Zove se John Cooper Clarke i najveći je pjesnik u domeni onoga što kolokvijalno nazivamo popularnom glazbom. Nema veze sa Cohenom i Morrisonom, a s Curtisom tek donekle. Ipak je vrh! Provjerite zašto!
Zove se John Cooper Clarke. Po vokaciji i inklinaciji, a i po pitanju vremena kada je započeo svoje djelovanje, pripadnik je punk subkulture, mada je sam punk vremenski ograničen na kratko razdoblje u drugoj polovici sedamdesetih. Za sebe će sam kazati da je pjesnik, što definitivno ima smisla. Štovatelji ga honorarno nazivaju ‘salfordskim bardom’. I to ima smisla. Inače po riječima moje prijateljice JF, Salford je nekadašnja baruština pretvorena u betonske spavaonice na suprotnoj obali Irwella. Beasley Street!
Prije no što nastavimo priču o Clarkeu, zapitajmo se u kakvom su odnosu popularna glazba i poezija,što god pod ovom potonjom podrazumijevali.
Većina glazbenika je tu zbog glazbe, a pisana riječ je tek ‘poztivni višak’, nešto što je potrebno kako bi nahranilo tkivo skladbe te omogućilo vokalno izražavanje na razini stupanj-dva višoj od neartikuliranog deranja. Istina, postoje izuzeci – umjetnici kojima je stih značio podjednako ako ne i više od glazbe koja u tom slučaju često, mada ne i nužno postaje kulisa. Po tom se pitanju logički nameću imena poput Leonarda Cohena, Nicka Cavea, Jima Morrisona, Stevena Patricka Morrisseyja, Marka Lanegana i Iana Curtisa. No, i dalje je dvojbeno je li riječ o pjesnicima koji su pisali zbog poezije same po sebi ili tek glazbenicima koji su nečim trebali popuniti sonične rupe u vlastitim kompozicijama.
U redu, Cohen i Morrison odudaraju od takve klasfikacije – njih možemo nazvati pjesnicima u pravom smislu riječi. Uz sve spomenuto, u njihovo društvo ulazi i John Cooper Clarke.
On je proletersko dijete. Odrastao je na prljavštinom i ugljenom prašinom protkanim ulicama Salforda, tog nekoć zasebnog industrijskog grada koji je naknadno sa Manchesterom sačinjavao konurbaciju, da bi danas postao tek sjeverozapadni dio velikog M., ‘ono’ na drugoj strani rijeke Irwell. Jednom je izjavio kako nije bilo razlike verati se po salfordskim stablima ili pak puzati kroz dimnjak, jer bi u oba slučaja izašao čađav i prljav. To valjda dovoljno govori o gradu i njegovoj radničkoj potki. Neka ga, uskoro će se takva iskustva uobličiti u hvale vrijedne stihove.
Clarkeov se glazbeni (i naravno,poetski) prodor bilježi, kako je kazano, u vrijeme ekspanzije punka. Bio je prisutan onom kultnom mančesterskom koncertu Sex Pistolsa iz 1976., događaju kojemu su nazočili i Pete Shelley, Howard Devoto, Ian Curtis, Steven Patrick Morrissey, Mark E.Smith, Mick Hucknall, Alan Erasmus, Martin Hannett, Tony Wilson, Peter Hook i da ih sve sad ne nabrajamo – u tu svrhu možete pogledati 24 Hour Party People. Kao i ostalima, ta je večer očito bila trigger koji je nešto izmješao u neuronskim vezama njihovih mozgova potpoločavši tako put vjerojatno najplodnijem britanskom glazbenom rasadniku kasnih sedamdesetih, osamdesetih i ranih devedesetih. Clarke je očito skužio kako njegovi socijalnom tematikom,ironijom i sarkazmom obojeni stihovi mogu zaživiti u nešto drugačijoj formi, odnosno uz glazbenu pratnju. Koliko god prepotetno zvuči, u tom je trenutku zvijezda bila rođena!
Tijekom osamdesetih Clarke je nastupao sa pratećim sastavom Invisible Girls, nekom vrstom mančesterske supergrupe koju su u raznim inkarnacijama sačinjavali Pete Shelley (Buzzcocks), Martin Hannett (legendarni producent Joy Divisiona), Steve Hopkins, Viny Reilly (The Durruti Column), Wayne Hussey (Sisters of Mercy, The Mission), John Maher (Buzzcocks, ne brkati ga sa Johnom Maherom odnosno Johnnyjem Marrom iz The Smithsa), te Paul Burgess (Jethro Tull, The Icicle Works). Zanimljivo je da je isti sastav na jednom albumu pratio i Pauline Murray, britansku punk/newwave pjevačicu,bivšu članicu Penetrationa.
U isto je vrijeme Clarke u Salfordu živio s Nico (da,upravo tom Nico!).Bilo je to vrijeme njegove uznapredovale heroinske ovisnosti i izbor partnerice se po tom pitanju čini i više nego logičan. Njezina smrt godine 1986. jest tužan događaj,ali se pokazao spasonosan za Johna – počeo je s na koncu uspješnim izvlačenjem iz junkie pakla.
