Popularna glazba vrvi samoubilačkom tematikom, a i neki su njezini akteri odabrali odlazak vlastitom voljom. Stoga, namjestite se u foteljama, pojačajte KLFM-ov streaming i ne pokušavajte ništa.
Popularna glazba je nekom zlom sudbinom od samih početaka vezana uz samoubojstva. Nezanemariv broj glazbenih velikana je skončao vlastitom voljom, mada se u pojedinim slučajevima to ne može dokazati, pa ih se tretira ‘slučajnošću’. Nažalost, tu je i čitava vojska ljudi s jasnom namjerom, na čelu s Ianom Curtisom i Kurtom Cobainom, a da šou bude potpun, rock pjesmarica doslovno vrvi skladbama čiji stihovi obrađuju tematiku samoubojstva. Stoga, namjestite se u foteljama i pojačajte KLFM-ov streaming, i ne pokušavajte ništa.
Iako na prvi pogled mračna, ova tema definitivno zaslužuje svoje mjesto u Soda Fountain listi. Samoubojstvo je, naime, vrlo često korišten motiv u suvremenoj umjetnosti, konkretno od romantizma naovamo, tako da nije zaobišao ni aktualnu popularnu kulturu. Uz rock milje je vezan ne samo tematikom određenih pjesama, već nažalost i sudbinom glazbenika koji u određenim situacijama nisu mogli podnjeti teret brzog i neurotičnog života kakvog nameće slava, odnosno ona druga, većini nevidljiva strana njezine medalje.
Hunter S. Thompson: No More Games. No More Bombs. No More Walking. No More Fun. No More Swimming. 67. That is 17 years past 50. 17 more than I needed or wanted. Boring. I am always bitchy. No Fun for anybody. 67. You are getting Greedy. Act your old age. Relax This won’t hurt.
No, prije svega treba rasčistiti što je samoubojstvo. Očajnički potez nekog tko boluje od neke neizlječive bolesti (Alzheimer, multiple skleroza, rak, AIDS itd) ne treba se smatrati samoubojstvom, već tek kronološkim tempiranjem trenutka odlaska. Stoga je vrlo licemjerno tvrditi kako je takav potez grijeh protiv Boga, kako tvrde lideri praktički svih kršćanskih denominacija. Islam je po tom pitanju bitno blaži, no problem je što neki zamotani zanesenjak u svojem nastojanju dosezanja Neba i obećanih 72 djevica često u smrt povuče i ne baš umiranja željne putnike u autobusu ili goste u pizzeriji.
Također, treba li ‘jumpere’, dakle one pojedince koji su se kobnog jutra 11. rujna 2001. našli zarobljeni na višim katovima njujorških ‘Blizanaca’, te se odvažili na skok u smrt tretirati kao samoubojice? Po mišljenju potpisnika ovog teksta, definitivno ne. Slično kao kod uznapredovale neizlječive bolesti, ovdje je riječ o suočavanju s nečim neizbježnim, o pitanju minuta ili sekundi. Za razliku od bolnog umiranja u vatri, te tek nešto manje neugodnog gušenja u gustom kerozinsko-akrilnom dimu, skok s visine od četiristotinjak metara barem garantira dvije olakšavajuće mogućnosti – sraz s tlom ionako trenutno obustavlja sve fizičke funkcije, pa i one neurološke (mrtvi ste prije no što išta osjetite), a postoji i šansa da srce zakaže prilikom pada, uslijed šoka.
Samoubojstvo pjesnika Thomasa Chattertona na platnu je ovjekovječio i ‘romantizirao’ engleski prerafaelitski slikar Henry Wallis
Prvo ‘glorificarano’ samoubojstvo jest ono Goetheovog fiktivnog lika Werthera – štoviše, objava novele Patnje mladog Werthera je dovela do prave erupcije samoubojstava diljem svijeta. Zadržimo se još trenutak na području njemačkog romantizma – godine 1811. je dramaturg i pjesnik Heinrich von Kleist, suočen sa neizlječivom bolešću prijateljice Henriette Vogel ubio nju i sebe u dogovorenom, samoubilačkom paktu na obali jezera Kleiner Wannsee.
Osamdesetak godina kasnije, u zenitu viktorijanske ere, prerafaelitski će slikar Henry Wallis posegnuti u prošlost, i na platnu ovjekovječiti vlastitim izborom odrađenu smrt jedne realne osobe, georgijanskog pjesnika Thomasa Chattertona koji se ubio s nepunih osamnaest godina, 1770.
Heinrich von Kleist & Henriette Vogel: Wir, unsererseits, wollen nichts von den Freuden dieser Welt wissen und träumen lauter himmlische Fluren und Sonnen, in deren Schimmer wir, mit langen Flügeln an den Schultern, umherwandeln werden. Adieu!
