KLFM

Potop! / Soul Coughing – Live

a)      Potop!

Il pleut doucement sur la ville
/Arthur Rimbaud/

Iako su prvotni planovi za subotnje izdanje emisije eXit predviđali putovanje kroz glazbeni opus Marka Lanegana, novoproglašenog ‘princa tame’ nakon što je Cave greškom izgubio rečenu poziciju (zabortavite obojicu, jedini istinski princ tame je pokojni Jim!), neki su događaji prolongirali taj susret za neka skora vremena. Ipak, vjerni slušatelji nemaju razloga biti tužni, jer ovog tjeda ide jedna od onih tematskih varijacija eXita gdje izvođači nisu u tolikoj mjeri bitni koliko će biti onaj povezivajući element, a u subotnjem će slučaju to biti poplave biblijskih razmjera o kojima nas vijesti zadnjih dana zasipaju sa TV ekrana i web portala.

Vijesti nimalo nisu dobre. No na nas koji živimo uz more, ovo slike ne djeluju jače od muhetine na truplu afričkog djeteta taman umrlog od gladi.

Iskreno govoreći, vijesti nisu dobre. Zakašnjelo topljenje snježnog pokrivača je udružilo snage sa rekordnim padalinama za kraj svibnja i početak lipnja, tako da brojne srednjeeuropske rijeke bilježe isto tako rekordne vodostaje. Tako primjerice,  u vrijeme pisanja ovog teksta (večer 5. lipnja) mediji tvrde kako se Dunav kod Bratislave popeo do nezapamćenih +1000 cm (riječ je o relativnoj devijaciji od srednjeg vodostaja), a nešto nizvodnije kod Budimpešte na isto tako antologijskih +870. Vodeni val nadire prema hrvatskim granicama, i pitaj Bože što će se zbiti sa Vukovarom i Ilokom, te nešto dalje sa Novim Sadom i Beogradom u susjednoj Srbiji. Nakon što u svoja njedra primi topli mlaz Save, ovaj oplođeni val nastavlja svoj rušilački pohod ka Rumunjskoj i Bugarskoj, te možemo samo zamišljati razmjere nadolazeće katastrofe!

No, nije riječ samo o Dunavu, već i o svim ostalim rijekama baltičkog i crnomorskog sliva koje svoja ishodišta/izvore imaju na širem području Srednje Europe, a zbog sustava kanala i konfluacija se zbrka može lako prenjeti i na zapad Europe. Kako upućeni kažu, Hrvatska bi svoje najteže i najvlažnije trenutke trebala proživjeti tijekom nadolazećeg vikenda, što je (zanemarite ironiju) jako dobro tempirano sa terminom emitiranja omiljene vam emisije. Ajd, novije vjesti kažu da imamo još par dana mlaćenja prazne slame – nemilosrdni udar slijedi tek za tjedan dana…

Stvarno – što će se dogoditi sa vodostajem Save najprije kod Zagreba, a zatim nizvodno, kad mitska rijeka zaprimi vodene mase svojih utoka poput Kupe, Vrbasa, Bosne i Drine?  Iskreno se nadam da se neće ponoviti 26. listopada 1964., godina u kojoj je dotad nezapamćena poplava uništila dobar dio gradske infrastrukture i uzela 17 života. Srećom, u međuvremenu je izgrađen drenažni kanal između Save i Odre, poboljšani su nasipi, a i iskustvo valjda nečemu uči ljude.

Zagreb 1964. Prisjetimo se, bila je to godina prvih nastupa Beatlesa u USA, i albuma ‘Hard Day’s Night’

Ponesen ovom dvojbom, jutros sam iskoristio predah na poslu, te isprintao A3 mapu Zagreba sa širom okolicom. Zatim sam označio poznate visinske kote na terenu između Medvednice i rijeke, dodao lokacije prebivališta nekih dragih ljudi rasutih od Dubrave preko Medveščaka i Trešnjevke pa na jug do Travnog i Dugava te na zapad preko Gajnica do Zaprešića. Povezujući označene točke, dobio sam zbunjujuću mapu koja poprilično podsjeća na Ley linije položene između svetih mjesta i prirodnih energetskih čvorišta, primjereniju nekom od ranijih izdanja zbirki pjesama i proze Iana Sinclaira. Iako se iz takve karte nije moglo isčitati ništa konkretno, ostavio sam je sa plastičnim bocama pored jednog kontejnera na Manušu – ljudi koji su dotakli dno skupljajući boce ionako vjeruju u svakakva čuda koja im navodno mogu donijeti spas, pa tako i u teorije zavjere, a moje su nesuvisle šare na printanoj karti slučajno proizvele i neke piramidalne strukture.

