KLFM

The House of Love

Sredina osamdesetih donosi neke promjene na britanskoj glazbenoj sceni. Novi val se već pomalo ispuhao, novoromantičarski pokret je svoje rekao i zamro, i u toj situaciji mlađi se glazbeni sastavi ponovno okreću svojem naslijeđu. Istina, taj revival i pozivanje na šezdesete ponajviše su zasluga The Smithsa koji su još početkom osamdesetih počeli graditi opus na slaganju harmonija i Marrovom zvečućem Rickenbakeru koji je evocirao duh ranih Byrdsa. No, potaknuti ovim primjerom i drugi britanski sastavi sežu za materijom starom skoro dva desetljeća i na njoj postavljaju temelje svog zvuka. Među njima se na specifičan način ističe sastav The House of Love.

Osnovani su početkom 1986. u Camberwellu (južni London), od strane dvojice londočana opsjednutih zvukom Smithsa i Jesus and Mary Chain; gitarista i pjevača Guy Chadwicka te bubnjara Pete Evansa, naknadno priključeni članovi; njemica Andrea Heukamp(ritam gitara) i novozelanđanin nizozemskih korijena Chris Groothuizen (bubnjevi) doprinose postizanju svojevrsnog internacionalnog štiha, iako je sastav u suštini sačuvao svoju kambervelsku dušu.

Ključni događaj, koji će u bitnim segmentima odrediti stilski razvoj The House of Love jest Andrein odlazak koncem 1986., kada je zamjenjuje lokalac Terry Bickers, i ta kombinacija će unatoč njegovom (Bickersovom) odlasku krajem osamdesetih ostati jedina prava formula za dobivanje one djelotvorne, neopsihodelične i pomalo nostalgičarske ‘House of Love’ magičnosti. Sam naziv sastava priziva Morrisonov stih iz kompozicije The Spy, koja je opet homage književnici Anaïs Nin i njezinu romanu A Spy in the House of Love.

Njihove već najranije skladbe (iz vremena prvog albuma nazvanog imenom benda i snimljenog za kuću Creation) imaju sve bitne značajke koje će ih naknadno proslaviti: tu su Chadwickovi poprilično depresivni i često tmurno-ljubavni tekstovi, njegovo na trenutke neprimjetno a ipak sveprisutno gitarsko tkanje, te Bickersov zvučni doprinos temeljen prije na korištenju feedbacka nego distorzije. Sve navedene karakteristike bit će dovedene do savršenstva na drugom albumu sastava, ponovno naslovljenom isključivo njihovim imenom (stoga se, zbog izbjegavanja zbrke ovaj album naziva po diskografskoj kući za koju je snimljen – Fontana). Album je pomalo onirični niz od dvanaest veličanstvenih pjesama, od uvodne paranoične Hannah do lagane blues odjave Se Dest, a unatoč izmjena ritmova i atmosfera nikad ne gubi kontinuitet. Na naslovnici je slika čuvenog camberwellskog mozaika koji prikazuje stiliziranog leptira (riječ je o lokalnom endemu nazvanom Camberwell Beauty – više o leptiru i muralu možete doznati na linku http://www.velikabritanija.net/2010/09/11/leptir-camberwell-beauty/), i zbog svoje prepoznatljivosti i jednostavnosti zasigurno ulazi u sam vrh dizajna albumskih omota. S ovog je iznimnog ostvarenja skinut i veći broj hit singlova; dovoljno je samo spomenuti Shine On i Beatles and the Stones, generacijske himne s početka devedesetih! Zanimljivo je spomenuti kako je sastav među fanovima napravio popriličnu zbrku naslovivši vlastitim imenom čak tri albuma – pored već spomenutih djela snimanih za kuće Creation (1988.) i Fontana (1990.), postoji i zbirka najranijih singlova istog naziva, u izdanju Rough Tradea.

