Uz segmente upravo objavljenog novog albuma M. Warda, ova emsiija pruža i uvid u dva live nastupa, od kojih bi se onaj 16 Horsepowera mogao nazvati antologijskim… no koji njihov koncert to nije bio?!
M. Ward – A Wasteland Companion (2012.)
Devetog se travnja u europskim fizičkim i online trgovinama pojavio novi, osmi album M.Warda, kantautora iz oregonskog grada Portlanda. Unatoč nekim ne baš obećavajućim komentarima po glazbenim forumima, A Wasteland Companion uopće nije najavljivano ‘loše ostvarenje’, već štoviše jedan vrlo pitak ali i dubok album.
Naziv albuma, koji preveden glasi Priručnik za pustopoljinu potječe iz dva izvora. Prvi je Wardova percepcija aktualnog trenutka u kojem se nalaze Sjedinjene države: obožavanje kulta novca, ‘occupy’ prosvjedi, rekordna nezaposlenost, sve to što po njemu svodi matičnu mu državu u slijepu ulicu iz koje ne vidi izaza. Srećom, drugi je utjecaj na ime albuma znatno manje pesimističan, pošto referira na poemu Wasteland Wardovog omiljenog pjesnika T. S. Eliota. Zanimljivo je da ovo ostvarenje nije nastajalo u jednom studiju, već u čak njih osam, rasutih po ne samo po sjevernoameričkom kontinentu već i u Europi, točnije Bristolu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Razlog takvog pristupa se lako da naslutiti iz Wardove izjave novinarima povodom završetka rada na albumu:
U razdoblju između vremena kad sam snimao Hold Time i današnjice sam uistinu često putovao; što je opet zahtijevalo razbijanje glave oko toga što ponijeti a što ostaviti – materijal i ostalo – te razmišljati koliko će mi ono ponijeto pomoći u kreativnom postupku pa i u drugim životnim vidovima. Želio sam da taj model ostavi traga na novom albumu. Bio je to proces kidanja moje sigurnosne plahte; odnosno zidova mojeg uobičajenog studija!
Svoj su doprinos kreativnom procesu dala i neka poznata glazbena imena, uglavnom M. Wardovi stari suradnici poput Howe Gelba (na čijoj je etiketi i objavljen prvi Wardov album), Steve Shelleyja (Sonic Youth), Adama Seltzera (Wardovog dugogodišnjeg prijatelja koji ujedno predvodi i sastav Norfolk & Western), Mike Mogisa (čovjeka bez kojeg bi Bright Eyes bio jednostavno Connor Oberst), te Toma Hagermana (Devotchka).
Ukoliko je pet dana, i to u sprezi raznim drugim obvezama prekratak rok za donošenje nekog konciznog stava o ovom albumu, ništa zato – vrijeme će pokazati!
…April is the cruelest Month!
16 Horsepower – Live
Vjerojatno se sjećate – paralelno sa pokretanjem životnog projekta nazvanog Woven Hand, David Eugene Edwards je postupno gasio svoj prvi sastav, danas kultni i neprežaljeni 16 Horsepower. Taj se transfer period smjestio između 2001. i 2004. godine, a razlozi o prestanku djelovanja 16 Horsepowera nauštrb Woven Handa ni danas nisu u potpunosti jasni. DEE je tvrdio kako se sa članovima sastava sukobio na ideološkoj i glazbenoj bazi, no ta teorija baš i ne drži vodu, pošto je jedan od ex-horsepowerovaca ujedno i član Woven Handa (riječ je o bas gitaristu Pascalu Humbertu). Najvjerojatnije je DEE želio izaći iz okova nametnutih od strane southern gothic americane, zadržavši neke njezine elemente no u pravilu šireći vlastiti izraz.
Nas u ovom trenutku ne zanima Woven Hand. Koncertna snimka koja vam se pruža u nešto skraćenoj verziji jest onaj finalni, zreli zvuk 16 Horsepowera, a zabilježena je na nastupu održanom u ožujku 2001., dakle neposredno pred izdavanje posljednjeg albuma (Folklore), no već je tada ideja o sastavu koji će uskoro postati Woven Hand bila dobrano živa.
