KLFM

U sjećanje na Joca / Roy Harper – Man and Myth / King Crimson – Live in Warszawa (2005.)

 

a)      U sjećanje na Joca

Večerašnja emisija započinje u pomalo turobnom tonu. Napustio nas je, eto, Damir Trupinić Joc, jedan od vanjskih suradnika eXita, čovjek koji je svojim poznavanjem glazbene materije bitno djelovao na uredništvo, te također sugerirao neke od obrađenih tema.

Nisam ga najbolje poznavao. Naše se poznanstvo, a nadam se da mogu reći i prijateljstvo svodilo na razmjenu mailova i facebook poruka o glazbi. Da, o tome smo mogli satima pričati. Ali, svi koji su ga na neki način poznavali znaju da mu je glazba bila u samom vrhu, uz obitelj i prijatelje.

Taj čovjek nikad nije odbio molbu za pripomoć, bilo da je riječ o slaganju lista za emisiju, ili pisanju članaka za časopis RE, u kojem od 2008. uređujem glazbenu rubriku.

O njemu možda ponajbolje govori ovaj nekrolog, napisan od strane drugog suradnika eXita, Jocovog prijatelja

Priložena je lista naš zajednički homage prerano otišlom prijatelju.

Počivao u miru!

 

b)      Roy Harper – Man and Myth

Nije prošlo dugo – tek nešto više od dvije godine od onog dana kada je Roy Harper održao svoj jubilarni koncert (povodom sedamdesetog rođendana), pomalo dvosmisleno najavivši svoje povlačenje iz svijeta glazbe u privatno okruženje. No, zato je od njegovog donedavno zadnjeg albuma Green Man proteklo punih trinaest godina.

Roy Harper

Bila je to ploča pomirenja sa samim sobom, gotovo u cijelosti akustičo djelo kojim je Harper simbolički zaključio svoju dugogodišnju glazbenu odiseju pristajanjem na prastare obale britanske tradicije. Štoviše, Green Man je figurirao kao savršena posljednja stavka u autorovu opusu, točka nakon koje više nije ništa trebalo kazati. Ili je tako izgledalo do konca prošle godine.

Naime, u prosincu 2012. Harper najvaljuje mogućnost izdavanja još jednog albuma, ne precizirajući detalje, no isti će vrlo brzo iscuriti u javnost. Projekt nazvan Man and Myth je nastajao tijekom prve polovice 2013., uz kontribucije Pete Townshenda i kalifornijskog kantautora Jonathana Wilsona, a službeno je objavljen 23. rujna.

Unatoč sumnjama i glasinama, Harper je u punoj  kreativnoj formi, tako da je Man and Myth u konačnici kompleksnije i zaokruženije djelo od svojeg prethodnika. Štoviše, zadržao je aktualnost i provokativnost karakteristične za neke radove iz sedamdesetih, što se očituje na skladbama poput Cloud Cuckooland, ne odbacivši poetičnost (The Stranger i January Man).  Autor će prisjetiti folk korijena u uvodnoj The Enemy, te dati obol svojoj progresivnoj fazi kroz dvije završne skladbe (Heaven is Here i Exile), koje zajedno traju čitave dvadesetitri minute. Ukoliko na koncu doživite ovaj album kao svojevrsnu rekapitulaciju Harperovog životnog opusa, niste daleko od istine – Man and Myth to uistinu i jest, mada je pitanjeu kojoj je mjeri to bila autorova namjera.

Ukratko, jako dobar album koji se pojavio u trenutku kad su njegova autora ‘umirovili’ čak i najtvrdokorniji štovatelji, i koji uspješno sublimira skoro pet desetljeća Harperovog rada, i dostojno zatvara jednu veličanstvenu karijeru!

Da, Roy Harper je vrhunski kantautor, no nažalost ga većina poznaje samo po tome što je otpjevao Have a Cigar, jer se nosati i kosati nisu mogli dogovoriti oko glavnog vokala…

Kakve li ironije!

01 The Enemy
02 Time Is Temporary
03 January Man
04 The Stranger
05 Cloud Cuckooland
06 Heaven Is Here
07 The Exile

 

c)       King Crimson – Live in Warsaw (2005.)

Tko je uopće sumnjao da radoholičar i kreativac poput Roberta Frippa neće prekinuti stagnaciju?!

Robert Fripp: kakav odmor, opuštanje? Pravi kreativac uvijek ide naprijed, bez obzira na teret godina!

Prvog dana listopada je svjetske glazbene medije zapljusnula radosna vijest o reinkarniranju King Crimsona. Istina, neki članovi zadnjih postava više nisu tu, no ovi iznova rođeni Crimsoni ipak dosta podsjećaju na zadnju formalnu inačicu, koja je djelovala otprilike do polovine prvog desetljeća novog milenija. Nemamo Adriana Bellewa niti Troy Gunna, no Robert nas je ugodno iznenadio s uvrštavanjem saksofonista Mela Collinsa (Roxy Music, Dire Straits, Roger Waters’ Bleeding Hearts Band) što je presedan, pošto je riječ o čovjeku koji je svirao u periodima one prve faze King Crimsona, koja je djelovala do 1974. (i briljantno zatvorila svoje poglavlje nenadmašnim albumom Red). Tu su još neki stari znanci poput basista Tony Levina, člana prve uskrsle inkarnacije benda iz 1981. (sjećate se Disciplinea?), tu je i bubnjar Bill Rieflin, čovjek koji je po povlačenju Billa Berryja godinama bio ritmička uzdanica REM-a, te zajedno sa Peterom Buckom i Scottom McCaughyjem dio pratećeg sastava Robyna Hitchcocka, Venus 3 (ionako se najbolji bubnjari ovog vrhunskog benda zovu Bill). Tu su i Gavin Harrison, Pat Matsoletto…

Robert Fripp početkom sedamdesetih, kada je autor ovog teksta tek rođen – godine čine svoje, ali istinski genij njihovim protokom postaje zreliji i zreliji…

U čekanju objave novog uradka jednog od vodećih imena progresivne scene – vjerojatno i vodećeg u dobu kad više nema ELP, Genesisa, Yesa i Pink Floyda – poslušajte relativno svježi koncertni zapis iz Varšave, s koncerta održanog koncem 2005., dakle neposredno pred raspuštanje prethodne postave!

A Robertu Frippu i njegovoj životnoj družici Toyah (sjećate li se nje, bar vi moji vršnjaci iz sedamdesetih?) poželimo zdravlje i sreću.

Uz izvadak iz njegovog dnevnika, datiranog sedmi rujna 2013. Nadam se da nećemo ipak trebati čekati godinu dana!

 

Dear brother crims, we have one year to prepare for action of the savage variety, and be in Go! mode for september 2014… but essentially, King Crimson is in motion!

/Robert Fripp, 07. 09. 2013./

 

    ProzaKc Blues 6:09
    The ConstruKction Of Light 8:43
    The World’s My Oyster Soup Kitchen Floor Wax Museum 7:42
    Improv: Warsaw 12:35
    Dinosaur 5:27
    One Time 5:52
    VROOOM 4:46
    Cage 5:27
    Into The Frying Pan 6:40
    Larks’ Tongues In Aspic: Part Four 13:54
    Three Of A Perfect Pair 4:01
    The Deception Of The Thrush 10:18
    Sex, Sleep, Eat, Drink, Dream 7:12
    Heroes 7:17 (David Bowie/Brian Eno)