuti da je O’List kao vrsni glazbenik tijekom tih turneja često spašavao Floyde zauzimajući po potrebi mjesto scenskog gitarista u trenucima kada bi već prilično neuračunljivi Syd Barrett otplovio u svoja imaginarna kraljevstva ostavljajući Watersa, Masona i Wrighta na cjedilu.
Izvorna postava The Nicea: Keith Emerson, Brian Davison, Lee Jackson, te David O’List (iznad), u jednoj od promotivnih provokacija prigodom izlaska singla ‘America’
Postoji još jedna zanimljiva činjenica vezana za te rane dane The Nicea. Uvidjevši kako Emerson u svrhu postizanja kontinuiranog tona na Hammond orguljama zaglavljuje tipke preklopljenim komadima kartona ili spljoštenim pivskim čepovima, roadie tehničar sastava, stanoviti Ian Fraser Kilmister (koji će uskoro doživjeti planetarnu popularnost kao Lemmy) poklanja svoj nož Emersonu, uz komentar ‘ovo ti može puno bolje poslužiti’. Veliko hvala Lemmyju! Bez njegova poklona Keith vjerojatno nikad ne bi oslobodio svoju skrivenu destruktivnu narav (ili bi čitavoj toj predstavi nedostajalo par spektakularnih noževa) koja je, ruku na srce, postala bitan dio koncertne scenografije kako The Nicea, tako i kasnije ELP-a!
Prvijenac nazvan jednostavno Thoughts of Emerlist Davjack (lako je uočiti da je naziv sklopljen od prezimena članova The Nicea) konačno izlazi u prosincu 1967. Publika, koja je putem koncerata već prihvatila bend, je oduševljena, no kritičari su po običaju skeptični. Srećom, nije bilo mjesta za sumnju, pošto se album pristojno prodavao, a interes javnosti za čudni bend koji sa svojim agresivnim klavijaturistom naizgled spaja ‘nespojivo’ je rastao iz dana u dan.
No, kako i ne bi! Album je iznjedrio brojne kraće skladbe koje su unatoč složenosti odreda bile predodređene za hitove, poput već spominjane Thoughts of Emerlist Davjack, Bonnie K, Tantalising Maggie ili Cry of Eugene, ali i složenije kompozicije među kojima dominiraju Dawn te posebice Rondo, veličanstvena i frenetična obrada Blue Rondo a la Turk Dave Brubeck Quarteta (u koju je Emerson majstorski uklopio i segmente Bachove Tokate i Fuge u D-molu).
The Nice na sceni. Znakovit je Emersonov pomalo agresivni gard koji će se godinama razvijati u sve napadnijem smislu.
Ipak, mnogo je više kontroverze izazvao njihov singl America/2nd Amendment, s obradom istoimene (America) glazbene teme iz Bernsteinovog mjuzikla West Side Story. Tu je verziju Emerson nazvao prvom instrumentalnom protestnom pjesmom. Uistinu, jedini izgovoreni stih, odnosno rečenica jest
America is pregnant with promise and anticipation, but is murdered by the hand of inevitable
koju na samom kraju kompozicije izgovara trogodišnji sin afroameričke soul pjevačice P.P. Arnold, no taj je segment uklonjen iz novijih remikseva.
No, pravi problemi koje će izazvati ova obrada tek trebaju doći. Članovi The Nicea su u međuvremenu kreirali promidžbeni plakat za singl na kojemu su prikazani sjedeći, držeći u krilu troje petogodišnjaka čija su lica zamijenjena onima koja pripadaju trima najpoznatijim američkim političkim žrtvama šezdesetih – Johnu Fitzgeraldu Kennedyju, Robertu Kennedyju i Martinu Lutheru Kingu. Prodaja singla u Sjedinjenim Državama je, očekivano, postala upitna, iako će kulminacija tek uslijediti. Na koncertu održanom 26. lipnja 1968. u londonskom Royal Albert Hallu, Emerson će tijekom izvođenja sporne skladbe zapaliti američku zastavu. Time će sastavu biti trajno zabranjeno koncertiranje u spomenutoj dvorani, a predstojeća američka turneja biti će dovedena u pitanje!
