Američki glazbenik i kantautor David Pajo spada u skupinu onih ne baš brojnih kreativaca čije je djelovanje teško svesti pod jedan zajednički nazivnik.
Karijeru započinje kao gitarist kultnog luizvilskog sastava Slint, koji je koncem osamdesetih objavio dva izuzetno značajna albuma (Tweez i Spiderland) postavivši tako temelje trenda koji će čitavo desetljeće kasnije u britanskom glazbenom tisku dobiti naziv post rock. No, može se kazati da Davidova istinska karijera započinje prestankom rada Slinta 1992. Tijekom devedesetih objavljuje niz odličnih albuma koji se odreda stilski i izražajno razlikuju, a Pajo će te nijanse naglasiti stalnim mijenjanjem nadimka pod kojim snima i nastupa. Tako je, primjerice, njegov prvi samostalni uradak Aerial M (1996.) potpisan upravo tim imenom, slično kao i singlovi koji slijede te album Post Global Music.
Predmilenijske 1999. snima Tour Single, koji najavljuje niz izdanja sličnog formata, no sada kao Papa M. Lanac singlova će 2001. biti prekinut koncertnim zapisom Live from the Shark Cage (1999.), te izvrsnim, po mnogima njegovim dosad najboljim ostvarenjem Whatever.Mortal; a čudnovati će nadimak (Papa M.) krasiti i album Hole of Burning Alms iz 2004. Zanimljivo je da David ovdje u velikoj mjeri napušta svoj prepoznatljivi, eksperimentalni stil te se sve više okreće folku.
Slijedi još jedna transformacija: David konačno odbacuje nadimke te počinje snimati pod krsnim imenom, no ne bez sitnih varijacija koje unose laganu zbrku među štovateljima, posebice onima opterećenim tagiranjem skladbi zbog prizemnih razloga kao što je skroblanje na last.fm-u: između 2005. i 2009. objavljuje tri dugosvirajuća projekta (Pajo, 1968 i Scream with Me), s tim da su prvi i treći potpisani imenom David Pajo, a središnji samo kao Pajo.
Ne, to nipošto nije sve. Čitavo to vrijeme David surađuje s prijateljima iz djetinjstva koji su, poput njega, odgovorni za ekspanziju stila (shvatite uvjetno – riječ je o paleti stilova) koji će vremenom dobiti naziv Louisville Sound. Ostavio je traga na možda dva najbolja albuma čikaškog sastava Tortoise, Millions Now Living Will Never Die (1996.) i TNT (1998.), a neizbježni je gost na albumima i turnejama još jednog lokalca, Willa Oldhama koji slično njemu permutira i varira imena pod kojima objavljuje – govore li vam išta nazivi Palace Brothers, Palace, Palace Music, Bonnie ‘Prince’ Billy, te na kraju krajeva, Will Oldham? O Callahanu i njegovom brainchildu ‘(smog)’ ne bih, jer bi nas priča odvukla na sporedne, mada svejedno bitne pružne dionice jedne monumentalne željezničke mreže.
Neoprostivo je zaboraviti sitan ali značajan detalj koji se tiče daljnje karijere utemeljitelja Slinta, Briana McMahana. Dotični je 1995. pokrenuo novi sastav, projekt The For Carnation (nešto najljepše i najkvalitetnije što je Louisville ikada ponudio svijetu!), ne zaboravivši starog kolegu Davida Paju koji je, očekivano, bio dio izvorne postave benda (album Fight Songs iz 1995.).
Vjerovali ili ne, ovo je tek dio projekata u koje je Pajo uključen od sredine osamdesetih kada se počeo profesionalno baviti glazbom. Nabrajati nema smisla, ali ako nekoga zanima, evo par natuknica: Zwan, King Kong, Bush League… lista niti izdaleka nije zaključena!
