Ovotjedna je emisija posvećena britanskom kantautoru Robynu Hitchcocku i njegovoj više od tri desetljeća dugačkoj karijeri kroz koju je brodio obalama post punka, neopsihodelije i drugih trendova, no uvijek se vraćajući konstanti u vidu autorskog, uglavnom akustičnog izričaja. No, na samom početlu jedna radosna najava novog projekta, sastava The Ministry of Wolves iza kojeg stoje poznata imena poput Micka Harveyja, Paula Wallfischa i Alexandera Hackea!
a) Breaking News: The Ministry of Wolves
Postoji ona vrsta vijesti koje Vas doslovno ushite i ostave bez teksta. Među takve spada i ona o pokretanju glazbenog projekta nazvanog The Ministry of Wolves, čiji bi nastupni album, po tvrdnji izdavačke kuće Mute Records trebao biti objavljen desetog ožujka.
No, zbog čega je ovaj novoformirani sastav toliko važan, odnosno što naša očekivanja glede nadolazećeg albuma Music From Republik der Wölfe čini tako velikim?
U prvom redu, riječ je o imenima, odnosno kockicama čijim se slaganjem u konačnici dobija The Ministry of Wolves. Četiri sastavne individue su skladatelj, aranžer i producent Mick Harvey, nekoć primarna Caveova uzdanica u okviru The Bad Seedsa, kao i druga osoba (nakon Simona Bonneyja) u ranim inkarnacijama Crime & the City Solutiona, zatim Alexander Hacke, još jedan ex-Crimeovac, no također i član lanjske, obnovljene postave benda, kao i dugogodišnji gitarist Einstürzende Neubautena; te njegova žena Danielle de Picciotto, američka glazbenica i redateljica koja od kasnih osamdesetih živi i radi u Berlinu (bila je među pokretačima prvog Love Paradea 1989.), a danas je također članica Crime & the City Solutiona.
Četvrta i finalna kockica jest Paul Wallfisch, koji je kasnih devedesetih djelovao kao klavijaturist u onoj prvoj, možebitno i najboljoj fazi sastava Firewater, a po odlasku iz istog pokreće vlastiti projekt sličnog izričaja, Botanicu. Također, Paul je i glazbeni direktor kazališta Theater Dortmund. Tu dolazimo do onog ključnog trenutka – naime, projekt The Ministry of Wolves je koncipiran kao sastav koji će predstavi Republik der Wölfe (prikazivanje kreće 15. veljače) pružiti onaj neophodni pozadinski, glazbeni element, a taj doprinos neće biti realiziran uobičajenom metodom reprodukcije snimljenih matrica, već žive izvedbe!
The Ministry of Wolves: Mick Harvey, Paul Wallfisch, Alexander Hacke i Danielle di Picciotto
No, promatrati ovu vrsnu kolaboraciju tek u svjetlu jedne predstave i njezinog soundtracka jest pomalo nekorektno, pošto još nismo u cijelosti upoznati s daljnjim planovima ove četvorke koja je kroz svoje dosadašnje zasebne karijere već dokazala kako se zna nositi s bitkama na više polja!
Usput kazano, predstava Republik der Wölfe se temelji na bajkama braće Grimm, odnosno interpretaciji istih od strane tragično preminule američke spisateljice Anne Sexton. Jedna od obrađenih tema jest i Rumpelstiltskin, priča o zlom patuljku/goblinu (tu je i kralj, pohlepni mlinar, njegova kći itd, no to za ovu priliku nije bitno), a pretočena je u pjesmu istog naziva kojom The Ministry of Wolves najavljuju ovaj projekt!
Ovdje je priložen link na skladbu, a istu (u nešto kvalitetnoj verziji) možete poslušati u prvim minutama ovosubotnjeg izdanja emisije eXit!
The Ministry Of Wolves – Rumpelstiltskin from Mute on Vimeo.
b) Robyn Hitchcock
Iako je na glazbenoj sceni prisutan već više od tri desetljeća, Robyn Hitchcock je jedan od onih skladatelja i pjesnika čije spominjanje u najboljem slučaju izaziva blago kolutanje očima. Istina, nije riječ o individui potpuno nepoznatoj široj glazbenoj javnosti, no njegovo poslovično izbjegavanje ili barem maskiranje vlastitog djelovanja izvan aktualnih trendova na koncu stvara takav dojam… što u konačnici i nije tako loše!