Dvadeseto stoljeće intezivira životni tempo, a samim tim i broj samoubojstava. Jedan od prvih uistinu domišljatih samoubojica je bio ruski pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin koji očito nije želio riskirati: omču je namjestio u takvom položaju da njegovo tijelo nakon odguravanja stolice verikalno dodirne užareni radijator, a da sve bude tip-top, prerezao je i žile. Neka su osobna oduzimanja života zbog svoje domišljatosti i izvornosti dosegla kultni status, a izveli su ih primjerice Sylvia Plath guranjem glave u plinsku peć, glumica Peg Entwistle koja se kasnog ljeta 1932. hitnula sa slova ‘H‘ čuvenog natpisa ‘HOLLYWOOD‘ na losanđeleskom Mount Leeju, Ernest Hemingway i već legendarno povlačenje okidača ‘Boss’ strojnice, slikar Mark Rothko koji si je doslovno odsjekao ruke, Jan Palach koji se u znako protesta protiv sovjetske intervencije godine 1968. ritualno spalio na praškim Václavskim náměstíma..Tomaž Hostnik, jedan od utemeljitelja Laibacha koji se objesio u kozolcu, konstrukciji za sušenje sijena koja se može smatrati slovenskim nacionalnim simbolom, redatelj Tony Scott (True Romance) čiji je život okončan sklokom sa mosta Vincent Thomas u San Pedru, Kalifornija, matematičar Alan Turing sa svojom već famoznom jabukom natopljenom cijanidom (u vrijeme njegove smrti homoseksualizam se smatrao teškim zločinom)… Lista je uistinu podugačka!
Crvena haljina za pogreb: obucite Sylviju (generacije odgojene na Politikinom zabavniku će se sjetiti ovakvih slagalica)
Broj ovakvih smrti vrtogolavo skače eskalacijom rock glazbe, ne samo zbog već spomenutog životnog tempa kakvog razni ugovori zahtijevaju od popularnih glazbenika, već i nekontrolirano korištenje medikamenata koje katkad zna biti fatalno. Na koncu, nitko danas s sigurnošću ne može tvrditi da smrti Jimi Hendrixa, Jima Morrisona, Grama Parsonsa, Sida Viciousa ili Hillela Slovaka – da spomenemo tek neke – nisu bile planirane. Nažalost, u pogledu pojedinih poteza nema dvojbe, primjerice kada je riječ o Ianu Curtisu, Tomažu Hostniku ili Kurtu Cobainu (mada teoretičari urota zadnjih dana uporno baljezgaju o umješanosti Courtney Love u taj nemili događaj).
Umjesto nabrajanja koje bi zauzelo više kartica te ovaj tekst pretvorilo u dosadnu statistiku, evo današnje liste, pomno složene kako bi što bolje dočarala atmosferu koja na kraju i ne treba biti turobna!
Pojedinci iz glazbenog miljea koji su ovaj svjet napustili svojom voljom: Phil Ochs, Keith Emerson, Ian Curtis (Joy Division), Kurt Cobain (Nirvana), Stuart Adamson (Big Country), Elliott Smith
(
Stvarni Jeremy Delle iz Dallasa, koji se ubio pred razredom u svojoj petnaestoj godini (08. siječnja 1991.), te tako inspirirao Eddie Veddera i Jeffa Amenta za istoimenu pjesmu s ‘Ten-a’, nastupnog albuma Pearl Jama
Vidljivo je kako većina priloženih skladbi (što je i očekivano govori o samoubojstvu određene osobe, često neimenovane, ili barem pruža uvid i neke aspekte takvog čina. Takva je, primjerice ChattertonSerge Gainsbourga (donosimo je i u engleskom prepjevu Micka Harveyja), u kojoj se pored nesretnog georgijanskog pjesnika nabrajaju i druga poznata imena koja su odlučila život skončati vlastitom voljom. BowieovaJump They Say je nešto slojevitijeg teksta, no to je sasvim jasno pošto David tu govori o samoubojstvu vlastitog brata koji je imao teških psihičkih problema (1985.). Skladba Golden Gate Jumpers američkog alternativnog sastava Cold War Kids dodiruje jednu od najbolnijih tema vezanih uz San Francisco – nezaustavljive (i nažalost uglavnom uspjele) pokušaje samoubojstva skokom s istoimenog mosta. Inače, to s mostovima je zanimljivo, jer ispada kako pojedinci koji ih biraju kao finalne životne točke očito pate od kompleksa manje vrijednosti, koji će biti kompenziran egzibionističkim momentom u trenutku kad njihovo zbljuzgano truplo stvori dodatne nedaće zaustavljajući brodski ili cestovni promet.
