KLFM

Joy Division / Will Self

a)    In Memoriam Ian Curtis (1980. – 2015.)

U ponedjeljak 18. svibnja obilježavamo jedan tužni jubilej, 35 godina otkako nas je svojom voljom napustio Ian Curtis, pjevač, neslužbeni vođa te autor svih tekstova i većeg dijela glazbe kultnog sastava Joy Division.

Povodom tog događaja, u prvom dijelu emisije eXit možete preslušati Let The Movie Begin, album kompilacijskog karaktera koji osim studijskih i koncertnih verzija nekih od njihovih poznatijih skladbi donosi i isječke iz intervjua s ključnim članovima sastava (Ian Curtis, Stephen Morris, Bernard Sumner – vidi vraga, fali samo Peter Hook!) te njihovim legendarnim producentom Martinom Hannettom.

Uredništvo drži kako ovaj kolažirani uradak pruža kvalitetniji i informativniji uvid u rad jednog od najznačajnijih sastava britanskog post punka, sastava koji je unatoč činjenici da je u međuvremenu stekao planetarnu popularnost te se uvrstio u grupaciju onih kultnih imena na kojima početnici, i ne samo oni, uče – dakle, rame uz rame s Velvetima, Beatlesima, Kinksima, Byrdsima i sličnima – i dalje predstavlja predmet raznih spekulacija, jednu veliku nepoznanicu X!

Joy Division: Let The Movie Begin (Ozit-Morpheus Records, 2008.)

01 Love Will Tear Us Apart (Penine studio, January 8th 1980.)
02 Ian Curtis Interview (excerpt, Castle Pub ’79.)
03 Leaders Of Men (RCA studio session May 1978.)
04 Stephen Morris And Ian Curtis Interview (excerpt, Rock On, Radio 1, ’79.)
05 Failures (RCA studio session May 1978.)
06 Ian Curtis Interview (excerpt, Castle Pub ’79.)
07 No Love Lost  (RCA studio session May 1978.)
08 Martin Hannett Interview   (excerpt, Rock On, Radio 1, ’79.)
09 At A Later Date (Warsaw demo July 18th 1977.)
10 Ian Curtis Interview (Castle Pub ’79.)
11 Ice Age (RCA studio session May 1978.)
12 Stephen Morris And Ian Curtis Interview  (excerpt,  Rock On, Radio 1, ’79.)
13 Shadowplay (RCA studio session May 1978.)
14 Ian Curtis Interview (excerpt, Radio Blackburn ’80.)
15 Passover (Live Amsterdam, Paradiso 11th January 1980.)
16 Martin Hannett Interview (excerpt, Rock On, Radio 1, ’79.)
17 Transmission (RCA studio session May 1978.)
18 Stephen Morris And Ian Curtis Interview (excerpt, Rock On, Radio 1, ’79.)
19 New Dawn Fades (Amsterdam, Paradiso 11th January 1980.)
20 Ian Curtis Interview (excerpt, Radio Blackburn ’80.)
21 Digital (Eindhoven, Effenaar 18th January 1980.)
22 Bernard Sumner Interview (comment about Martin Hannett)
23 Colony (Live Eindhoven, Effenaar 18th January 1980.)
24 Ian Curtis Interview (excerpt, Radio Blackburn ’80.)
25 Auto Suggestion (Live Eindhoven, Effenaar 18th January 1980.)
26 Dead Souls (Live Eindhoven, Effenaar 18th January 1980.)

Pored izvadaka iz brojnih zanimljivih intervjua, glazbeni dio kompilacije predstavlja savršen presjek stvaralaštva Joy Divisiona kombinirajući kako demo i studijske snimke iz raznih faza (počevši od ‘Warsaw’ pa nadalje), tako i neke od koncertnih zapisa. Uistinu, bilo bi predvidivo pa i pomalo zamorno za ovu priliku po Bog zna koji put reemitirati neki od sto puta već preslušanih koncertnih zapisa, a o ključnim albumima Unknown Pleasures i Closer da i ne govorimo. Pa to već i vrapci na granama cvrkuću!

