Ukoliko je rečenica kojom je novinar na SoundGuardian portalu završio svoj osvrt na ovaj album (Pink Floyd za 21. stoljeće) možda izgledala naprasita i nerealna, opetovano preslušavanje četvrtog uratka sastava Crippled Black Phoenix dokazuje da je dotični nepobitno bio u pravu, mada time i nije rekao nešto naročito novo. Stvar je krajnje jednostavna – ovaj bend, ili možda bolje reći projekt, svoj izričaj gradi na predefiniranoj ambijentalnoj podlozi koja jako dobro podnosi čvršće melodijske i ritmičke konstrukcije koje se mogu ali i ne moraju uzdići iz njezine blago uzbibane površine. Upravo tako – intenzitet i način izranjanja zvučnih uzoraka definiraju izlazni signal. Postavite li stvari na takav način, sve one poredbe i stilske poveznice koje se u pravilu nameću uz Crippled Black Phoenix, iako i dalje prisutne, prestaju biti neophodne. Post rock, apokaliptični folk, neopsihodelija, natruhe dooma te još pregršt utjecaja zapakiranih u progresivno ruho – sve stoji, ali takve klasifikacije počinju zamarati, a smisla imaju samo kada zadrtim pojedincima treba dokazati kako polazni sastavi iz kojih je regrutirano članstvo Crippled Black Phoenixa ne trebaju nužno utjecati na konačni zvučni ishod.
Teza o temeljnoj zvučnoj površini te izranjajućim čvrstim masivima – možemo li to bar na trenutak usporediti s fenomenom kristalizacije? – se na prethodnih par albuma mogla parcijalno primijeniti (da, postojale su stranputice koje bi pojedinca barem na trenutak nagnale da odbaci takav pogled na stanje stvari), no za (Mankind) The Crafty Ape, trenutno posljednje ostvarenje Crippled Black Phoenixa, nema dvojbe. Razlog povlačenja usporednice s ranom fazom Pink Floyda i ne leži toliko u glazbenom izričaju (mada, ni taj element nije zanemariv, naprotiv) koliko u metodi kroćenja nereda i postavljanja plutača po nemirnom oceanu primordijalnih tonova. U narativnom je smislu (kako se već može isčitati iz podjele albuma po poglavljima te nazivima pjesama, ali i naslutiti iz Justinovih izjava), The Crafty Ape ne isuviše optimističan pogled na trenutno stanje rase inteligentnih majmuna na trećoj planeti od Sunca.
Chapter I (A Thread)
1. Nothing (We Are…)
2. The Heart of Every Country
3. Get Down and Live With It
4. (In the Yonder Marsh)
5. A Letter Concerning Dogheads
6. The Brain / Poznan
Chapter II (The Trap)
7. Laying Traps
8. Born In a Hurricane
9. Release the Clowns
10. (What?)
Chapter III (The Blues of Man)
11. A Suggestion (Not a Very Nice One)
12. (Dig, Bury, Deny)
13. Operation Mincemeat
14. We’ll Never Get Out This World Alive”
15. Faced With Complete Failure, Utter Defiance Is the Only Response”
Prvi je dio ovotjednog izdanja emisije eXit posvećen radio postaji KEXP iz Seattlea, koja je posljednjih nekoliko godina ugostila brojna značajna imena s aktualne glazbene scene. Izbor je, barem za početak pao na Lee Ranalda i njegov projekt The Dust, utemeljen po razilaženju Sonic Youtha. U nastavku možete preslušati presjek djelovanja britanskog sastava Gallon Drunk, jednog od onih nepravedno zapostavljenih imena čije je djelovanje očito lakše uspoređivati s drugima, nego potražiti njihove vlastite atribute, kojih definitivno ne nedostaje!
Adam Green je njujorški kantautor kojeg se u prvom redu vezuje uz anti-folk trend. No, on je ujedno i pjesnik, slikar, autor filmova – ukrako, vrlo kreativna, mada i pomalo sarkastična osoba s poremećenim smislom za humor i estetiku. No, tko od nas nije takav?!
Slijedi jedno dvodijelno izdanje emisije eXit. Iako je stožerna tema ovotjednog izdanja kultni slovenski synthpop sastav Videosex (shatite to kao poklon bratskoj susjednoj državi povodom izbora vlade lijevog centra), nemoguće je ne osvrnuti se na odlazak bubnjara Tommyja, posljednjeg živućeg člana čuvenih Ramonesa. Stoga krećemo s njihovim poznatim koncertnim zapisom It’s Alive, a od 20.50 h nastavljamo s Videosexom, možda jedinim synthpop sastavom s područja bivše države koji je pronašao pravilan omjer kvalitete, pitkosti, atmosfere i eksperimenta. Cheers!
Firewater je sastav koji nažalost uglavnom zaluta na nepredviđene lokacije, ili ga još gore zamjenjuju s istoimenim projektom nedostojnim pažnje. No, sve ono što je Tod A. napravio u ova dva desetljeća po raspuštanju svojeg prethodnog benda Cop Shoot Cop je itekako dojmljivo, unikatno, i bez lažne skromnosti presavršeno! Postići tako odmjeren a efikasan konflikt osobne vizije, punka, folka i cabareta nije banalnost omogućena svima, posebice ne onim sličnim, razvikanim imenima koja prednjače na globalnoj nezavisnoj sceni.
