KLFM

Laibach – The Iron Sky / Crime and the City Solution: reunion!

Laibach već skoro dva desetljeća ne koketira sa preispitivanjem suživota umjetnosti i ideologije (ili bolje reći, podvlačenja kreativnog izričaja i totalitarnog nastupa pod zajednički nazivnik). Svoju su misiju simbolički završili još koncem osamdesetih, izdavanjem dvaju albuma obrada kojima su nedvosmisleno referirali na ne baš bajkovito stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. Riječ je o Let it Be, njihovom viđenju posljednjeg ostvarenja Beatlesa lišenog naslovne skladbe (1988.), te LP-ju sa osam verzija skladbe Sympathy for the Devil Rolling Stonesa, među kojima se pored Laibachovih ističu i one njihovih ‘frakcija’ Germanie (Anja Rupel) ili pak 300.000 VK (Dejan Knez).

Ovaj prvi jest pomalo fatalistički prikaz moguće budućnosti sastava koji je došao do točke pucanja i kojega tek neki viši interesi mogu uz relativnu odgodu održati na umjetnom životu – usporednica između mučnog rasapa Beatlesa i tadašnjeg stanja u SFRJ je više nego očita. Labuđe će pjesme četvorke koja silom želi djelovati kao sastav iako je potrošila predviđene kredite više nego znakovito preraditi kolektiv koji je oduvijek gušio svaku individualnost u svrhu višeg cilja. Drugospomenuti album je pak osvrt na zamalo sotonsku karizmu pojedinih političara koji su u nadolazećim vremenima svoju pastvu doveli do ruba propasti. Ne ulazeći u to koliko je Sympathy… najavio mračni duh ‘antibirokratske revolucije’, Gazimestana i sličnih trendova, jasno je kako je pakleno kolo već tada bilo pokrenuto. Kako je mračna Jugoslavija pucala po šavu? Jedan dobar dokument toga doba su i dva navedena albuma Laibacha!

Uslijedilo je još jedno glazbeno djelo kazališne namjene, soundtrack za predstavu Macbeth redatelja Wilfireda Minksa (hamburški Deutches Shauspielhaus), i to je bilo to. A zatim; već čuvena izjava objavljena na višoj NSK razini, najvjerojatnije skovana u kuhinji Petera Mlakara, odnosno u Odjeljku za čistu i praktičnu filozofiju pri Neue Slowenische Kunstu:

Laibach je obavio svoje poslanje. Njemačka se ujedinjuje, a Jugoslavija raspada!

Kada je 1992. Laibach objavio album znakovita naziva Kapital, svima je bilo jasno da je razdoblje provokativnog i poprilično mazohističkog koketiranja sa režimom/režimima zauvijek prošlo. Spone među različitim sekcijama NSK-a su vidljivo slabile, a sam je sastav odlučio nastaviti zaposjedanje globalnog glazbenog tržišta, ovoga puta na krajnje konvencionalan način. Dogodilo se nešto o čemu pokojni Hostnik nije mogao ni sanjati (a i bolje u tom slučaju da je mrtav) – Laibach je početkom devedesetih postao stereotipni rock bend! Možda je Laibach ova dva desetljeća tek tavorio, pošto je uradcima poput NATO, Jesusa Christa Superstara, WAT-a ili Volk-a jednostavno nedostajao subverzivni šarm legendarnog prvijenca, Nove Akropole ili albuma Opus Dei; no zasad posljednje ostvarenje sastava; soundtrack filma Iron Sky vraća dašak nekadašnje britkosti i provokativnosti. Ne, ne očekujte ništa spektakularno, ovdje je riječ o glazbenim fragmentima koji se svrsishodno uklapaju u zvučni background spomenutog filma, ali određenu svježinu i ambiciju koja izvire iz Iron Sky je nemoguće negirati. Na koncu, raznorazne teorije urota o nacistima na Mjesecu i Antarktiku ili pak o humanoidnim gušterima iz petog denziteta ionako ne drže vodu. Bitno je nešto drugo – situacija je više nego zrela za još jednu Turneju po okupiranoj Europi, a ovoga puta neće tek biti riječ o dobro sročenom eufemizmu!