 b)    Will Self

OK, što je nužno znati o Willu Selfu? Pisac je? To je ono temeljno. Al’ kojeg vraga radi pisac u tipično glazbenoj emisiji? Pa i nije baš toliko neobično, pošto su se redoviti slušatelji eXita već imali prilike upoznati s glazbenom stranom stvaralaštva pojedinih književnih autora – Williama S. Burroughsa, J. G. Ballarda, Allena Ginsberga te Dylana Thomasa, bilo da je riječ o njihovim povremenim zalaženjima u glazbene vode ili pak, što je češći slučaj, analizom njihovog utjecaja na suvremenu glazbenu scenu.

Krenimo redom. Will Self rođen je 26. rujna 1961. u Londonu. Bio je problematičan klinac, nimalo sklon knjigama i introspekciji, što i nije čudno: takve su pojave česte kod djece roditelja ‘intelektualaca’. Nazovite to buntom ili jednostavno stavom ‘ne želim biti kao moji starci’.

Malo zamorne kronologije:

– Školovao se na Christ’s College u Finchleyju, London, te na Exeter College u Oxfordu.

– Jedan je od najpoznatijih suvremenih britanskih pisaca, kritičara i novinara.

– Pored navedenog, bavi se animacijom i stripom. Ne baš pretjerano, ali red je spomenuti.

– Poznat je po svojem grotesknom i satiričnom stilu. Obožava Jonathana Swifta, njegove  Lillipute, Brobdingnage, Lapute, Balnibarbije, Luggnagge i ostatak lokacija i menažerija.

– Kao uzore navodi Williama S. Burroughsa, J. G. Ballarda, Martina Amisa, Huntera S. Thompsona, Lewisa Carrolla, Josepha Hellera, Louis-Ferdinanda Célinea i spomenutog Swifta.

– U braku je s londonskom novinarkom Deborah Orr. Ona mu nije prva žena.

– Tijekom 1997., izaziva incident koji rezultira njegovim otpuštanjem iz časopisa The Observer. Self je, naime, po novinarskom zadatku trebao izvještavati o izbornoj kampanji torijevskog vođe Johna Majora, no zabrljao je kada je uhvaćen kako šmrče heroin u privatnom zrakoplovu gospodina konzervativnog kandidata. Major je navodno bio blagonaklon i nije želio od toga raditi strku, no priču je proširio jedan od Willovih prisutnih novinarskih kolega (The Sun, 100%, a nije isključen ni Daily Mail).

U redu, i dalje se pitate kakve veze Willov stvaralački opus ima sa suvremenom glazbom? Doći ćemo i do toga.

U djelu Willa Selfa osjeća se pomalo frenetični, pa i paranoični pristup na tragu dvojice navedenih ‘uzora’, Williama S. Burroughsa i J. G. Ballarda (s tim da ovog potonjeg Self smatra svojevrsnim književnim mentorom). Cijeli narativni tijekovi izgledaju kao da su smješteni u nekakvom pomaknutom, paralelnom svemiru, no Self ove fantastične elemente koristi sa svrhom socijalno-satiričkog izražaja, pa je tako blizak i Vonnegutu, primjerice.

Ipak, glavno je Selfovo oruđe parodija i travestija, što posebno dolazi do izražaja u romanima Great Apes, svojevrsnom zrcalnom negativu Kafkina Preobražaja, te u Dorianu, modernističkom osvrtu na čuvenu Wildeovu priču. Tim je djelom Self navukao bijes brojnih pojedinaca iz londonskih art krugova, zamalo doživjevši sudbinu koja je Trumana Capotea ‘pokopala’ nakon objavljivanja dijelova romana Answered Prayers.

Prvi roman Cock & Bull izlazi 1992. To je pomalo zastrašujuća priča (u stvari, riječ je o dvije priče koje se isprepleću i nadopunjuju) o muškarcu i ženi sa zamijenjenim seksualnim organima. Upravo će ova transmutacijska supstitucija pružiti Selfu nepresušan izvor ideja za djela koja slijede.

