Ukoliko je rečenica kojom je novinar na SoundGuardian portalu završio svoj osvrt na ovaj album (Pink Floyd za 21. stoljeće) možda izgledala naprasita i nerealna, opetovano preslušavanje četvrtog uratka sastava Crippled Black Phoenix dokazuje da je dotični nepobitno bio u pravu, mada time i nije rekao nešto naročito novo. Stvar je krajnje jednostavna – ovaj bend, ili možda bolje reći projekt, svoj izričaj gradi na predefiniranoj ambijentalnoj podlozi koja jako dobro podnosi čvršće melodijske i ritmičke konstrukcije koje se mogu ali i ne moraju uzdići iz njezine blago uzbibane površine. Upravo tako – intenzitet i način izranjanja zvučnih uzoraka definiraju izlazni signal. Postavite li stvari na takav način, sve one poredbe i stilske poveznice koje se u pravilu nameću uz Crippled Black Phoenix, iako i dalje prisutne, prestaju biti neophodne. Post rock, apokaliptični folk, neopsihodelija, natruhe dooma te još pregršt utjecaja zapakiranih u progresivno ruho – sve stoji, ali takve klasifikacije počinju zamarati, a smisla imaju samo kada zadrtim pojedincima treba dokazati kako polazni sastavi iz kojih je regrutirano članstvo Crippled Black Phoenixa ne trebaju nužno utjecati na konačni zvučni ishod.
Teza o temeljnoj zvučnoj površini te izranjajućim čvrstim masivima – možemo li to bar na trenutak usporediti s fenomenom kristalizacije? – se na prethodnih par albuma mogla parcijalno primijeniti (da, postojale su stranputice koje bi pojedinca barem na trenutak nagnale da odbaci takav pogled na stanje stvari), no za (Mankind) The Crafty Ape, trenutno posljednje ostvarenje Crippled Black Phoenixa, nema dvojbe. Razlog povlačenja usporednice s ranom fazom Pink Floyda i ne leži toliko u glazbenom izričaju (mada, ni taj element nije zanemariv, naprotiv) koliko u metodi kroćenja nereda i postavljanja plutača po nemirnom oceanu primordijalnih tonova. U narativnom je smislu (kako se već može isčitati iz podjele albuma po poglavljima te nazivima pjesama, ali i naslutiti iz Justinovih izjava), The Crafty Ape ne isuviše optimističan pogled na trenutno stanje rase inteligentnih majmuna na trećoj planeti od Sunca.
Chapter I (A Thread)
1. Nothing (We Are…)
2. The Heart of Every Country
3. Get Down and Live With It
4. (In the Yonder Marsh)
5. A Letter Concerning Dogheads
6. The Brain / Poznan
Chapter II (The Trap)
7. Laying Traps
8. Born In a Hurricane
9. Release the Clowns
10. (What?)
Chapter III (The Blues of Man)
11. A Suggestion (Not a Very Nice One)
12. (Dig, Bury, Deny)
13. Operation Mincemeat
14. We’ll Never Get Out This World Alive”
15. Faced With Complete Failure, Utter Defiance Is the Only Response”
U petak, 24. srpnja, objavljeno je remasterirano reizdanje ‘trećeg’ samostalnog albuma Rogera Watersa, ‘Amused to Death’. Nije teško pogoditi zašto se Waters nakon skoro 23 godine odlučio na remasteriranje i ponovno objavljivanje ovog konceptualnog remek-djela. Svijet se nije promjenio na bolje, diljem Zemlje ratovi i dalje bijesne, no danas su nam bliži no ikad. Razlog tomu su, pogađate, novi mediji koji su u međuvremenu izronili na površinu, potisnuvši donekle čak i staru dobru televiziju. Svijet je umrežen, tako da se svaka nova vijest promptno pojavi na većini internetskih portala, a servisi poput youtubea ili vimea garantiraju trenutni uvid u vizualni zapis događaja – ne treba čak čekati izvanredne TV vijesti! No, poruka ovog albuma jest poruka nade, koliko god ta bila sitna, mizerna, čak i podobna za ignoriranje!
Zbog pregršti obveza, među koje spada i uredničko hodočašće u Pulu, ovog tjedna neće biti novog izdanja emisije eXit, No, s dobrim razlogom repriziramo ono prošlotjedno, tematski posvećeno Davidu Gilmouru. Možda svi oni kojima je splet okolnosti omeo mogućnost prisustvovanja koncertu neće doći na svoje, no zrnce utjehe je ipak zrnce utjehe. U trenucima kada maestro izađe na pozornicu Arene i tako službeno otvori “Rattle That Lock” turneju, KLFM će smbolički biti u znaku tog vekikana koji ovom serijom nastupa vjerojatno zauvijek napušta blještavila pozornica. Teško da će itko imati nešto protiv toga – možda tek pokoji zlobnik, te stanoviti Roger W!
Ne dajte se zavarati, Dukes of Stratosphear su dobri stari XTC u verziji koja bitno više naginje psihodeličnom popu šezdesetih, fluidniji i skloniji Byrdsima nego npr. The Soft Boys u isto vrijeme!