Drugi album The Nicea, Ars Longa Vita Brevis pojavljuje se u studenome 1968., a koncipiran je na način da prva strana sadrži kraće, vokalne skladbe te singl America/2nd Amendment i obradu Intermezza iz Sibeliusove svite Karelia, dok je druga rezervirana za dvadesetominutnu naslovnu kompoziciju, podijeljenu u četiri stavka. U povijesti popularne glazbe, to je prvi slučaj da određeni sastav čitavu stranu albuma dodjeljuje samo jednoj podugačkoj skladbi, iako su primat zamalo odnijeli The Doors nekoliko mjeseci ranije. Srećom (ili nesrećom, ovisno o točki gledanja), čelnici kompanije Electra Records zaključuju da bi takav potez odagnao potencijalne slušatelje, a niti tri preostala člana Doorsa nisu bili sretni Morrisonovim prijedlogom, smatrajući predloženu rock poemu The Celebration of the Lizard nedorađenom u datom trenutku. Stoga je ‘B’ strana albuma Ars Longa Vita Brevis (odnosno istoimena kompozicija) ipak zapamćena kao prvi uradak rastegnut na čitavoj strani longplejke. U godinama koje slijede, ovaj će model prihvatiti i Yes (Close to the Edge, Tales from the Topographic Ocean, The Gates of Delirium), King Crimson (Lizard), Pink Floyd (Atom Heart Mother i Echoes), Jethro Tull (Thick as a Brick, A Passion Play)te posebice Mike Oldfield na svojim ranijim albumima (Tubular Bells, Hergest Ridge...).
Prva tri albuma The Nicea
Ovaj uradak donosi još jednu novost: na naslovnici se nalazi rendgenska slika sastava, što i nije ništa neobično za doba u kojemu se masovno eksperimentiralo s omotima, no ono što bode oči jest manjak jednog člana. Ukoliko se O’Listov izostanak sa spornog plakata singla America mogao opravdati poravnavanjem broja članova sastava i ‘žrtava’, ovdje već postaje jasno da je gitarist iz tada još nepoznatih razloga definitivno napustio The Nice. Uskoro će istina izaći na vidjelo – O’Listovo je ponašanje tijekom ljeta i jeseni 1968. postalo krajnje problematično. Trošio je ogromne količine LSD-a (kojega mu je navodno David Crosby ubacio u piće – ah, te urbane legende!), izbjegavao probe, a na koncu i nastupe. Preostala trojka donosi možda tešku ali jedinu ispravnu odluku: O’List mora otići iz benda!
Svođenje na trojku je možda predstavljalo problem netom po Davidovu odlasku, no Emerson, Jackson i Davison uskoro shvaćaju kako vrlo dobro funkcioniraju u postavi klavijature – bas gitara – bubnjevi te odustaju od daljnjih audicija za zamjenskog gitarista. Usput kazano, jedan od kandidata bio je i Steve Howe koji će se nedugo potom priključiti sastavu Yes.
Uskraćen za gitaru, zvuk The Nicea ipak ne gubi ništa od svoje spektakularnosti, pošto klavijaturist Emerson sada izbija u prvi plan. Štoviše, to je model kojeg će se držati i u kasnijim projektima, konkretno sastavu Emerson, Lake & Palmer.
Treći album, nazvan jednostavno The Nice izlazi krajem ljeta 1969. ne donoseći ništa posebno novo niti spektakularno. Prva se strana sastoji od četiri studijske kompozicije već poznate koncertnoj publici – jedna od njih je izvrsna obrada pjesme Hang On to a Dream Tima Hardina, dok se na drugoj nalaze dvije koncertne snimke; Rondo s prvog albuma te još jedna obrada, ovaj put Boba Dylana, odnosno njegove She belongs to Me. Razlog takvoj stagnaciji koja je rezultirala osrednjim albumom treba tražiti u čestim koncertima i turnejama koje su sastavu oduzimale podosta vremena, ali i u pripremi koncepta koji je, po riječima Emersona i Jacksona, trebao promijeniti tijek suvremene glazbe te simbolično premostiti nametnute razlike između tzv. akademskog i laičkog pristupa njezinu stvaranju.
Naime, 10. listopada 1969. u Jacksonovom rodnom gradu Newcastleu na Tyneu održavao se godišnji umjetnički festival. The Nice su došli na lucidnu ideju – upravo nastajuću složenu skladbu će preraditi na način da dijelom bude izvedena od strane samog sastava, a dijelom simfonijskog orkestra. Djelu su pridodani i Jacksonovi stihovi koji uz primjetnu dozu nostalgije evociraju djetinjstvo i odrastanje u Newcastleu i kroz koje se kao motivi provlače gradske vizure poput stadiona St. James Park, ulice Grey Street te posebice karakteristične konture mostova na rijeci Tyne. Dosjetljivo je iskorištena i numerička podudarnost stavaka kompozicije i mostova koji spajaju Newcastle i njegovo južno predgrađe Gateshead (iako Jackson u konačnici poimenice spominje samo tri). Inače, u međuvremenu su sagrađeni pješački Milennium Bridge te Queen Elisabeth II Bridge koji nosi liniju gradske lake željeznice.