Day Without Me s albuma Boy, prvijenca kultnih U2 ne govori o nikom drugom do o Ianu Curtisu (koji je imao tu nesereću da je Balkanom osamdesetih, u nedostatku točnih informacija kružila varijanta o ‘mirisnoj smrti’, odnosno ‘vješanju o zahodski vodokotlić’), dok je neimeniovani Monster iz istoimene pjesme benda Meg & Dia u stvari mladi čovjek lišen ljubavi, koji se nakon uspješno obavljenog silovanja ‘djevojke u crvenom džemperu’ ne može riještiti osjećaja krivnje, te se spaljuje u kadi napunjenoj kerozinom. Kreativnost na visini!
SpringsteenovaFor You i Richard CoryPaula Simona dotiču također ovu tematiku, s tim da je u Bruceovu slučaju riječ o samoubojstvu nepoznate djevojke, dok ovaj potonji kreira pravu socijalno obojenu priču koja završava neočekivanim potezom tvorničkog radnika Richarda, koji će si pred svjedocima propucati sljepoočnicu te izdahnuti. Nažalost, Richard nije u svojem kratkom životu uspio spoznati da su radnički sindikati često bezdušniji čak i od korporacija!
Dok je Ode to Billy Joe kantautorice Bobbie Gentry poznata ‘southern gothic’ priča o neprilagođenom mladiću koji se bacio s mosta, ona Don Henlyjeva (New York Minute) je bitno složenija, i mada je nastala 1990., mnogi su je naknadno povezivali s događajima 11. rujna 2001. Imajući u vidu tekst, ne treba ih ni osuđivati:
Harry got up Dressed all in black Went down to the station And he never came back They found his clothing Scattered somewhere down the track And he won’t be down on Wall Street In the morning
He had a home The love of a girl But men get lost sometimes As years unfurl One day he crossed some line And he was too much in this world But I guess it doesn’t matter anymore
In a New York minute Everything can change In a New York minute Things can get pretty strange In a New York minute Everything can change In a New York minute…
WatersovaGoodbye Cruel World nije tipična skladba o samoubojstvu (bar ne u onoj mjeri koliko se sam koncept The Wall albuma može tumačiti na različite načine), no zanimljivo, zadnjih je desetljeća često nalazila svoje mjesto na oproštajnim porukama samoubojica. Za pretpostaviti je da se taj veliki antropofil i humanist očito grize zbog toga…
Pink Turns to Blue sastava Husker Du, slično dvadesetak godina starijoj Moody RiverPata Boonea razmatraju neka uobičajena (ako se ta riječ uopće može uporabiti) vlastitom voljom odrađena oduzimanja života, bilo da je riječ o djevojci koja je namjerno ubrizgala letalnu dozu heroina, ili pak onoj koja dogovara sastanak s mladićem na obali rijeke, gdje će ga dočekati tek jedno pismo i njezino plutajuće, beživotno tijelo.
JeremyPearl Jama je drugačija od dosad spomenutih kompozicija iz jednostavnog razloga što obrađuje istinit događaj. Dječak koji je osmog siječnja 1991. pred prepunim razredom srednje škole Richardson u istoimenom predgrađu Dallasa, TX. sebi propucao glavu, imao je tek petnaest godina, no stanje koje ga je dovelo do neodložnog čina je vrlo slično onom opisanom u pjesmi. Pomalo morbidno, redatelj videa za pjesmu Jeremy se čak ‘potrudio’ da glumac nalikuje na realnog Jeremyja Dellea!
FailureSwansa, odnosno Michaela Gire ne govori – barem ne direktno – o suicidu, ali djeluje kao postavljanje scene za isto. S druge strane, News About William sastava Calexico ima svoje temelje u istinitoj priči; kada je na jednom kasnonoćnom tulumu Joey Burns doznao za samoubojstvo bliskog prijatelja:
Four in the morning the sidewalk’s asleep Dogs on the porch and spiders on the leaf Shipwrecked by night, sailing through days Nobody noticed He’d slipping away
Connecting the dots with thorns in his side Boarded up the windows with pain and with pride The music box broken that once was his soul It’s sad little song spinning out of control
The Ballad of Lucy Jordan – ovdje u izvedbi Marianne Faithfull, mada je prvu službenu verziju snimio Lee Hazlewood – je pomalo dvosmislena u svojem značenju, a ista neodređenost krasi i Watersovu The Final Cut; naslovnu skladu zadnjeg albuma kojeg je snimio s matičnim sastavom Pink Floyd:
Thought I oughta bare my naked feelings Thought I oughta tear the curtain down I held the blade in trembling hands Prepared to make it but …
Just then the phone rang …
I never had the nerve to make the final cut
Vjerojatno ste uočili pojedine skladbe koje baš i ne govore o tom jezivom činu oduzimanja vlastitog života. Pa, takve su djela ljudi koji možda nisu pisali o suicidu (s izuzetkom Kurta Cobaina, čija I Hate Myself And I Want To Die dovoljno govori), no na koncu su podlegli njegovom izazovu. Primjerice, Ian Curtis, Tomaž Hostnik, te nešto prije njih i Phil Ochs, nada njujorške protestno-kantautorske scene kojemu je bezobrazni židov preoteo lovorike i slavu. Ironijom sudbine, Ochs se objesio 1975., nekoliko dana po izlasku Dylanovog do tada najprodavanijeg albuma Desire. Srećom, takvi su u manjini, a treba li im pribrojiti Jima Morrisona, Briana Jonesa, Janis Joplin i slične, još jednom – nikad nećemo znati. Hedonizam je, pogotovo onaj vezan uz narkotike, tankom crtom odjeljen od puta bez povratka.