Nadajmo se da će ovog, a i idućeg vikenda dragi Zagrebčani biti suhi, sa izuzetkom njihovih grla! … jer, vijesti o nadolasku vodenog vala maksimalnog inteziteta poprilično osciliraju, ovisno o izvorima (informacija, ne vode!)

Njemačka – Dunav i dalje raste!

Uglavnom, poplave su trajna pošast čovječanstva. Prva zabilježena jest ona biblijska, čija narav ostaje obavijena velom tajni. Je li Noa živio u porječju velikih tokova poput Eufrata ili Tigrisa? Koliki je trebao biti intezitet kiše što pada punih 40 dana ostavljajući tek najviše vrhnuce u formi usamljenih stršećih otoka? U svakom slučaju, legenda kaže da je vodostaj debelo prešišao Ararat, čija je visina 5317 metara nad morem, a slične se mogu naći i kod Indijaca, Sumerana, Maja, Kineza, Egipćana i drugih. Očito je da sve ove priče vuku podrijetlo iz zajedničkog izvora koji čak i ne mora biti povijesno utemeljen – moguće da je riječ o nekakvoj kolektivnoj svijesti koja na taj način uobličuje čovjeku urođeni strah od silovite vode koju ne može nadzirati, bilo da je riječ o tekučicama ili pak jezerima i oceanima. U svakom slučaju, velike su poplave uobičajena, ciklička pojava koja, eto, katkad zna iznenaditi svojim razmjerima i silinom, a potreba za vodom ljude vječito tjera da borave u njezinoj blizini.

Water is an essential resource for life and good health. A lack of water to meet daily needs is a reality today for one in three people around the world.

Globally, the problem is getting worse as cities and populations grow, and the needs for water increase in agriculture, industry and households.

/World Health Organisation, ožujak 2009./

Ovogodišnje su proljetne poplave na neki morbidni način tempirane, tako da ovih dana, kada veći dio nizinske Europe pliva pod razlivenim rijekama, američki srednji zapad proživljava sličnu kataklizmu. Scenario je manje više isti – topljenje snijega udruženo sa neočekivano produljenom sezonom kiša, i eto ti vraga! Mississippi se izdignuo za dobrih 6-8 metara od srednje razine, ugrozivši pritom i vlastite pritoke (Missouri, Arkanzas, Ohio, Tennessee i neke manje), a s današnjim danom, broj žrtava vodenog vala doseže pedesetak (točni će podaci, očekivano, biti utvrđeni tek po povlačenju vode).

Looking for Lewis and Clark: jedan od dvojice velikih istraživača još strši nad razlivenim Mississippijem kod St Louisa! Valjda je to Clark, kažu da je on za razliku od Lewisa znao plivati!

Evo nas konačno na temi: kakav su trag poplave ostavile u popularnoj kulturi, posebice glazbi? Možemo krenuti upravo sa spomenute lokacije, donjeg toka Mississippija koji se kroz povijest pokazalo kao jedan od najpodmuklijih tihih ubojica – rijeka sa najbržim relativnim rastom vodostaja (barem na sjevernoameričkom tlu).

Jedan od poznatijih primjera jest velika poplava iz 1927., koja je odnijela tisuće života, uništivši skoro kompletna polja i ceste u prvom redu države Louisiane, ali i nekoliko okolnih saveznih jedinica. Taj je nesretni događaj (i ne samo taj već i brojni slični) opjevan od strane crnih blues glazbenika poput Lonnie Johnsona (Flood Water Blues); Charlie Pattona (High Water Everywhere), Barbecue Boba (Mississippi Heavy Water Blues) i drugih. Ovom će se nesretnom događaju pedesetak godina kasnije vratiti i Randy Newman (Louisiana 1927), a isti će utjecati i na brojne pjesme o poplavama i njihovim posljedicama koje su nastajale u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U tom se kontekstu može spomenuti i američki folk kantautor Phil Rosental i njegova skladba Muddy Water koja je svoje ponovno rođenje doživjela na albumu obrada Kicking against the Pricks Nicka Cavea iz 1986. Kad već spominjemo Cavea, ne treba zaboraviti ni Tupelo (ova čudna riječ je ime rodnog grada Elvisa Presleyja), koja otvara njegov drugi album sa The Bad Seedsima, The Firstborn is dead. Riječ je o svojevrsnoj obradi istoimene skladbe Johna Lee Hookera, kojoj je Caveov pjesnički talent pridodao apokaliptični štimung:

Ya can say these streets are rivers
Ya can call these rivers streets
Ya can tell ya self ya dreaming buddy
But no sleep runs this deep
No! No sleep runs this deep
No sleep runs this deep

Women at their windows
Rain crashing on the pane
Writing in the frost
Tupelos’ shame. Tupelo’s shame

O God help Tupelo! O God help Tupelo!