Crime and the City Solution je jedan od onih nepravedno zapostavljenih ali kvalitetnih i značajnih sastava koji su na specifičan način izgurali neke nove trendove, ostaviviši branje lovorika drugima. Utemeljitelj sastava, karizmatični Simon Bonney će nažalost dugoročno ostati zapamćen tek kao čovjek koji je stanovitom Caveu davao poduke iz pjevanja, a isti će taj Cave po raspuštanju The Birthday Partyja pokrenuti projekt The Bad Seeds temeljen upravo na Bonneyjevskoj viziji suživota punka, bluesa i istinskog mraka – dakle, ne onog kad pregori žarulja već mraka uslijed prsnuća brane ili diverzije na generatorima.

Crime and the City Solution u svojim pionirskim danima.

Igrom slučaja ili možda ne, Bonney je dosljednošću psa-krvosljednika pratio Nickove putešestvije po bijelom svijetu, pa je koncem 1984. u Londonu utemeljena treća inkarnacija njegova sastava, ovoga puta uz podršku ex-Birthday Party članova Micka Harveyja i pokojnog Rowlanda S. Howarda, te Epic Soundtracksa (odnosno Kevina Paula Godfreyja) koji je sedamdesetih sa bratom Nikki Suddenom predvodio DIY wunderkind bend iz midlandskih pripizdina, Swell Maps. Što zbog razilaženja u poimanju glazbe, što zbog Bonneyjevog nepredvidivog ega, ova postava puca početkom 1987., a zamjenjuje je nova i sve do lani zadnja, kojoj su svoj obol pored starosjeditelja Bonneyja i Harveyja dali i pojedini nijemci – Alexander Hacke (Einstürzende Neubauten), rahmetli Chrislo Haas (DAF), te Thomas Stern, njemački židov sa izraženim fetišem za krovove zgrada i televizijske antene. Oh, da, bila je tu i novostečena Simonova jebaljka Bronwyn Adams sa svojom uglavnom suvišnom violinom. Crime and the City Solution su zadnjih dvadesetak godina praktički mirovali.

Zadnji je koncert održan u Parizu u jesen 1990., nakon čega se članstvo vraća svojim matičnim sastavima (da, Crime and the City Solution su djelovali kao neka vrsta ‘supergrupe’, slično The Bad Seedsima), a Bonney započinje kratkotrajno i ne pretjerano uspješnu samostalnu karijeru snimivši dva albuma za Mute Records, Forever (1992.) i Everyman (1995.). Rowland S. Howard, Mick Harvey i David Eugene Edwards – može li treći dostojno i uspješno zamjeniti prva dva kreativna motora sastava Crime and the City Solution? Ako mene pitate, može, i to vrlo uspješno! I kada je nakon skoro dvadeset godina od zadnjeg pojavljivanja u javnostisvima postalo jasno da su Crime and the City Solution tek dio jedne bolje glazbene povijesti, dogodilo se nešto što je u pozitivnom smislu šokiralo mračne vojske njihovih obožavatelja. Tijekom jeseni 2011. je u nekoliko navrata spominjano da je Bonney ponovo u studiju, no smatralo se tek da radi na još jednom u nizu svojih samostalnih albuma. Ipak, istina je uskoro izbila na površinu – riječ je o sasvim novoj postavi Crime and the City Solution, koja priprema novi album što će biti izdan tijekom 2012., a u planu je i pripadna turneja po Europi i sjevernoameričkom kontinentu. Snimanju novog albuma, koje je obavljeno u Denveru (!) prisustvovalo je, očekivano, članstvo nove postave koju pored Simona Bonneyja sačinjavaju još neki veterani, konkretno Bronwyn Adams i Alexander Hacke, no i sasvim nove pridošlice među kojima se ističu Troy Gregory (Dirtbombs), Jim White (ne preacher već onaj drugi, iz Dirty Three), te posebno David Eugene Edwards (ex 16 Horsepower, Woven Hand). Iako zabrinjava manjak klasičnih ‘crime’ gitarista i autora, primjerice Rowlanda S. Howarda (umro koncem 2009.) te Micka Harveyja koji je po napuštanju The Bad Seedsa odlučio više vremena posvetiti samostalnoj karijeri; stječe se dojam da je Edwards pozvan sa jakim razlogom. A hoće li moći pokriti područje djelovanja Micka i Rowlanda, ostaje nam vidjeti. Uzme li se u obzir činjenica da mračni, zamalo apokaliptički zvuk Edwardsovog prvog sastava 16 Horsepower podosta duguje ranim Bad Seedsima te Crime and the City Solution, stvari sjedaju na svoje mjesto, i nestaje svaki razlog za strah.

Ja sam ionako jedan od onih koji nikad nisu sumnjali kako u Crime and the City Solution, tako i u Davida Eugene Edwardsa!