Pa, može i jedna pikanterija: fotografija sastava Slint na omotu Spiderlanda je autorski rad već spomenutog Willa Oldhama, alias Bonnie ‘Prince’ Billyja. I ovo – prezime Pajo se najvjerojatnije izgovara ‘Paho’, naravno, uz presumpciju njegovih hispanoameričkih korijena. No, David ima i indijanske i filipinske krvi, pa je sve moguće! Nije li ono Nietzsche jednom rekao da iz mješavine rasa nastaju genijalci?!
Ovo je tek skica, kroki, kratka, nepotpuna i nabacana biografija jednog uistinu velikog glazbenika i skladatelja. Ostalo je lako dokučiti slušajući njegovu glazbu, i uživljavajući se u istu.
Cheers!
b) Nighthawks at the Diner
Jedna od najpoznatijih slika američkog realista Edwarda Hoppera je zasigurno Nighthawks (znana i pod kolokvijalnim nazivom Nighthawks at the Diner), nastala na samom početku 1942., otprilke mjesec dana po ulasku Sjedinjenih Država u pakleno kolo Drugog svjetskog rata. Iako tehnikom i stilom posebno ne iskače od ostalih njegovih radova iz tridesetih i četrdesetih, znakovita je zbog samog motiva i određenih dubljih implikacija koje isti nosi. Na neki način, taj uradak posjeduje elemente nečega što bi se moglo nazvati i magičnim realizmom, no bolje ne ulaziti u detaljnu analizu ostatka Hopperovog opusa, pošto takav potez krije brojne zamke. Na kraju krajeva, njegova rana faza posjeduje nešto od impresionističke vanfokusiranosti, no razglabanje o tome odvelo bi nas predaleko od teme.
Prva uočljiva značajka tog platna je interijer tipičnog njujorškog dinera viđenog s ulične strane. Zgrada u čijem se prizemlju nalazio dotični lokal bila je smještena na trgu Murly u Greenwich Villageu, na križanju Sedme avenije, Avenije Greenwich i Jedanaeste ulice, a šezdesetih je godina srušena s ciljem proširenja tog inače zagušenog prometnog ‘huba’. Zanimljivo je da danas na tom mjestu egzistira ograđeni trokutasti prostor od otprilike stotinjak kvadratnih metara, ograđen žicom, a na zidu zgrade na istočnoj strani još se uvijek mogu uočiti bijele pločice tipične za dekoriranje dinera – prije no što im je u pedesetima izgled moderniziran korištenjem crno/crveno/bijele palete, ‘formica’ stolova, kromatiziranih šankova i staklenih zidova. I još nešto: upravo je spomenuta žičana ograda u mračnim trenucima nakon 11. rujna 2001. građanima New Yorka poslužila kao mjesto na kojemu su ostavljali plakate i fotografije svojih bližnjih, nestalih u užasu tog paklenog dana.
Manhattan je nekad bio poznat po brojnim dinerima, za Ameriku karakterističnim ugostiteljskim objektima čija je ponuda uglavnom nudila brzu hranu temeljenu na roštilju, pite te brojna bezalkoholna pića, uglavnom gazirane sokove i mliječne napitke kakvi su se već mogli pripravljati korištenjem soda fontane, a najčešće su radili non stop, puna 24 sata. Iako dineri još uvijek dominiraju diljem američkih prostranstava, u New Yorku su većim dijelom ustuknuli pred najezdom restorana iz renomiranih fast food lanaca i sličnih licenciranih zalogajnica.