My Idea of Fun je nešto realističnije djelo, usredotočeno na probleme odrastanja, dok je treći Selfov roman, Great Apes ujedno i najpoznatiji i možda najbolje predstavlja autora sa svim njegovim navedenim kvalitetama. Slikar Simon Dykes jednog se jutra budi u uvrnutom svijetu. On je ostao normalan, ali su se svi oko njega pretvorili u čimpanze – kafkijanski obrat s drugačije točke gledišta, teleportiran u kasno 20. stoljeće.

Fiksacija o tome da je ljudsko biće a ne čimpanza izdvaja Dykesa iz zajednice i dovodi ga do psihijatrijskog odjela jedne londonske bolnice, u ruke eminentnog psihijatra, doktora Zacka Busnera, inače lika koji se provlači kroz veći broj Selfovih djela, uključujući i dva zasad posljednja ostvarenja, Umbrella (2012.) i Shark (2014.).

How the Dead Live (Kako žive mrtvi) iz milenijske 2000. godine prvi je Selfov roman preveden na hrvatski. Krajem osamdesetih, Židovka Lily Bloom umire od raka u jednoj londonskoj bolnici, prisjećajući se svojih muževa, kćeri narkomanke, djeteta umrlog pri porodu…

Mrtvaci ne odlaze na nebo niti su zauvijek izgubljeni. Oni se jednostavno sele u zapuštena londonska predgrađa gdje svoj život nastavljaju uobičajenim tempom, u skladu sa svojim životnim navikama – konkretno u Dulston, jedan gentrifikacijom još netaknuti dio Hackneyja koji simboličkim i tmurnim imenom priziva lokalni Dalston, kao i nešto više pitoreskni Dullwich u južnom Londonu.

Dvije godine poslije, Will Self objavljuje roman Dorian: An Imitation. Novovjeki Dorian Gray ne razlikuje se mnogo od svog prethodnika. Konceptualni umjetnik Baz Hallward, inače Warholov učenik, ovjekovječuje Doriana u video-instalaciji Katodni Narcis. Očekivano, magnetski zapis prikazuje sve faze Dorianovog propadanja, no to se na njemu samom ne uočava.

Ovaj je roman u stvari bio Selfov obračun s londonskim alternativnim umjetničkim, biseksualnim i narko krugovima. Tamo očito nije bio poželjan. Zato se spetljao s osobenjacima iz druge krajnosti, psihogeografima poput Iaina Sinclaira, Chrisa Petita, Petera Ackroyda, Stewarta Homea, Patricka Keillera…

Tijekom godina, Will Self je izdao i nekoliko zbirki kratkih priča. Spomenimo The Quantity Theory of Insanity iz 1991., Grey Area iz 1994., Tough, Tough Toys for Tough, Tough Boys iz 1998. te Dr Mukti and Other Tales of Woe (Dr Mukti i ostale priče čemera i jada) iz 2004.

Naslovna priča Dr Mukti govori o londonskom psihijatru indijskog podrijetla, Šivi Muktiju čija je nesigurnost u početku možda paranoidnog tipa ali se na kraju na određenoj simboličkoj razini pokazuje razložnom. Štovani i nadređeni kolega iz konkurentske bolnice Heath, Zack Busner ponekad šalje svoje pacijente Šivi na analizu kako bi lakše donio ono što naziva stručnim mišljenjem. Šiva Mukti, ne shvaćajući bit, pristaje na igru i neke od svojih pacijenata šalje Busneru. Jedan od takvih je i Kamenko, divovski crnac, rastafarijanac koji u svojem stanu smještenom u socijalnim novogradnjama južnog Camdena čuva betonski blok, uvjeren kako je riječ o kamenu koji je prije deset tisuća godina bio ugrađen u temelje Babilona. Ova će igra supstitucije pacijenata na koncu stajati jadnog Šivu samog života.

