community radio
Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi tri upravo objavljena albuma kultnih prekooceanskih kantautora Simona Joynera, Johnnyja Dowda i Williama Elliotta Whitmorea. Naizgled je riječ o tri posve različite jedinke, miljama udaljene u vlastitom doživljaju Americane, no to je tek privid pošto dubljom analizom u svim ovim djelima možete pronaći natruhe melankolije, apsurda i bijesa prikrivenog katkad tugom, katkad humorom. Stoga, ove subote uživajte premijerno u albumima “Grass, Branch & Bone”, “That’s Your Wife on the Back of My Horse” i “Radium Death”.
Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi tri upravo objavljena albuma kultnih prekooceanskih kantautora Simona Joynera, Johnnyja Dowda i Williama Elliotta Whitmorea. Naizgled je riječ o tri posve različite jedinke, miljama udaljene u vlastitom doživljaju Americane, no to je tek privid pošto dubljom analizom u svim ovim djelima možete pronaći natruhe melankolije, apsurda i bijesa prikrivenog katkad tugom, katkad humorom.
Htio on to ili ne, Simon Joyner je godinama truda postigao ne samo vlastiti proboj na ionako prenapućenu američku folk scenu, već i postao neka vrsta neslužbenog barda savezne države Nebraska. Album Grass, Branch & Bone slično svojim prethodnicima kazuje kako je moguće balansirati na granici tišine, no svejedno napraviti vrhunski album.
Istina, nekoliko preslušavanja omiljenog kantautora uglavnom djeluje poletno i ushićujuće po slušatelja. U kojoj će se mjeri ovaj album moći nositi s remek djelima kao što su Heaven’s Gate, Hotel Lives ili Ghosts, pokazati će entropijska strelica vremena.
No, Joyner sebi nikad nije dozvolio pogrešne korake, te je svaki od prethodno objavljenih albuma ako već ne remek djelo, onda barem zaokružena i smislena cjelina, Bogom dana za noćna slušanja.
Grass, Branch & Bone slijedi taj model.
Ne očekujete manifestaciju epiteta ‘noćno’ u smislu nekih Waitsovim albuma ili možda Springsteenove Nebraske. Štoviše, koliko god čudno zvučalo, u svojim je soničnim meditacijama Joyner možda bliži onim opuštenijim trenucima Lyle Lovetta (bar ako u vidu imate raniju fazu, a znamo kako se to kod Lylea dijeli: melankolija prije Julie, a euforija nakon nje.
No, pustimo sve to, Ovo je ipak album jednog Simona Joynera, nedovoljno poznatog da bi čak i među rijetkim štovateljima stekao kultni status, a opet dovoljno razvikanog da ga barem lokalni klinci poput Conora Obersta podignu na pijedestal u pravilu rezerviran samo za najbolje!
Inače, Oberst i Joyner zadnjih godina nešto izrazito baš i nesurađuju. Možda je ovom potonjem do glave došla dobra stara poslovica tko sa djecom spava popišan se budi.
A možda mu je tek dosadilo biti heroj pokrajnjih ulica Omahe, te se vratio samome sebi. Najvjerojatnije jest, jer takav dojam kreira ambijent i poruka albuma Grass, Branch & Bone!
Simon Joyner: Grass, Branch & Bone (Woodsist, 2015.)
01 Sonny
02 Train to Crazy Horse
03 You Got Under My Skin
04 Jefferson Reed
05 Some Fathers Let The Sunset Bring Them To Their Knees
06 Old Days
07 I Will Not Be Your Fool (The Muse’s Song)
08 In My Drinking Dream
09 Nostalgia Blues
Zanemaromo li osredniji Do the Gargon iz 2013., tri godine nakon izvrsnog No Regrets, Johnny Dowd se vraća jednako dobrim uratkom That’s Your Wife on the Back of My Horse. Sjećate se tog suludog albuma iz 2012., s naslovima pjesama u vidu ženskih imena poput Betty, Rita, Nancy, Abigail ili Candy?
Ovo nas navodi na dva zaključka – em što Dowd očito nije gay, prije tri godine je proživljavao teške trenutke analizirajući svoju tadašnju ne baš zahvalnu poziciju kroz prizmu nekih žena koje su mu obilježile život. No, tri godine kasnije, Johnny pršti životom i kreativnošću, a sam naziv albuma se može promatrati kao posprdni oblik fraze “Tko te jebe, pobjedio sam i ona je sad sa mnom!”.
Naravno, to je subjetivno viđenje autora ove najave, ali svejedno ima nešto istovremeno megalomasnko, opušteno i sretno u ovom novom albumu, čak i ukoliko je sreća varljiv pojam i često korištena maska za melankoliju i depresiju.