Robyn Hitchcock, tamo sredinom osamdesetih
Negdje početkom druge sredine sedamdesetih Robyn je u sveučilišnom gradiću Cambridgeu (ime ovog rasadnika genijalaca, nadam se, zvuči poznato?) okupio svoj prvi sastav, The Soft Boys. Bilo je to vrijeme kada je osamdesetak kilometara jugozapadnije, u Londonu, punk doživljavao svoju ekspanziju rušeći ustaljene glazbene predloške te brišući imena kojima je definitivno istekao rok trajanja. Očekivano, Hitchcock je potpao pod njegov očaravajući utjecaj, no lukavo je odbacio mogućnost da postane tek jedno od tada nadirućih imena. The Soft Boys su naime formalno bili punk sastav, no svoj su izraz obojili psihodeličnim popom, te tako postali prototip nečega što će za koju godinu postati poznato kao novi val. Njihov prvi album Can of Bees (1979.), istina, nije bio naročito zapažen, no zato je njegov sljedbenik Underwater Moonlight iz 1980. javnosti pokazao sve njihove skrivene adute – lucidno doziranu energičnost, pomalo zvečeći byrdsoliki zvuk i iščašene stihove u kombinaciji s Robynovim istančanim osjećajem za pop melodiju. Nije na odmet kazati kako su upravo ta dva albuma odigrala ne baš zanemarivu ulogu pri oblikovanju nekih dragih trendova – kada je riječ o ranom R.E.M-u, o Replacementsima, losanđeleskoj Paisley Underground sceni ili pak nekim novozelandskim sastavima okupljenim oko izdavačkih kuća Xpressway i Flying Nun Records, The Soft Boys su nezaobilazan utjecaj!
Neki od Robynovih vrhunskih albuma: Spooked, Eye, A Star for Bram i zasad posljednji, Love from London
Nažalost ili na sreću, čovjek je dokučio kako bivanje tek jednim članom kolektiva koči njegovu kreativnost tako da već iduće godine snima svoj prvi u potpunosti samostalni album, Black Snake Diamond Role, na kojemu će već poznati zvuk s albuma Soft Boysa biti ublažen kantautorskim poluakustičnim pristupom. Ipak, tek će album I often dream of Trains (1984.) prikazati Robyna Hitchcocka u punom svjetlu; kao glazbenika nepresušnih ideja koji svoje uratke jedva primjetno boji laganim ali sveprisutnim nijansama jednog Syda Barretta, Johna Lennona ili Kevina Ayersa.
U godinama koje slijede Robyn nastavlja kombinirati kako bendovski tako i akustični pristup, često snimajući hibridne albume na kojima se izmjenjuju pjesme sazdane oko klasične rock postave s onima temeljenim samo na gitari i njegovu glasu. Ovaj model na prvi pogled podsjeća na još jednog punk pionira koji je punku, tom novom revolucionarnom trendu, nametnuo vlastite kanone – Billyja Bragga, no dok ovaj potonji polazi od ideje po kojoj je autorska pjesma moćno oruđe koje može ukazati na negativne društvene i političke pojave, Robyn ostaje zatvoren u svojoj introspekciji – on je tvorac nostalgičnih i često ljubavnih balada koje egzistiraju u nekom svom vlastitom svijetu, daleko od ikakvih revolucionarnih i inih previranja.
Pojedine albume u razdoblju između 1985. i 1994. Robyn ipak snima uz podršku rudimentarnog pratećeg sastava (Robyn Hitchcock & the Egyptians), no to se nije bitno odrazilo na ukupnu zvučnu sliku. Jedan od članova The Egyptiansa je bio i Andy Metcalfe, klavijaturist The Soft Boysa, no on odlazi 1988., ne pretjerano zadovoljan kantautorskim pravcem kakvog Hitchcock zauzima još od ranih osamdesetih.
The Soft Boys u cijeloj toj priči nisu zaboravljeni. Iako raspušteni po Hitchcockovu odlasku, ponovno se okupljaju u dva navrata -1994. i 2003., mada ne zbog nekakvog planskog povratka na davno izgubljeni tron, već zbog odrađivanja povremenih turneja s ciljem osiguranja vlastite egzistencije u ovom surovom svijetu. Robynu pak nije teško palo tu i tamo podijeliti pozornicu s bivšim kolegama, a bilo bi lijepo da se to još koji put ponovi!