Most Overtoun u Škotskoj također je jedno od omiljenih mjesta za samoubojice, no za razliku od onog Bruklinškog, Golden Gatea ili pak londonskog Archway Bridgea, ovaj ne privlači ljudske defetiste, već one pseće!
Suicide is Painless je klasik kojeg je Mike Mandel napisao za TV seriju M.A.S.H. još 1970., a skladba je u međuvremenu doživjela brojne obrade (The Drones, Marylin Manson, Art of Noise…), dok je ova lista donosi u zasigurno najboljoj verziji, onoj izraelske kantautorice Keren Ann. Žena zna – ulazak u bus ili slastičarnicu je potencijalno samoubojstvo.
Zanimljiva je sudbina pjesme Gloomy Sunday, koju je 1932. u Parizu napisao mađarski emigrant Rezso Seress. Skladba je u međuvremenu doživjela gomilu verzija, od kojih se zasigurno izdvajaju one Billy Holiday i Marianne Faithfull, te došla na zao glas kao pjesma koja potiče na samoubojstvo. Naravno, glasine o ukletosti su pretjerane, no u njenim se turobnim ljestvicama definitivno krije nekakav blagi depresivni impuls. Uostalom, čuli ste za Hungarian Suicide Song?
Zatvaranje liste Bowieovom R’N’R’ Suicide može izazvati dvojbe, pošto je i laiku jasno da pjesma ne govori o samoubojstvu u pravom smislu riječi, već tek o odbacivanju dijela nepotrebne aure – u ovom slučaju one Ziggy Stardusta. Svejedno, klimaks ove pjesme savršeno figurira kao kraj liste posvećene ovoj ne baš veseloj tematici.
Eto, za kraj dobijate još jedan kuriozitet: prije no što je pedesetih na krilima lažnog moralizma zavladala politička korektnost, umjetnici se nisu libili pomalo sarkastičnog prikaza samoubojstva – naravno, iskušenju nije odolio ni veliki Disney!
Nakon nekoliko strogo tematskih, slijedi jedno kolažirano izdanje eXita, u kojemu možete preslušati našim rukama dorađen i proširen radio dokumentarac o Sydu Barrettu, nastupni album ‘supergrupe’ The Ministry of Wolves (govore li Vam nešto imena poput Micka Harveyja, Alexandera Hackea ili Paula Wallfischa), te nastup Marka Lanegana i pratećeg benda u čuvenoj emisiji ‘Morning Becomes Eclectic’ na jednako tako čuvenom kalifornijskom FM radiju KCRW!
Scott Walker je b jedna od enigmi suvremene glazbe, no ono što zadivljuje jest njegov nepredvidiv razvojni put od općepoznate i prihvaćene pop zvijezde pa do obskurnog kantautora za odabrane.
Večeras će Vas uvodni (Bark Psychosis) i odjavni (Philip Glass) prilozi natjerati da se zapitate što je to minimalizam i kako kohabitira sa tzv. post rockom, dok je središnja tema album The Final Cut, povodom 30 godina od okončanja Falklandskog rata!
U prvom dijelu večerašnjeg izdanja emisije eXit sljedi kraća šetnja glazbenom scenom grada Louisvillea, Kentucky, sa akcentom na dva zasigurno najkvalitetnja imena sa dotičnog područja – sastavu The For Carnation i kantautoru Willu Oldhamu (odnosno Bonnie ‘Prince’ Billyju), dok u nastavku možete poslušati šesti album izvrsnog sastava iz Louisevilleu bliskog grada Columbusa, Ohio. Naravno, riječ je o Two Cow Garage koji su se konačno udaljili od obala Nirvane i Uncle Tupela, izbrusivši vlastiti izraz na vrhunskom uradku ‘ The Death of the Self Preservation Society’!
Hunter S. Thompson: No More Games. No More Bombs. No More Walking. No More Fun. No More Swimming. 67. That is 17 years past 50. 17 more than I needed or wanted. Boring. I am always bitchy. No Fun for anybody. 67. You are getting Greedy. Act your old age. Relax This won’t hurt.