Take me to Northumberland Street
Where Northumberland people test their feet
On a pavement
On a crowded afternoon
And no one wants to change this
But I bet they’ll do quite soon.
Take me to the new town hall
With the light show on the wall
In the evening
All crimson, green and blue
Has your mother ever noticed?
Perhaps she will quite soon.
Take me to St James’s Park
Where St James’s people park their feet
On a Saturday
United there they stand
Now everybody’s dad’s there
With a bottle in his hand.
Take me down to Grey Street
Where no great people ever meet
On Grey Street
It’s all too very calm
I don’t suppose you’ve been there
That don’t change the rule.
Five Bridges Suite je trebala biti prva uspješna kohabitacija rock sastava i simfonijskog orkestra. Iako je do današnjeg dana zasigurno neprevaziđena, kronološki joj primat ipak odnosi sličan, no krajnje bezličan i kvalitetno upitan pokušaj Deep Purplea (ovaj je album snimljen u rujnu, a objavljen u prosincu 1969., dok The Nice po prvi puta svoj glazbeni ep izvode u listopadu, na spomenutom festivalu, a istoimeni će album ugledati svjetlo dana tek u lipnju 1970., dakle upravo u vrijeme razilaženja sastava).
Na albumu Five Bridges ipak će se naći druga verzija, snimljena sedam dana nakon premijere u Newcastleu, odnosno 17. listopada u dvorani Fairfield Halls u Croydonu, južni London.
Mostovi Newcaslea: Tyne Bridge (lučni), Swing Bridge (najniži), te High Level Bridge. U daljini je vidljiva i modra rešetkasta konstrukcija Metro Bridgea, kao i nosači dva krajnja mosta. (fotografija: Jane Foster)
Pet stavaka ove izninme kompozicije su Fantasia 1st Bridge, orkestralni pasaž s pridodanim Emersonovim klavirskim interludijima, 2nd Bridge, relativno kratki dio u izvedbi benda, zatim Chorale 3rd Bridge u kojem se Jacksonov glas savršeno uklapa na orkestriranoj pozadini, High Level Fugue 4th Bridge te zaključno Finale 5th Bridge. Zanimljiva je igra riječi skrivena u ovim nazivima. Tako, primjerice, High Level Fugue ne samo da aludira na fugu kao glazbenu formu, već i na High Level Bridge, jedan od mostova na Tyneu. Također, drugom se stavku katkad pridodaje i pridjev ‘swing’, čime se aludira ne samo na glazbeno značenje, već i na specifičan zakretni (swing) most, do izgradnje Millenium Bridgea najistočniji prijelaz preko rijeke.
Ostatak albuma donosi jedan koncertni cover, uspješnu verziju Dylanove Country Pie u koju je ukomponiran Bachov šesti brandenburški koncert, revidiranu verziju Sibeliusove Intermezzo from Karelia Suite, izvorno objavljenu na Ars Longa Vita Brevis, zatim vrhunsku obradu trećeg stavka šeste simfonije Pjotra Iljiča Čajkovskog (Pathetique) te autorsku skladbu One of those People.
Ovaj album krasi vrhunski omot, djelo studija Hipgnosis, odnosno Aubreyja ‘Po’ Powella i nedavno preminulog Storma Thorgersona, dvojca – a kasnije, kad im se pridružio Peter ‘Sleazy’ Christopherson iz Throbbing Gristlea, i trojca – koji se proslavio dizajniranjem albuma Pink Floyda (A Saucerful of Secrets, More, Ummagumma, Atom Heart Mother, Meddle, Obscured by Clouds, The Dark Side of the Moon, Wish You Were Here i Animals). Koristeći ‘fish eye’ leću, Storm je uslikao Tyne Bridge i njegov odsjaj u vodi te fotografiju duplirao osnosimetrično, zakretanjem oko lijeve vertikalne okomice, stvorivši tako znakovit i efektan cover koji živi zasebnim životom, svejedno referirajući na tematiku albuma.
Oblikovanje omota ‘Five Bridges’ potpisuje Storm Thorgerson iz studija Hipgnosis, koji je odgovoran i za dizajn albuma ‘Elegy’, labuđeg pjeva The Nicea koji u glazbenom smislu baš i ne nudi previše, no spašava ga iznimni omot
Početkom 1970. dolazi do idejnog razilaženja između Emersona i Jacksona. Dok prvi nastoji širiti horizonte zalaženjem u sve slojevitije izričaje, potonji ustrajava na prokušanoj sintezi jazza, bluesa i rocka. U međuvremenu, The Nice održavaju niz zajedničkih nastupa sa srodnim progresivnim sastavom King Crimson koji je upravo objavio svoj legendarni prvijenac In the Court of King Crimson. Emerson se tom prigodom zbližio s Gregom Lakeom, basistom i vokalom benda, tada već u zategnutim odnosima s liderom Robertom Frippom. Očito su vrlo brzo uskladili afinitete i pronašli zajednički jezik, čime je postavljen nadgrobni kamen na briljantnu četverogodišnju karijeru The Nicea (srećom ne i King Crimsona).