Nastavio je sa sporadičnim djelovanjem, mada u nadolazećim razdobljima manje nastupa uz glazbenu pratnju. Na koncu, ipak je pjesnik! U novom je mileniju nastupao sa Rickyjem Goldshowom, utemeljiteljem kultnih Blue Orchids, a u Joy Division biopicu Control glumi samog sebe, recitirajući na pozornici svoju pjesmu Evidently Chicken Town.
Alex Turner i njegovi Arctic Monkeys ga obožavaju i smatraju ključnim uzorom, do te mjere da su na omotu CD singla Fluorescent Adolescent stavili njegovu pjesmu Out of Control Fairground, a poemu I wanna be Yours su i uglazbili te je objavili na albumu AM iz 2013. Pohvalno za Alexa i majmune!
July 2013: Clarke je počasni doktor! Uz dužno poštovanje i prihvaćanje dresscodea kakvog nameće The University of Salford, takvu stendalovsku red/black kravatu nikad ne bih stavio – prije bi se objesio o nju. Holy Shit!
Godine 2013., Clarke je konačno uplovio u akademske vode. Dobio je zasluženi počasni doktorat na salforskom Sveučilištu. Lijepo je što je živ i zdrav. Christa Päffgen bi ga pljunula da je živa!
A i vrijeme je da se u ovo vrijeme poremećenih vrijednosti i lažnih pjesnika čovjek poput njega ponovo trgne. Valjda ima mnogo toga ‘lijepoga’ kazati o Borisu Johnsonu, Michaelu Goveu, Nigelu Farageu, Jacobu Rees-Moggu i ostalim pre i post brexitovskim desničarskim elementarnim nepogodama koje poput tajfuna razaraju nekoć predivno Britansko otočje!
What a thrill – who’d have thought it? Now I’m a doctor, finally my dream of opening a cosmetic surgery business can become a reality!
Beasley Street
Far from crazy pavements – The taste of silver spoons A clinical arrangement On a dirty afternoon Where the fecal germs of Mr Freud Are rendered obsolete The legal term is null and void In the case of Beasley Street
In the cheap seats where murder breeds Somebody is out of breath Sleep is a luxury they don’t need – a sneak preview of death Belladonna is your flower Manslaughter your meat Spend a year in a couple of hours On the edge of Beasley Street
Where the action isn’t That’s where it is State your position Vacancies exist In an X-certificate exercise Ex-servicemen excrete Keith Joseph smiles and a baby dies In a box on Beasley Street
From the boarding houses and the bedsits Full of accidents and fleas Somebody gets it Where the missing persons freeze Wearing dead men’s overcoats You can’t see their feet A riff joint shuts – opens up Right down on Beasley Street
Cars collide, colours clash Disaster movie stuff For a man with a Fu Manchu moustache Revenge is not enough There’s a dead canary on a swivel seat There’s a rainbow in the road Meanwhile on Beasley Street Silence is the code
Hot beneath the collar An inspector calls Where the perishing stink of squalor Impregnates the walls The rats have all got rickets They spit through broken teeth The name of the game is not cricket Caught out on Beasley Street
The hipster and his hired hat Drive a borrowed car Yellow socks and a pink cravat Nothing La-di-dah OAP, mother to be Watch the three-piece suite When shit-stoppered drains And crocodile skis Are seen on Beasley Street
The kingdom of the blind A one-eyed man is king Beauty problems are redefined The doorbells do not ring A lightbulb bursts like a blister The only form of heat Here a fellow sells his sister Down the river on Beasley Street
The boys are on the wagon The girls are on the shelf Their common problem is That they’re not someone else The dirt blows out The dust blows in You can’t keep it neat It’s a fully furnished dustbin Sixteen Beasley Street
Vince the ageing savage Betrays no kind of life But the smell of yesterday’s cabbage And the ghost of last year’s wife Through a constant haze Of deodorant sprays He says retreat Alsations dog the dirty days Down the middle of Beasley Street
People turn to poison Quick as lager turns to piss Sweethearts are physically sick Every time they kiss It’s a sociologist’s paradise Each day repeats On easy, cheesy, greasy, queasy Beastly Beasley Street
Eyes dead as vicious fish Look around for laughs If I could have just one wish I would be a photograph On a permanent Monday morning Get lost or fall asleep When the yellow cats are yawning Around the back of Beasley Street
Nervous Norvus (odnosno Jimmy Drake) je začetnik tzv. “novelty songwritinga”, čovjek koji je definirao lo-fi prije samog lo-fija, koji je bio Ziggy Stardust godinama prije Bowieja, koji je skrojio ‘inteligentne glazbene obrasce’ mnogo ranije od Franka Zappe ili Captaina Beefhearta i to sve uz pomoć derutnog klavira, akustične gitare i nepresušnog vrela genijalnih ideja! Ovo je izdanje emisije eXit posvećeno tom zaboravljenom, mada i dalje neprimjetno prisutnom maestru!
Tridesetog studenog 1979., dakle prije točno 37 godina objavljen je dvostruki album ‘The Wall’ sastava Pink Floyd, uradak koji je vremenom postao školski primjer konceptualnog projekta u općem smislu.
Tijekom skoro četiri desetljeća karijere, Nick Cave je prošao dug put od očajnog buntovnika sa margine do samozadovoljnog i respektabilnog kantautora. No, nije li, odbacivši mračnu auru u stvari žrtvovao ekspresiju za komoditet i proračunatost?