That’s Your Wife on the Back of My Horse je u prvom redu album varijabilnog, promjenjivog karaktera što opet može a ne mora sugerirati izmjene raspoloženja (unatoč činjenici da Johnny i ja dijelimo istu dijagnozu), već jednostavno ukazivati na njegov već poslovičan modus operandi. Johnny je u svojim najranijim danima bio tipičan country/blues kantautor, no vremenom je u svoje skladbe počeo unositi elemente lo-fi ambijenta, elektronike, pa u određenoj mjeri i ukusno zapakiranog hip-hopa.
Ovaj album očekivano leti nad svim tim utjecajima ali i stranputicama – ima tu temeljnog rocka, psihodeličnog bluza, countryja, popa, poigravanja živcima slušateja, praktički svega, no Johnny je svoje pjesme majstorski posložio u smisleni niz, i vjerujte potpisniku ovih redova; ukoliko o gospodinu Dowdu znate bar neke temeljne stvari i ukoliko ste voljeli preslušavati Wrong Side of Memphis, Cemetry Shoes ili A Drunkard’s Masterpiece, onda je That’s Your Wife on the Back of My Horse djelo koje će vas uistinu oduševiti!
Johnny Dowd; That’s Your Wife on the Back od My Horse (Mother Jinx Records, 2015.)
01 That’s Your Wife On The Back Of My Horse
02 White Dolomite
03 Cadillac Hearse
04 The Devil Don’t Bother Me
05 Empty Purse
06 Why
07 Sunglasses
08 Nasty Mouth
09 Words Are Birds
10 My Old Flame
11 Dear John Letter
12 Female Jesus
13 Poor, But Proud
14 Teardrops
William je odrastao na sastavima poput Bad Brains, Minutemen ili Jesus Lizard. No, sazrijevanje u reltaivnoj udaljenosti od najbližeg urbanog centra; Iowa Cityja je rezultiralo poprilično zanimljivim potezom uklapanja omiljene mu glazbe u folk predložak.
Stoga ne treba čuditi što Whitmore sam sebe smatra “roots-folk” glazbenikom, čiji je instrumetarij uglavnom ograničen na akustičnu ili električnu gitaru te povremeno bendžo, a vrlo rijetko na svojim albumima pristaje na aranžmanske ustupke u vidu pomoći ostalih studijskih glazbenika koji tek tu i tamo pokoju pjesmu oplemene zvukom bas gitare ili bubnja.
U takvom svjetlu treba promatrati i ovogodišnji album Radium Death, iako je spomenuti bitno puniji i energičniji od svojeg prethodnika Field Songs iz 2011.
Upravo tako, ovaj album pršti energijom, ali i svim onim sablastima bible belta i ruralne Amerike općenito, koje su proganjale junake njegovih pjesama (pa i njega samog) u kreativnom predživotu. Na neki način Radium Death možete promatrati i kao protutežu Joynerovom Grass, Branch & Bone, no nemojte se zavarati; Iowa iNebraska graniče, a Iowa City i Omaha su zemljopisno veoma blizu!
When I was young I walked into the woods among the sycamores and the pines I often stood to contemplate life and death,
I’ll be gone someday, but I ain’t gone yet.
If the weather is willing and the creek don’t rise, I’ll see you again over there on the other side, and sure as that creek flows to the river bend,
I’ll be gone someday, but I ain’t gone yet.
/William Elliott Withmore, Ain’t Gone Yet/
William Elliot Whitmore: Radium Death (Anti-, 2015.)
01 Healing to Do
02 Civilizations
03 Trouble in Your Heart
04 A Thousand Deaths
05 Go on Home
06 Don’t Strike Me Down
07 Can’t Go Back
08 South Lee County Brew
09 Have Mercy
10 Ain’t Gone Yet
autor: Vjeran Stojanac, 10/04/2015
Arhiva
U ovotjednom eXitu Vas očekuje zadnje ostvarenje Billa Callahana, te dva hvale vrijedna koncertna zapisa iz devedesetih – nastup Nirvane na Reading Festivalu 1992., te kompilacijska snimka svirki sastava Son Volt iz 1999. Treba li tražiti više od toga?
Pripremite se za sucem sprženi, no svejedno tamni izraz jednog od najboljih, no nažalost zaboravljenih sastava osamdesetih; Thin White Ropea! Na početku ćemo se prisjetiti prerano otišlog genija Iana Curtisa koji bi, da je živ, danas bio stariji za Isusove godine, a emisija završava osvrtom na Echo & the Bunnymen, odnosno njihove čuvene BBC sessione (naravno, kod Johna Peela, gdje drugdje?)
Dark Side of Texas!
Koncertni zapis Brucea i E Street benda iz vremena prije Darknessa i Rivera,,, kako zvuči?
playlist
