KLFM

Lee Hazlewood / Najbolji albumi 2013. – Mick Harvey i Crime & the City Solution

a) Lee Hazlewood

U američkoj kantautorskoj konstelaciji, Lee Hazlewood zasigurno ne zauzima mjesto koje mu pripada, i to ne svojom krivicom – radi se o uistinu iznimnom autoru sa istančanim smislom kako za liriku tako i za melodiju te atmosferu. Široj je publici čak više poznat po duetima (kolaboracije sa Nancy Sinatra, primjerice) nego po uistinu kvalitetnim autorskim kompozicijama. Naravno, skladbe poput Some Velvet Morning, Sand ili Summerwine nitko normalan neće podcjenjivati – naprotiv riječ je o prepoznatljivom i posebno šarmantnom dijelu njegova opusa, no na uštrb određenog broja poznatijih pjesma gro Hazlewoodovog opusa ostaje u tami.

Lee Hazlewood koncem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada nastaju njegova ponajbolja djela

Sa djelovanjem počinje ranih šezdesetih, danas već kultnim albumom Trouble is Lonesome Town, no tek koncem desetljeća stižu prva prava priznanja, uglavnom kritičarska – publika će na Hazleewodov šarm ‘pasti’ kasnije. Naime, njegov osobni pristup skladbi, kao i odmjeren odnos amričkog glazbenog naslijeđa sa jedne te europske šansone sa druge strane stvaraju taj prepoznatljivi stil. Ukratko, Lee je autor iznimnog opusa koji je nažalost poprilično zanemaren, iako nikad nije kasno da se takve male ali uočljive nepravde isprave!!!

Zapitajmo se – zbog čega Hazlewood kao vrstan pjesnik i skladatelj, autor brojnih antologijskih pjesama te vjerojatno prototip glazbenog odmetnika (istina, ovu titulu dijeli sa još jednim velikanom, Johnny Cashom) ne stoji na vidljivijem mjestu u aleji glazbenih velikana? Ponajprije zbog brojnih srodnih autora koji su svoje djelovanje započeli otprilike u isto vrijeme, no iskoristivši sretnu konstelaciju, mnogo lakše doprli do zvjezdanih položaja. Ovo se u prvom redu odnosi na već spomenutog Johnny Casha, ali i na neka druga imena. Primjerice, Cohenov komorni šansonjerski izričaj mnogo toga duguje ambijentu ranijih Hazlewoodovoh skladbi, a narativne sekvence u formi najava skladbi njegova su inovacija. U stvari, stvaralčkim pristupom a također i načinom izvedbe, Lee Hazlewood je bliži nekim europskim glazbenicima poput Serge Gainsbourga ili Scotta Walkera.

Spominjana kolaboracija sa Nancy Sinatrom obilježila je drugu polovicu šezdesetih, no zanimljivo je spomenuti kako je Lee u isto vrijeme surađivao sa još jednom zanemarenom kantautorskom legendom, Gramom Parsonsom, koji je prije no što je u Byrdsima zamijenio odbjeglog Davida Crosbyja vodio sastav International Submarine Band. Iako je ova suradnja vrlo brzo propala, pošto je po Parsonsovu odlasku ISB praktički raspušten, dueti Leeja & Nancy su prilično visoko kotirali na tadašnjim top listama. Izgleda da se od šezdesetih pa do danas kriteriji nisu bitno izmjenili – što viši položaj na ljestvicama, to veći uspjeh. Iako se sa sigurnošću može kazati kako je upravo period djelovanja sa Nancy otvorio vrata slave za Lee Hazlewooda, on neće pokleknuti te nastaviti putanju uhodanom i sigurnom stazom. Naprotiv, njegov ga avanturistički duh tjera na nešto posve drugo, tako da početak sedamdesetih Leeja zatječe ni manje ni više nego u Švedskoj, točnije u Stockholmu. Kauboj u zemlji Vikinga? Pa tako nekako. Uostalom, Hazlewoodov se album iz 1970. Zove upravo tako – Cowboy in Sweden, i po mnogima je njegovo najbolje ostvarenje.