I ostale priče iz zbirke igraju na kartu otuđenosti i neprilagođenosti, bilo da je riječ o starom Dermotu O’Learyju koji svjesno prihvaća uljeza u stanu ali ne zbog filantropskih razloga ili razbijanja samoće već iskalkulirano zbog osobne koristi (ovu je priču Self napisao u iznajmljenom stanu na zadnjem katu jednog liverpulskog tower blocka), ili pak glavnom junaku priče Razgovori s Ordom koji će u očekivanoj balonskoj debati skočiti s nekoliko stotina metara visine u industrijska bespuća južne obale Temze između Vauxhalla i elektrane Battersea, a da nam autor ostavlja nerazjašnjenim je li otvorio padobran spominjan u tekstu.

The Book of Dave objavljen je u proljeće 2006. Radnja ovog djela smještena je u 2003. godinu. Dave je londonski taksist na rubu živčanog sloma. Veza mu je propala, a sud je sina dodijelio bivšoj ženi. Svoj mentalni pakao Dave zapisuje u bilježnicu koju zakapa u vrtu, kao znamen za neke nove generacije.

Dvije tisuće godina poslije, London je većim dijelom poplavljen. Na Zemlji žive svinje koje govore te ostatak ljudske civilizacije. Slučajno iskopana Daveova bilježnica postaje kult koji će utemeljiti novu religiju.

Will Self je živ i zdrav, ima 53 godine te živi i radi u Londonu današnjice.

Sad, ako je Selfov ‘književni mentor’ J. G. Ballard prozvan jednim od najvećih rock ’n’ roll pisaca (iako je zvuk tretirao s prezirom – dovoljno je prisjetiti se kratke priče The Sound-Sweep, kao i činjenice da se Ballard ponosio činjenicom kako kod kuće nema j—-i gramofon), kako tretirati njegovog ‘učenika’ koji ne samo što je gostovao na pjesmi 5ml Barrel sastava Bomb the Bass, već je i povremeni glazbeni kritičar te dosljedan štovatelj još jedne spisateljske ikone koja je ostavila neizbrisiv trag u onom segmentu popularne glazbe kojeg nazivamo rockom – Williama S. Burroughsa?

Interakcije su u ovom slučaju dvosmjerne. Brojni sastavi stasali u devedesetima navode Selfa kao jednog od ključnih uzora (Pulp, Radiohead, Blur, itd.), dok će on sam u katkad neprepoznatljivim sekvencama prizivati sastave uz koje je rastao i koji su neupitno utjecali na njegov literalni stil. Primjerice, opetovano ponavljanje fraze ‘uhvatio sam zvijezdu padalicu i spržila mi je ruke‘ nije ništa drugo do stih iz skladbe Stars Are Stars s nastupnog albuma Crocodiles (1980.) liverpulskog post punk sastava Echo & the Bunnymen.

Bilo bi prenaporno i besmisleno navoditi sve te momente gdje Self svjesno, mada ponekad skrivećki referira na elemente suvremene popularne glazbe. Uostalom, za jednog generacijskog autora to i nije toliko neobično. Ako je Thomas Mann u svojem posljednjem velikom romanu Doktor Faustus prikazao propadanje nacističke Njemačke kroz život i djelo ‘dodekafoničara’ Adriana Leverkühna, onda itekako ima smisla u Selfovom opusu tražiti i prepoznati smjernice ka punk i post punk kritici Tatcheričine i Majorove Britanije (uključujući i njihove nasljednike).

Na koncu, Will Self je nedavno objavio popis pjesama koje po njegovu viđenju jako dobro ilustriraju tijek radnje njegovog predzadnjeg romana Umbrella. Pritom im nije dodijelio nezahvalnu ulogu pozadinskog ‘muzaka’, već ih tretira kao usporedne indikatore radnje. Evo kako je Self to zamislio, a vama ostaje mogućnost preslušavanja dotične liste isprepletene s autorovim čitanjem pojedinih odlomaka Umbrelle:

Apeman by The Kinks

The Kinks are from my neck of the woods – the northwest London ‘burbs – where Umbrella is also set. I’m old enough, just, to remember this song charting, and also old enough to remember that it just seemed like a jolly little ditty. Now I listen to it aghast – to say that it’s politically incorrect would be a cosmic solecism. Anyway, we ‘hear’ a snatch of this in the mind of Dr Zack Busner, maverick psychiatrist and the novel’s protagonist, as he arrives at Friern Mental Hospital for work one April morning in 1971. It’s an apposite song for him to hear, not least because it’s an internal reference to another of my novels – Great Apes – in which Busner also appears, but transmogrified into a chimpanzee. Geddit?