Ukoliko se prvi, istoimeni album Woven Handa u neku ruku može promatrati kao djelo u kojemu još žive duhovi prethodnog DEE-jevog projekta, isto se tako i Folklore može sagledati u svjetlu pripremanja terena za nove poduhvate. Ostavivši namjerno nejasnu crtu razgraničenja, DEE je postigao kontinuitet u djelovanju takom da je većina štovatelja 16 Horsepowera poprilično bezbolno prešla u novostasajući tabor Woven Hand jugenda.
Lista koju nam nudi ovaj vrhunski odsvirani i kvalitetno zabilježeni live uradak tako prelazi preko svih faza desetogodišnje povijesti 16 Horsepowera – tu su Haw, Phylis Ruth, Dead Run, American Wheeze, Harm’s Way, Clogger i ostale himne izgubljene i pronađene vjere, prokletstva i iskupljenja te sumpornog ognja Svevišnjeg. Neke su skladbe obrade autora koje DEE iznimno cijeni, tako da je setlista upotpunjena i sa Partisanom Leonarda Cohena te 24 Hours Joy Divisiona (ili bi bilo poštenije reći Iana Curtisa?). Na kraju krajeva, DEE je tijekom karijere često izvodio pojedine pjesme tog mističnog, kultnog i nikad prežaljenog benda (tek da spomenemo još dvije; Heart and Soul i Day of the Lords).
Praise & Repent!
Billy Bragg – Live 1996, Montreal
Nešto reducirana snimka Braggovog nastupa u Montrealu, Canada ljeta 1996. ne govori samo o njegovoj životnoj ideologiji, već i o nekim aktualnim trenucima, sa kakvima se ovih dana suočavamo. Stoga, bez pretjerane pompe i velikih riječi uživajte u nešto više od sat vremena glazbe koja dosljedno tamani ekstremiste svih predzaka!
autor: el5egundo, 14/04/2012
Laibach – The Iron Sky / Crime and the City Solution: reunion!
Crippled Black Phoenix (live ZG) / Jay Farrar & Son Volt / Julian Cope – Ye Skellington Chronicles
Arhiva
Ovotjedno izdanje eXita analizira ne baš uspjelu NME-ovu listu najmračnijih albuma, te u nastavku donosi sličnu po izboru uredništva emisije. U intermezzu između ova dva izleta u područja tame možete preslušati tri skladbe sa nadolazećeg albuma Laibacha, ‘Spectre’, koji će se u trgovinama pojaviti u veljači 2014.
Ideja o predstavljanju sastava Friends of Dean Martinez i Barbez u zajedničkoj emisiji je pomalo neobična, pošto ta dva imena na prvi pogled – ali samo na prvi pogled – skoro da nemaju dodirnih točki. Ipak, koncem 2004. su održali zajedničku europsku turneju koja ih je dovela i u ove krajeve – bio je to već drugi nastup Friends od Dean Martinez u KSET-u , no prvi doticaj Barbeza s hrvatskim tlom. Svejedno, zajednički elementi postoje, i to ne samo zbog skupno odrađene turneje!
Calexico je jedan od onih sastava koji naizgled ne donose revolucionarne pomake u suvremenoj glazbi, no njihovo eklektično slaganje stilova i utjecaja nije nikakav ambiciozni pastiš, već jedinstven primjer suživota trendova koji se na zanimljiv način stapaju u funkcionalan zvučni amalgam. Od folka do jazza, od bluesa do surf rocka, od eksperimentalne glazbe do spaghetti western soundtracka – sve su to trase kojima je Calexico kročio stvarajući svoj karakteristični izraz!
Ukoliko novozelandsku glazbenu scenu zamislite kao stablo, The Clean su onda definitivno njegovo deblo /Pitchfork/
playlist