Povratkom u USA, Lee nastavlja niz uistinu sjajnih ostvarenja, poput Requiem for an Almost Lady ili Poet Fool or Bum, a ponavlja i uspjelu suradnju sa Nancy Sinatrom. No, status više nije bio upitan, pošto je Hazlewood vremenom stekao željene pozicije kako kod kritike tako i kod publike, no možda je upravo taj osjećaj sigurnosti uvjetovao njegovu odluku o povlačenju sa scene. Naime, bez isuvišne pompe, nakon objavljivanja albuma Back on the Street Again (1977.), Lee prestaje sa izdavanjem nosača zvuka, a i nastupe reducira na najmanji mogući broj. Vrijeme iskorištava uživajući u putovanjima diljem Europe: Grčka, Finska, Španjolska, područje bivše Jugoslavije… Ovakvo će letargično ali smireno stanje trajati do 1995., kada sa Nancy odrađuje povratničku turneju po USA. No, to je već drugo vrijeme u kojemu dominiraju mlađi autori koji kao uzor navode upravo Lee Hazlewooda, što naravno, neće biti kočnica, već naprotiv poticaj, tako da 1997. Naš junak prekida donešenu odluku o prestanku snimanja novog materijala, te objavljuje album Farmisht, Flatulence, Origami, ARF!!!, and Me, prvo potpuno autorsko djelo u više od dva desetljeća! Iduće godine izlazi još jedan Leejev projekt; Cake or Death na kojemu se mogu osjetiti natruhe onog pustinjskog ambijenta koji je obavijao njegova rana djela. Naknadno objavljena izdanja uglavnom nisu nova niti autorska, već je riječ o kompilacijama rariteta i prethodno odbačenog materijala, iza kojih ne stoji sam Lee već diskografske kuće za koje je snimao tijekom karijere. No, to ne znači da takvi albumi nisu sadržavali uistinu prave dragulje – dovoljno je navesti For Every Question There’s An Answer, te Bootleg Dreams & Counterfeit Demos, oba izdana 2002. Možda se listi njegovih autorskih albuma može dodati i zaključni, treći dio kolaboracije sa Nancy Sinatrom, snimljen 2004, no to u konačnici ništa ne mijenja – Lee se u to vrijeme već dobrano povukao iz svijeta glazbe, a njegovi su istinski štovatelji u pravilu strogo odvajali autorske albume od kolaboracija sa Nancy, po kojima je, pomalo apsurdno, najviše i poznat.

Posljednji album ovog velikana, Cake and Death, snimljen je tijekom 2006., u vrijeme kada je Lee već neko vrijeme bolovao od raka. Ovo eklektično djelce obiluje autorovim specifičnim humorom, što je vidljivo i u referenci na vlastitu sudbinu (naslov albuma!), a Lee će na svojstven način komentirati neke novovojeke ratove koji, eto, obilježavaju kraj njegove karijere na sličan način kao što je onaj vijetnamski obilježio početke –Baghdad Knights je odličan primjer arhetipske skladbe ovog genija, pjesme koja istovremeno odiše britkošću, pustinjskim ugođajem te njemu svojstvenom melodioznošću.

Lee u poznim danima, nekoliko mjeseci pred smrt (2007.)

Odlazak Lee Hazlewooda u srpnju 2007. se bez suvišne patetike i straha od upadanja u stereotipe može nazvati prividom. Jer, kad se u obzir uzme šarena lepeza izvođača na koje je njegov kreativni genij utjecao, stvari sjedaju na svoje mjesto. Upravo stoga izdanje emisije EXIT posvećeno jednom od najvećih kantautora svih vremena pored njegovih autorskih skladbi donosi i niz istih u verzijama njegovih iskrenih štovatelja. Ako vam imena kao što su Calexico, Mick Harvey, Thin White Rope, Einsturzende Neubauten, Tindersticks, Giant Sand, Boyd Rice, Beck, Johnny Dowd ili Lambchop nešto znače, uzmite si minutu dvije, pa promislite kako bi isti zvučali bez na prvi pogled možda i neprimjetnog ali zato itekako upečatljivog utjecaja ovog velikana!

 

b) Najbolji albumi 2013 – dva prva mjesta!

Eto, 2013. se bliži kraju, a lista uredništva emisija eXit i Soda Fountain već tjedan boravi na portalu KLFM radija.

Kako ne bi smo stvarali suvišnu zbrku (a biti će još vremena za podrobnu analizu svih dvadeset naslova s liste), ovoga puta donosimo u cijelosti dva albuma koja su zauzela da prva mjesta.

Mick Harvey

Iskreno, bilo je tu dvojbe, pošto su oba ostvarenja po određenim karakteristikama kandidati za vodeće mjesto, no na koncu je prevagnula odluka po kojoj drugo mjesto zauzima izvrstan kantautorski album Micka Harveyja, FOUR (Acts of Love), dok se na prijestolju ponosno uzdiže povratničko ostvarenje kultnih Crime & the City Solution; American Twilight.

Pošto su oba navedena albuma recenzirana u zasebnim člancima ili u okviru najava emisije eXit, prilažemo vam linkove na dotične tekstove, uz savjet da ih pročitate prije preslušavanja, jer ćete na takav način lakše dokučiti porive koje su nas natjerali da ih postavimo na te zaslužene visine!

Ključni dio postave obnovljenih Crime & the City Solution – gitarist Alexander Hacke (ex Einsturzende Neubauten), tekstopisac, glavni kompozitor i pjevač Simon Bonney, te drugi gitarist David Eugene Edwards (Woven Hand, ex 16 Horsepower)

Dakle;

 

Mick Harvey – FOUR (Acts of Love)

 

odnosno

 

Crime & the City Solution – American Twilight

 

Uostalom, smirujuća narav kako Lee Hazlewoodovog opusa, tako i ova dva pobjednička albuma će Vam pripomoći pri liječenju mamurluka nakon raspojasane noći, odnosno događaja poznatog kao Welcome to the Machine!