And the black rain come down
the black rain come down
the black rain come down
Water water everywhere
Where no bird can fly no fish can swim
Where no bird can fly no fish can swim
No fish can swim

Until The King is born!
Until The King is born!
In Tupelo! Tupelo-o-o!
Til The King is born in Tupelo!

Ipak, najpoznatija pjesma o potopu jest Dylanova Hard Rain’s a-gonna Fall, i to je nepobitno. Druga je priča slojevitost Bobovog teksta koji ostavlja mogućnosti slobodnog tumačenja, no ne treba ulaziti u detalje – pasti će teška kiša, i to je to! Ova je šestominutna balada preživjela u moru brojnih drugih skladbi koje su referirale na svu tu tragiku i pustoš kao posljedice kako jedne obične prirodne pojave kao što je kiša, tako i posljedica loše vođenih politika u kroz prva dva desetljeća druge polovice dvadesetog stoljeća. Ovdje je kiša tek onaj simbolički element koji dovodi do rasula, odnosno ‘potopa’, no Bob je u svojoj ranoj fazi ipak bio poprilično loš tekstopisac koji je u istu kašetu brokava ubacivao Rimbauda, Woody Guthriea, Walta Whitmana i Allena Ginsberga, pa mu neke nedorečenosti u tekstu možemo oprostiti. Šteta, uz malo više truda, mogla je to biti apokaliptička pjesma No #1!

(HRT 1, Vijesti u 22.25 h – Nove žrtve poplava u Njemačkoj i Češkoj, dok Austrija, a potom i Slovenija, Hrvatska, Srbija i Bugarska tek očekuju pravi water party!)

Kad već spominjemo Guthriea koji je tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća predstavljao određenu moralnu vertikalu američke ljevice, te poetski obrađivao i u songove pretvarao ne samo socijalne, već i prirodne nedaće koje bi snašle malog čovjeka (sjetite se Dust Bowl ciklusa!), bilo bi nepravedno zanemariti baladu Los Angeles New Year’s Flood snimljenu za potrebe arhiva Kongresne biblioteke.

Poplave su, kao pošasti najvišeg reda svoje mjesto našle u pjesmarici brojnih autora i sastava neovisno o stilu i usmjerenju. Tako je London Calling The Clasha (koja, istina, priziva drukčiju vrstu nedaća) tipičan primjer pjesme koja će u ekstazi refrena otkriti što se zbiva iza kulise pomalo nespretno nabacanih apokaliptičnih stihova:

The London is drowning
And I live by the river!

Koncem sedamdesetih Robert Fripp snima odličan album Exposure, gdje uvrštava pjesmu Here comes the Flood. Vokale će iznijeti Peter Gabriel, a skladba  se u minimalno izmjenjenom aranžmanu pojavila  nekoliko mjeseci ranije na njegovom prvom samostalnom albumu po napuštanju Genesisa.

Drugi, u odnosu na prethodnika pomalo razočaravajući album sastava The Sisters of Mercy nosi naziv Floodland (1987.), a na njemu se shodno nominalnoj tematici nalaze dvije šestominutne pjesme Flood I i Flood II. Zajebane poplave plaše očito čak i stamene darkere!

Zanimljivo je da je za potrebe albuma Andrew Eldritch otpustio staru postavu (koja je tada već osnovala vlastiti projekt Mission UK), te na mjesto basistkinje doveo amerikanku Patriciu Morrison, bivšu članicu The Gun Cluba. Opet možemo podvući usporednicu – poplavljena područja američkog juga su jedan od vodećih motiva u poetici Jeffrey Lee Piercea.

U svojim najmračnijim trenucima, ‘otkazani’ Mark Lanegan snima drugi samostalni album Whiskey for the Holy Ghost, kojega otvara nedvosmislena najava nadolazeće katastrofe; pjesma The River Rise!