Chirpy-Chirpy-Cheep-Cheep by Middle of the Road

Of all the excruciating three-minute dollops of sonic nonsense ever to pollute my ears as a child this has to be one of the most rank. I often explain to my own incredulous children how someone could come out with an excrescence like this, and off the proceedings of singles sales alone, spend the balance of their days horning coke poolside in LA. Poor Zack Busner happens to have an incontinent ability to recall pop songs, and this one sticks in his mind and replays frenziedly, both while he is making love to Mimi, the pharmacist at Friern, in 1971 – and also nigh on 40 years later when he recalls their exertions.

Axis: Bold as Love by the Jimi Hendrix Experience, and Being for the Benefit of Mr Kite! by The Beatles

Busner, as I say is a maven for pop songs of all kinds – so much so that even when lyrics aren’t recalled, his thoughts – to which the novel’s monopolised narration gives us frequent access – are often peppered with popular music references. I was stupefyingly proud of the way I worked in both this album title and this song title – you’ll have to read all 120,000 words to winkle them out.

Sugar Me by Lynsey de Paul

Another pop ditty that torments Busner while he’s struggling towards climax – and then returns to him when he’s an erstwhile Lothario to remind him of pleasures past. A biggish hit in the UK, I doubt it ever charted in the US. It had a great deal of resonance for me as a child – not least because De Paul herself was the cousin of a kid I was at school with.

 Brahms’s Intermezzo in A Minor Opus 117

Audrey Death who’s the other main protagonist of Umbrella is a working class London girl born in 1890. In an early scene she is taken by her mother to a pianola (player piano) showroom, where they hear one of the instruments demonstrated – the piece it plays is Brahms’s Intermezzo. Like Busner, Audrey is afflicted by a compelling memory for musical snatches, but in her case this is due to the fact that when she was in her late twenties she fell victim to the crippling brain disease Encephalitis lethargica. Reawakened after five decades in a sort of waking coma (by Busner, in fact), Brahms’s Intermezzo is one of the first memories to return to Audrey in waking form – this time, its melody accompanying the stop-go gait of one of her fellow patients.

Don’t Have Any More Mrs Moore

A music hall (vaudeville) hit in the 1920s, in a rare act of anachronism on my part (which no one has hitherto spotted), I made this faintly bawdy song the signature tune of the Death family. Its rousing chorus is belted out by the grandiloquent paterfamilias Samuel ‘Rothschild’ Death, and ever afterwards it recurs in the minds of the three of his children whose fates we follow: Audrey, her older brother Albert, and her younger one Stanley. I allowed myself this solecism because my own grandfather used to sing this song after he’d had a few drinks (much to the chagrin of my genteel grandmother), and the Death family are based, quite closely, on the Self family of the same period.

Take Me Back to Dear Old Blighty

A hugely popular song during the First World War among the British troops serving in France, you may be familiar with this because of snatches of it that play at the beginning of The Smiths’ album The Queen Is Dead. Ever the adroit magpie of nostalgia, Morrissey manages to extract the sentimental pith from the song, while leaving the juggernaut of jingoism lumbering on. Stanley Death, who is killed in the First War, witnesses a performance of this song by a troupe who are entertaining at the front, and ever afterwards its lyrics recur to him.

Don’t Let It Die by Hurricane Smith

In keeping with his infestation by earworms, the novel ends in 2010, in Zack Busner’s head, as, revisiting the scene of the momentous events that form the core of the novel, he is revisited by yet another pop song from the early 1970s. This one also stayed with me from that era – and when I re-listened to it I was struck by two things: how very orchestral the pop music of that period was – almost all bridges were suspended over troubled waters by catgut and horsehair – and also, how concomitantly operatic the lyrics were. Don’t Let it Die is a positive three-minute totenlieder… Enjoy!

Upravo tako, uživajte!