Drugi bitni detalj koji izvire iz Hopperove slike je očigledni kasni sat, vrlo vjerojatno nakon ponoći, što se može zaključiti po potpuno praznoj ulici te malobrojnoj klijenteli unutar lokala. Tek jedan konobar zauzet je pranjem posuđa, nezainteresirani par čiji odnos očito proživljava teške trenutke (možda je riječ o ljubavnicima koji se kriju, ili čak o prostitutki i njezinom klijentu), te leđima okrenut usamljeni pojedinac. Fedora šeširi nešto šireg oboda, odjeća konobara koja uključuje karakterističnu kapicu te metalni rezervoari za sodu nepobitno potvrđuju vremenske okvire motiva. Minimalistički opremljena unutrašnjost pojačava sveprisutni dojam samoće i otuđenosti, pa je ovoj slici teško zamisliti neko drugo ime osim onoga koje nosi – Noćne ptice (u dineru). Nije zgorega spomenuti kako i ostali Hopperovi radovi nastali između dvadesetih godina 20. stoljeća nadalje posjeduju prisutnu nijansu samoće pod čijom se maskom kriju naznake iskonske tuge – dovoljno je pogledati slike Automat (1927.), The Sheridan Theatre (1937.), New York Movie (1939.), Morning Sun (1952.), Office in Small City (1953.) ili Western Motel (1957.). Nije li onda usamljenost stoga neka vrsta nusprodukta kojeg je nemoguće izbjeći u postupku ostvarivanja ‘američkog sna’, neovisno o ishodu istog?
Još je znakovitije kako spomenuta Hopperova djela (naravno, s Noćnim pticama na vodećoj poziciji) u ljudskoj svijesti dočaravaju čitav niz popratnih bljeskova, slika koje se vezuju uz sveameričke ambijente tog vremena, nebitno je li riječ o urbanim vizurama, interijerima ili pak pečatima na krajoliku. To je ona Amerika koja je vremenski omeđena krajem prohibicije i velikim burzovnim slomom na jednoj, te razdobljem ‘lova na vještice’ koje simbolično završava izborom Johna Fitzgeralda Kennedyja za predsjednika na drugoj strani, Amerika koja je istovremeno stravično stvarna i bajkovito nedodirljiva, Amerika malenih uspavanih gradića gotovo uniformiranih u svojoj repetitivnosti. Amerika gdje telegrafski stupovi prate zadnju ulicu koja iz predgrađa polako prodire u monotoni krajobraz u kojemu se ne događa ništa osim povremenih naleta tornada. Amerika u kojoj prva bitnička lutanja između dvaju obala figuriraju kao nakon sto godina ponovljeni proboji doseljeničkih karavana. Amerika sa svojim ciglenim fasadama zgrada i skladišta i vodotornjevima na krovovima, toliko bolno nerealnim da mogu figurirati kao background nekog od Looney Tunes/Merrie Melodies crtanog filma. Amerika u kojoj se provincijska naselja i veliki urbani centri tako nevjerojatno razlikuju da im jedina poveznica koja ukazuje na pripadnost istoj velikoj zemlji može biti tek neki od onih zajedničkih elemenata među kojima je diner možda i najtipičniji primjer…
Kada je 1975. tada još mladi i nadobudni kantautor Tom Waits – iza sebe je imao tek dva studijska albuma Closing Time i Heart of the Saturday Night – odlučio svoje treće ostvarenje obznaniti u live formi, odskačući od klasičnog obrasca koncertnog albuma zbog činjenice da će sve priložene kompozicije biti prethodno neobjavljene, već je u začetku imao idejno riješen koncept. Tom se naime poslužio još jednim trikom, pošto album nije snimio na konkretnom živom nastupu, već tijekom dvije večeri, 30. i 31. srpnja u losanđeleskom studiju Record Plant Los Angeles. Svejedno, osigurane su ulaznice za određen broj ljudi, mahom Waitsovih prijatelja, čiji su pozadinski žamor te interakcija s izvođačem trebali garantirati dojam izvođenja u realnom prostoru. Štoviše, postavljeni su i stolovi, a gostima su poslužena alkoholna pića kako bi se atmosfera što više približila Waitsu poznatom pa i svojstvenom svijetu noćnih barova i non stop otvorenih dinera.