Još za snimanja ‘fontana’ albuma započinju prva trvenja između dvije ključne osobe u sastavu, Guya Chadwicka i Terryja Bickersa. Pod izlikom rastuće popularnosti, obojica daju oduška svojoj skonosti alkoholu i opijatima, što dodatno pojačava zakuhanu atmosferu. Sklon depresiji, ali i perfekcionizmu, Chadwick će svojim učestalim promjenama raspoloženja i nametanjem kreativne atmosfere (u njegovu vlastitu shvaćanju kreativnog) stvoriti uvjete za Bickersov odlazak, a to će se dogoditi naglo mada ne neočekivano, i to usred britanske turneje. Postoji više nagađanja o tome što se zbilo na dan njegovog demonstrativnog napuštanja sastava, a najvjerojatnija jest ona o Bickersovom ‘kratkom spoju’, kada je verbalno napao Chadwicka i materijalizam u koji je The House of Love zapao, vjerno to ilustrirajući pokušajem spaljivanja povelike svote novca od netom odrađenih nastupa. No, Bickers nije Bill Drummond, pa ni ovaj njegov čin nije polučio određeni simbolični kultni status, već je Terry jednostavno izletio iz benda.

Nažalost, Bickersovim odlaskom donekle pada kvaliteta albuma koji slijede (A Spy in the House of Love, Babe Rainbow, Audience with the Mind). I dalje je prisutna fluidnost i liričnost Chadwickovog tekstualno-glazbenog izraza, no skladbama nedostaje armatura koja je prethodno nosila nadgradnju – naglašena distorzija te posebno, feedback. Daleko od toga da su to loši albumi, riječ je samo o drukčijem pristupu, kantautorskom a ne više timskom. Svjestan da je The House of Love postao njegov osobni projekt, godine 1993. Guy Chadwick raspušta bend i nastavlja djelovati pod vlastitim imenom.

Ipak, dvojac Chadwick/Bickers uspio je nakon više od desetljeća ipo prevladati međusobni animozitet, te se sredinom 2005. vratio na scenu i revitalizirao bend probudivši ga iz dvanaestogodišnjeg sna. Produkt je poprilično (čak začuđujuće) dobar album Days Run Away (kojemu se može zamjeriti tek belesebastijanovska naslovnica) , pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da za vrijeme mirovanja benda nijedan iz ključnog dvojca nije ostvario neke zapaženije rezultate. Istina, psihodelična je lepršavost donekle ustupila mjesto čvršćem i određenijem nastupu, no apsurdno je očekivati da izričaj određenog sastava ostane isti nakon stanke duže od deset godina, pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da kroz to vrijeme The House of Love praktički nisu ni postojali.

The House of Love, 1991.

Vetranima kao što su Chadwick i Bickers se mogu dozvoliti eskapacije u vidu pretjeranih gapova među albumima, čak i ako ta praznina broji skoro osam godina. U tenutnku kad su se čak i njihovi najtvrdokorniji štovatelji pomirili s mogućnošću da je Days Run Away bio tek bezuspješni povratnički pokušaj u prvom redu obojen finnacijskim razlozima, The House of Love se vraćaju s još boljim ostvarernjem She paints Words in Red  iz 2013. (ovdje imate kratki osvrt na album).

Očito Chadwick i Bickers imaju još mnogo toga reći, no ne očekujte nekakav pretjerano frekventni tempo kako u koncertnom, tako i izdavačkom smislu. Bitno je da The House of Love postoje, makar u fazi uspavanog vrebanja ili poluhibernacije, tavoreći tamo negdje u prikrajku – neprimjetni, no spremni na nova ugodna iznenađenja! Onima koji su kasnih osamdesetih odrastali uz njihovu glazbu takva skrovitost i nenametljivost neće pretjerano smetati, naprotiv; a novopečenim hipsterima iz generacije Y to ionako ništa ne znači.

No, ovi potonji su za malo što mjerodavni, posebice kada je riječ o britanskom revivalu iz druge polovice osamdesetih, uobličenom u imenima kao što su The Jesus and Mary Chain, Stone Roses, te naravno, The House of Love!