Čuveni festival na otoku Wight, održan prvih dana lipnja 1970. uistinu je bio veličanstven događaj; po mišljenju potpisnika ovih redova bitniji od razvikanog Woodstocka – između ostalih, nastupili su i Jethro Tull, The Doors, Leonard Cohen, The Who, The Moody Blues, Miles Davis, Donovan … i jedno sasvim novo ime, sastav nazvan po imenima svojih članova – Emerson, Lake & Palmer.
The Nice nastavljaju živjeti tek još koji mjesec i to u fiskalnom smislu, pošto ih je ugovor s diskografskom kućom Charisma Records (za koju su potpisali napustivši Oldhamov Immediate po snimanju trećeg albuma) obvezao na još jedan album. Bio je to labuđi pjev sastava koji više ne postoji, dostojno kršten imenom Elegy. To poprilično bljedunjavo ostvarenje ne donosi ništa prethodno neviđeno, tako da na trenutke djeluje kao reciklažna kanta preostalog materijala – sve su skladbe u drugačijim aranžmanima već prethodno viđene, s izuzetkom My Back Pages, što je, opet, izvorno skladba Boba Dylana (iako je bend svoju verziju očito skrojio po matrici obrade The Byrdsa). Ukoliko se taj prozirni oproštajni uradak može po nečemu pamtiti, onda je to opet neponovljivi dizajn studija Hipgnosis, niz crvenih balona posloženih na pustinjskom pijesku – vizura koja se može mjeriti s kasnijim djelima Storma Thorgersona, u kojoj se nazire klica Magritteovskog modela koji će svoj vrhunac doživjeti na albumu Wish You Were Here Pink Floyda.
Smrt The Nicea je dakle otvorila vrata novom Emersonovom projektu (ELP), dok će Jackson i Davison otići vlastitim putevima. Sredinom sedamdesetih će taj dvojac pokušati reinkarnirati The Nice s Patrickom Morazom na mjestu klavijaturista, no taj će pokušaj vrlo brzo neslavno propasti, jer će ih Moraz napustiti početkom 1974. kako bi u sastavu Yes zauzeo upražnjeno mjesto nastalo odlaskom Ricka Wakemana (isti će još nekoliko puta odlaziti i vraćati se, no to je jedna sasvim druga priča).
‘The Nice’ su mrtvi. Živio ELP!
U svjetlu brojnih revivala i ponovnih okupljanja davno ugašenih sastava treba promatrati i reunion The Nicea početkom novog milenija. Iznova okupljeni izvorni sastav, uz izuzetak gitarista Davida O’Lista kojeg zamjenuje Dave Kilminster (široj javnosti poznat kao surogat za Davida Gilmoura na razvučenoj Watersovoj The Wall turneji 2010. – 2013.). No, to će biti tek slabo uspjeli preslik onog iskonskog The Nicea, o čemu najbolje govori uvrštavanje Emersonovih skladbi iz ELP i samostalne faze u repertoar… Mada, nije zgorega još jednom vidjeti legendarni sastav u zamalo pa izvornoj postavi! Nažalost, sve nade u vezi novog materijala, o čemu se govorilo s primjerenom dozom ozbiljnosti, padaju u vodu u travnju 2008. preranom smrću bubnjara Briana Davisona. Iako Emerson i Jackson još nisu stavili finalnu točku nad sudbinom The Nicea (a ista neizvjesna sudbina prati i ELP); jasno je da je jedan dio povijesti progresivnog rocka definitivno zaključen.
Danas, sa zamalo pedeset godina vremenske distance, lako je zaključiti da su uz The Soft Machine i Pink Floyd upravo The Nice postavili temelje glazbene progresive uz čiji će blagoslov sedamdesete iznjedriti gomilu odličnih sastava, ali i nesretnu kovanicu simfo-rock. No, dubljom analizom lako dolazimo do zaključka da su The Nice u drugoj polovici šezdesetih napravili mnogo više no što im je današnja snobovska glazbena kritika, sastavljena većinom od balavaca za koje svijet počinje ekspanzijom punka, spremna priznati.
Potražite natruhe zvuka The Nicea u sastavima kao što su – spomenimo tek neka manje očekivana imena – The Beta Band, Dream Theater, Porcupine Tree, pa i Radiohead.
Naći ćete – budite sigurni – mnogo više od natruha!