Prvi je show otvorila profesionalna striptizeta, nešto što se u sterilnom dineru lišenom dubljih emocija i alkoholnih pića baš i ne doživljava, no neka vas ne zabrinjavaju ti Waitsovi čudesni hibridi, barem kada je riječ o sa svrhom prenamijenjenom prostoru klasičnog studija. Što se pratećih glazbenika tiče, Tom je (ovdje treba imati u vidu njegovu zauzetost pijaninom, te ponekad gitarom) izabrao malu ali kvalitetnu skupinu: Mike Melvoina koji se sa samim Waitsom izmjenjuje na pijaninu i gitari, tenor saksofonista Pete Christlieba, kontrabasista Jima Hugharta te bubnjara Billyja Goodwyna. Dijelom zbog same selekcije imena, no pogotovo zbog instrumentarija, postignut je prigušeni, noćni ambijent, nostalgična zvučna struktura kojom dominiraju jazzirani trzaji kontrabasa i tiho pozadinsko kotrljanje/šuštanje bubnja, nad kojima međuigra gitare i klavira, a posebice Tomov već tada hrapavi glas, nadograđuju esenciju ponoćnog bluesa.
Našavši se pred ne baš jednostavnim problemom krštenja albuma koji je dvije pijane noći u Record Plant studiju sažeo u jedanaest karakterističnih skladbi, Waits je izvukao sav sitniš i pribor iz svojih probušenih džepova kako bi dostojno razmotrio situaciju te djelu koje je tada smatrao prekretnicom u karijeri ishodio dovoljno upečatljivo, ali i vjerodostojno ime. Ne bježeći od problematike vlastitih tekstova koji uglavnom narativnom tehnikom naslijeđenom od Woody Guthriea i Hanka Williamsa iznose male, često gorke i katkad šaljive životne priče njemu srodnih noćnih ptica kao što su taksisti, alkoholičari, kurve, vozači kamiona, sitni lopovi i prevaranti, ovisnici koji uz poklonjenu kavu drhture smišljajući kako doći do ‘goriva’, Portorikanci i meksički ilegalni imigranti, i srodne im duše.
Nedvojbeno je da je kolokvijalno ime Hopperove slike, koja je u vrijeme snimanja ovog albuma već više od tri desetljeća dijelom nacionalnog folklora, bilo logičan i iznad svega savršen izbor. Jer, likovi iz Waitsovih pjesama su bića sa društvene margine, odbačeni usamljenici kakve vidimo i za šankom Hopperova dinera.
Well, an inebriated good evening to you all, Welcome to Rapheal’s Silver Cloud Lounge Slip me a little crimson Jimson, give me the low down Brown I want some scoop Betty Boop, I’m on my way ‘nto town.
Tim riječima Tom pozdravlja okupljene, uspješno ignorirajući činjenicu da se u stvari nalazi u studiju pretvorenom u točionicu whiskyja i piva koja, svejedno, jako dobro statira kao jedan od onih rijetkih noćnih dinera u kojima je moguće dobiti tekućinu nešto žešću od milkshakea, egg-creama ili ice cream sode. Slijedi prva pjesma u nizu, Emotional Weather Report, no svi karakteristični elementi su već tu. Ne pitajte –poslušajte! Idemo dalje u noć protkanu pramenovima magle (On a Foggy Night). Pjesma Eggs and Sausages je već samim naslovom esencija albuma, a Tom je posvećuje svim ciganskim prevarantima i ljudima bez sna koji se motaju po dinerima otvorenim čitavu noć. Priča se nastavlja gotovo kričavo živahnom Better Off Without a Wife koja kao da odskače iz cjeline, no Nighthawk Postcards (From Easy Street) vraća vlak na glavni kolosijek i možda najbolje dočarava atmosferu Hopperovog platna:
Yeah, you check out the street and it looks like there’s kind of a Kind of a blur drizzle down the plate glass And as a neon swizzle stick is stirring up the sultry night air Looks like a yellow biscuit of a buttery cue ball moon Rolling maverick across an obsidian sky And as the buses go groaning and wheezing Down on the corner I’m freezing On a restless boulevard at a midnight road I’m across town from Easy Street With the tight knots of moviegoers and out-of-towners on the stroll The buildings towering high above lit like dominoes or black dice Used car salesmen dressed up in Purina checkerboard slacks And Foster Grant wraparounds Pacing in front of Rainbow, Earl Scheib, thirty-nine ninety-five merchandise.