Sad, kad se sve manje više svodi na nabrajanje, može se tek spomenuti kako su motive poplava u svoje skladbe implmentirali i Simon & Garfunkel (Bridge over Troubled Water), Love and Rockets (Waiting for the Flood), Steve Ray Vaughn (Texas Flood), Pavement (Flood Victim); Pearl Jam (Evacuation), Bruce Springsteen (Lost in the Flood), Joe Henry (Curt Flood), Gentle Waves (Flood), Hugo Race, Fairport Convention i mnogi drugi. Uistinu je zanimljivo kako pjesama o neveselim temama poput poplava ima znatno više, nego nekih uobičajenijih, primjerice o premlaćivanju djevojke, varanju na kartama, samoubojstvu ili prženju živih vodozemaca istosmjernom strujom (tri serijski spojene 4.5 V baterije)!

Na kraju krajeva, ljudski su preci jednom davno ispuzali iz vodenih masa na kopno, a sad proklinju sebe, život, te posebice Stvoritelja što im barem nije ostavio škrge. Što se mene tiče, mogli su ostati u tim muljevitim plićacima te se i dalje pariti sa varanima i krokodilima!

Nažalost, ljudi nikad neće biti sretni onim što im je ponuđeno, niti će uspjeti uspostaviti sklad s prirodom, a u međuvremenu, vodeni val se i dalje širi iz udobnih njedara srednje Europe prijeteći jugu i istoku, a možebitno i zapadu. Pošto je ipak riječ o poplavi stoljeća, bilo bi humano poručiti Francuzima, Belgijancima, Poljacima, Rusima, Ukrajincima i ostalima da se uhvate gradnje tzv. zečjih nasipa!

Zasad zadnje vijesti: Češka se donekle oporavlja pošto vodeni val gubi intezitet (ne radujte se prerano!), no zato su na snazi evakuacije stanovništva u Dresdenu, gradu koji po pravilu najviše najebe nebitno o čemu je riječ, te u austrijskim pokrajinama Tirolu, Štajerskoj i Gornjoj Austriji!

Row, row, row your boat,
Gently down the stream.
Merrily, merrily, merrily, merrily,
Life is but a dream!

 

b)      Soul Coughing – Live at 930 Club, Washington DC, 25/10/1998.

Sastav Soul Coughing je djelovao na Manhattanu tijekom devedesetih, a od gomile sličnih art projekata su odskočili pametnom sintezom poezije pjevača i gitarsita Mike Doughtyja, korištenjem sintetizatora od strane klavijaturista Marca Degli Antonia na način koji je generirao hibrid improvizacije, eksperimenta i akademskog garda, te zvuka ritam sekcije (basist Sebastian Steinberg i bubnjar Yuval Gabay) koji je balasnirao između klasičnog 4/4 punk rocka, preko funkyja, hip hopa (!) i fuzijskih figura pa do jazza.

Iz navedenog se vidi da je riječ o ne baš svakidašnjem društvu, pa su stoga i koncertni nastupi njujorške četvorke dočekivani kao neuobičajene, no u pravilu iznimno posjećene svečanosti. Jedan od takvih je i nastup priložen u drugom dijelu večerašnjeg izdanja emisije eXit, održan 25. listopada  1998., u vošingtonskom klubu 930. Sastav na priloženim snimkama zvuči veselo i uigrano, što je u prvom redu posljedica zrelosti – bilo je to vrijeme izdavanja njihovog trećeg i posljednjeg albuma El Oso, no nažalost i vrijeme koje je najavilo skori raspad. Nepune dvije godine po ovom događaju, Soul Coughing prestaju sa djelovanjem, a ključni član Mike Doughty nastavlja samostalnu karijeru snimajući zanimljive i pomalo čudne albume koji pokrivaju razna područja njegovih interesa – ima tu akustičkih folk skladbi, govorne poezije, karaktersitičnog downtown zvuka koji je obilježio i Soul Coughing…

No, o Mike Doughtyju više nekom drugom prilikom!

Playlist:

01. Screenwriters Blues
02. Rolling
03. Collapse
04. White Girl
05. $300
06. St. Louis is Listening
07. Circles
08. Moon Sammy
09. True Dreams of Wichita
10. I Miss The Girl
11. Super Bon Bon
12. Janine
13. Mr. Bitterness
14. White Girl *
15. Lazy Bones *

/napomena – skladbe označene asteriskom su bis, encore, bonus… kako vam drago/

voli vas Vjeran!