Kakav takav je, Robyn nam je sredinom proteklog desetljeća priuštio još jedno iznenađenje – počeo je snimati i koncertirati sa stalnim pratećim sastavom nazvanim Venus 3. Riječ je o troje cijenjenih glazbenika; Peteru Bucku (gitaristu nedavno upokojenih obožavanih R.E.M.), Scottu McCaugheyju (lideru sastava Minus 5 te dugogodišnjem suradniku spomenutog dragog pokojnika) i na koncu Billu Rieflinu, bubnjaru Minus 5 koji je ujedno godinama (točnije od odlaska Billa Berryja) djelovao kao pridruženi član R.E.M.-a! Oni koji su smatrali da će Robyn na ovaj način izgubiti šarm koji ga je krasio kroz više od dva desetljeća kantautorskog djelovanja nisu bili u pravu, pošto je svaki album snimljen s ovom postavom uistinu vrhunsko ostvarenje! Posljednji uradak Robyna i Venus 3, nazvan Tromsø, Kaptein, je svjetlo dana ugledao početkom 2011., a njegovo zasad posljednje samostalno ostvarenje jest lanjski album Love from London.
Bilo kako bilo, album I often dream of Trains ostaje kruna u Hitchcockovom stvaralačkom opusu. Njegov akustični, na trenutke tek blago elektrificirani zvuk neizbježno priziva duh još jednog stanovnika Cambridgea, u to vrijeme (riječ je o 1984.) već dulje od desetljeća odsutnog Syda Barretta. Sanjive, noćne melodije kakve prožimaju i drugi samostalni album ‘ludog dijamanta’ u Robynovoj viziji djeluju kao naizgled krhko, no u biti samodostojno glazbeno tkanje nad kojim se isprepliću intimistički, krajnje neobični stihovi čiju mističnost neće rasplinuti ni primjetna doza humora. Ipak, to je u svojoj srži krajnje osoban i pomalo nostalgičan album, koji je pokazao kako slikovit i pomalo nadrealan ambijent, ostvaren tek korištenjem tri ključna instrumenta – akustične i elektirčne gitare, te neizbježnog klavira itekako može nadjačati brojna preproducirana i nategnuta djela kakva nisu manjkala u britanskom post punku.
Rastvoreni omot tog, po potpisniku ovih redaka kultnog albuma ‘I often dream of Trains’. Kliknite na sliku za veći prikaz.
Nepravedno bi bilo zapostaviti još jednu činjenicu koja povezuje Robyna i Syda Barretta. 26. svibnja 2007., Hitchcock je u Queen Elisabeth Hallu održao posvetni koncert koncipiran kao homage prošle (2006.) godine preminulom geniju, no uskladivši termin s četrdesetogodišnjicom događaja znanog kao Games For May, održanog u istom brutalističkom prostoru na južnoj obali Temze. U kojoj se mjeri Robyn uspio približiti izvornom Sydovom zvuku (odnosno, onom ranih Floyda) možete ocjeniti sami, pošto su pojedini uzorci pridodani večerašnjoj listi.
Toliko, zasad. Glazbena karijera g. Hitchcocka niti izdaleka nije zaključena, a o eventualnim iznenađenjima ćemo očito imati prilike još razglabati.
Zamračite prostoriju i pojačajte streaming svojeg omiljenog web-community radija!
autor: Vjeran Stojanac, 10/01/2014
Arhiva
Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi kolaž glazbe i intervjua posvećen Jhonnu Balanceu (Coil), čija je desetogodišnjica smrti obilježena 13. studenog, a u nastavku emisije, od 21.30 h možete u cjelosti preslušati taj diskutabilni ali vrhunski finalni album Pink Floyda, ‘The Endless River’!
Pred vama je još jedno ne isuviše pretenciozno izdanja eXita – nazvomo to zasluženmim odmorom. Riječ je o dva albuma koja povezuje kultni status autora, dvadeset godina razlike, te riječ LIVE u nazivu.
No, dok je u slučaju Lou Reedovog ‘Perfect Night: Live in London’ uistinu riječ o koncertnom zapisu, ‘Live at the Witch Trials’ The Falla nije live album, već prvo studijsko ostvarenje Marka E. Smitha i ekipe. Ipak, u neku se ruku može smatrati uživo odsviranim djelom, pošto je praktički tako i nastao – tijekom jednog dana u studiju, bez dodatnog vremena za šminkanje i nasnimanje. Cheers!!!
Danas, devetog studenog se navršava točno 60 godina od smrti velškog pjesnika Dylana Thomasa, koji je na nadolazeće generacije utjecao u bitno većoj mjeri no što na prvi pogled djeluje. Ovaj se utjecaj manifestira primarno kroz pjesnike beat generacije, te posljedično kroz viziju brojnih sastava koji u svojim stihovima navode određene Thomasove motive, no nažalost i u tragičnoj kulturi smrti i autodestrukcije znakovite za rock scenu.
playlist