Warm Beer and Cold Women je jedna od Waitsovih naricaljki nad sudbinama noćnih ptica, pjesma čiji je naslov postao nekom vrstom poslovice, i kojom je autor godinama ‘regrutirao’ vojske poklonika, dok će još jedan narativni ‘ep’, Putnam County u sličnom klavirskom ugođaju nastaviti vrludanja nevidljivom stranom noćne Amerike.
Spare Parts (A Nocturnal Emission) predstavlja most između stvarnog koncerta i imaginarnih poetskih putovanja, i prvi je dio pjesme koja će uskoro zaključiti nastup. Slijedi minijatura Nobody, te veliko finale u vidu Tommy Faileove pjesme Big Joe and Phantom 309. Imajući u vidu tekst koji govori o vozaču kamiona i autostoperu, izbor je sasvim dosljedan – vozač će putnika iskrcati na jednom neimenovanom kamionskom svratištu, pored pripadnog dinera, čime se simbolički zatvara čitav krug. Sama odjava u vidu Spare Parts II također ima svoje mjesto u konceptu, iako bi se bolje uklopila smještena prije Big Joe and Phantom 309. Svejedno, Waits će je iskoristiti kako bi predstavio svoj prateći sastav te ovaj show zatvoriti riječima
I gotta go see a man about a dog, I’ll see you later. Thank you very much for comin’ this evening!
… što je sasvim dostojna odjava jednog veličanstvenog koncerta odsviranog u mock diner ambijentu studija, no zato koncerta koji je u vinilnom izdanju vrlo brzo postao još jedna ikona američkog kulturnog naslijeđa, primaknuvši se tako korak bliže kultnoj istoimenoj slici Edwarda Hopera!
01. (Opening Intro)
02. Emotional Weather Report
03. (Intro)
04. On A Foggy Night
05. (Intro)
06. Eggs And Sausage (In A Cadillac With Susan Michelson)
07. (Intro)
08. Better Off Without A Wife
09. Nighthawk Postcards (From Easy Street)
10. (Intro)
11. Warm Beer And Cold Women
12. (Intro)
13. Putnam County
14. Spare Parts I (A Nocturnal Emission)
15. Nobody
16. (Intro)
17. Big Joe And Phantom 309
18. Spare Parts II And Closing
Zbog pregršti obveza, među koje spada i uredničko hodočašće u Pulu, ovog tjedna neće biti novog izdanja emisije eXit, No, s dobrim razlogom repriziramo ono prošlotjedno, tematski posvećeno Davidu Gilmouru. Možda svi oni kojima je splet okolnosti omeo mogućnost prisustvovanja koncertu neće doći na svoje, no zrnce utjehe je ipak zrnce utjehe. U trenucima kada maestro izađe na pozornicu Arene i tako službeno otvori “Rattle That Lock” turneju, KLFM će smbolički biti u znaku tog vekikana koji ovom serijom nastupa vjerojatno zauvijek napušta blještavila pozornica. Teško da će itko imati nešto protiv toga – možda tek pokoji zlobnik, te stanoviti Roger W!
Phil Ochs je danas nažalost uglavnom zaboravljeni američki protestni kantautor čija je karizma u jednom trenutku, sredinom šezdesetih konkurirala čak i samom Bobu Dylanu. Nažalost, slijed događaja će ga baciti u zapećak scene, a nesretna igra sudbine rezultirati će njegovim samoubojstvom u travnju 1976. Ipak, Phil je ostavio dubok trag na suvremenoj glazbenoj sceni, u što se možete uvjeriti slušajući ovosubotnji eXit!
Svevišnji nam je uslišio molitve, poslavši nam nova ostvarenja Giant (Giant) Sanda, dEUS-a te vrhunski koncertni zapis Wovenhanda. Na novog Iggyja, Patty ili Neil Younga ćete pričekati!
