In Memoriam: Phil Ochs, nesretni baštinik Woody Guthriea

Na današnji je dan prije 75 godina rođen Philip David Ochs, američki kantautor i jedan od prvih protestnih pjesnika, čiji je život nažalost prekinut njegovom vlastitom voljom u travnju 1976., kada je imao samo 35 ljeta. Uistinu, ne treba kriviti Dylana (koji je s Philom bio u konstantnom rivalstvu još od 1962.), pa ni Phila osobno – katkad pogrešno posložene kockice mogu nanijeti ogromnu štetu, kako po pitanju tog kratkog i nesretnog života, tako i po značaju za cjelokupnu međunarodnu glazbenu scenu!

 

Da je kojim slučajem tog kobnog petka u travnju 1976. Phil Ochs popio prepisanu mu terapiju te tako izbjegao skrivene zamke bipolarnog poremećaja koje su toga dana rezultirale nažalost uspješnim samoubojstvom, danas bi dotični slavio sedamdesetipeti rođendan, a svjetska bi folk rock scena izgledala bitno drugačije.

Brojne od vas ovakav zaključak zasigurno zbunjuje, što i nije neočekivano – Phil Ochs je danas nažalost anonimac izgubljen u vrtlogu povijesti popularne glazbe, a njegov je talent, koji ga je vrlo brzo pretvorio u najistaknutijeg američkog protestnog kantautora (koji je sredinom šezdesetih prijetio oduzimanjem ‘krune’ čak i tada već nedodirljivom Bobu Dylanu) potkopan od strane pojedinaca kojima takav munjevit uspjeh protkan briljirajućom kreativnošću nimalo nije odgovarao.

Kako bi shvatili čitav taj tragičan slijed događaja koji je, priznavali neki to ili ne, definitivno promjenio odnose i valoriziranja na glazbenoj sceni, moramo se na trenutak vratiti u Philove najranije dane. Rođen je 19. prosinca 1940. u El Pasu, Texas, u obitelji židovskih intelektualaca, čije je često seljenje diljem Sjedinjenih država malog Philipa Davida donekle osamilo uslijed nemogućnosti sklapanja trajnijih prijateljstava, ali istodobno vezalo uz jednu duboku ljubav koja će ga pratiti čitavog života; glazbu.

Koncem pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada je u zraku još visio britki mač Hooverovih i McCarthyjevih progona neistomišljenika i to u prvom redu onih lijeve političke orijentacije, Phil upisuje studij novinarstva na Sveučilištu u Columbusu, Ohio. Tijekom školovanja susreće osobu sličnih glazbenih aspiracija, Jima Glovera, koji će kasnije s djevojkom Jean Ray utemeljiti folk duet Jim & Jean (određene smjernice glede Jima možete potražiti u filmu Inside Llewyn Davis braće Coen). Glover je bitno utjecao na dvije godine starijeg Phila Ochsa – iako su dijelili zajedničku strast prema glazbenicima tipa Elvisa Presleyja i Buddy Hollyja, Jim je svojeg novopečenog prijatelja uveo u svijet folk kantautora u širokom rasponu od Woody Guthriea preko Hanka Williamsa pa do Merle Haggarda. No, to nije bio njegov jedini doprinos Philovoj intelektualnoj preobrazbi, pošto ga je Glover kao uvjereni ljevičar zainteresirao za socijalno osjetljivu tematiku, koja u obitelji uglavnom apolitičnih Ochsovih roditelja nikada nije dolazila do izražaja.

Vjerojatno tada, na prijelazu iz pedesetih u šezdesete dolazi do prijelomnog trenutka u Philovom poimanju glazbe koju, zahvaljujući upoznavanju s opusom tada već ‘umirovljenog’ Guthriea prestaje smatrati tek milozvučnom razbibrigom, uočivši njezin ogroman potencijal koji se može iskoristiti u formi moćnog socijalno-političkog oružja. Šireći svoje horizonte na još neka glazbena imena koja će na njega ostvariti bitan utjecaj – posebice Boba Gibsona i Pete Seegera, Phil Ochs početkom 1961. donosi životnu odluku o profesionalnom bavljenju glazbom. U to vrijeme nastupa s Gloverom u duetu Singing Socialists, no već 1962. odlučuje napustiti Ohio, te zajedno s Alice Skinner, s kojom se taman vjenčao sreću i uspjeh potražiti u boemskim četvrtima New York Cityja poput Greenwich Villagea i Upper West Sidea.

Najveći je američki grad već tada bio obavijen aureolom progresivnih socijalnih i umjetničkih trendova – na koncu, New York je mjesto na kojemu su svoje karijeri započeli bitnički pisci poput Burroughsa, Kerouaca, Ginsberga, Hunckea i drugih, mjesto na kojemu se skrasio Ochsov idol Woody Guthrie, no nažalost i mjesto koje će mu donijeti jednog otvorenog rivala, a kasnije i poprilično nabrušenog neprijatelja. Naime, godinu dana ranije je na Manhattan stigao ‘prognanik iz Minnesote’, mladi socijalno osvješteni kantautor Robert Zimmerman (uskoro će u čast velškog pjesnika Dylana Thomasa uzeti pseudonim Bob Dylan), također veliki Guthrieov poklonik, te zvijezda u usponu na pozornicama klubova Greenich Villagea, koji je usput upravo u vrijeme Ochsova dolaska objavio svoj prvi album.

Phil Ochs i Bob Dylan - jedna od rijetkih zajedničkih fotografija s također rijetkih zajedničkih nastupa dva strogo polarizirana rivala

Phil Ochs i Bob Dylan – jedna od rijetkih zajedničkih fotografija s također rijetkih zajedničkih nastupa dva strogo polarizirana rivala

Razlozi koji su doveli do rivalstva i naknadne posljedične netrpeljivosti između dva ključna njujorška protestna kantautora iz prve polovice šezdesetih se ni danas ne mogu u potpunosti razjasniti. Lokalna je scena tada vrvila glazbenicima sličnog usmjerenja – spomenimo tek Joan Baez i Toma Paxtona, tako da je eventualna ljubomora glede prekrivanja ‘područja interesa’ isključena. Medijske izjave koje je po tom pitanju za svojeg života dao Ochs, pa i one Dylanove često su varirale i proturječile samima sebi, pa se iz istih ne da izvući neki smisleni zaključak. Možda najvjerojatniji razlog leži u banalnoj činjenici da se istoimeni naboji odbijaju, a Phil Ochs i Bob Dylan su imali vrlo sličan razvojni put: odrastanje u zabitima ruralne Amerike, sazrijevanje pod utjecajem ikona američke lijeve misli i akcije (Emma Goldman, Emmanuel Hägglund a.k.a. Joe Hill, Eugene V. Debs i sl.), skoro idolopoklonički stav prema Woody Guthrieu, odnosno njegovom opusu i svjetonazoru… Dodamo li navedenome činjenicu da su se njihovi životi ukrstili na relativno uskom području boemske scene otoka Manhattana, posve je jasno da su jedan u drugome vidjeli barem potencijalnu konkurenciju. No, vrijeme će pokazati da stvari nisu stale na tome.

Godine 1964. Ochs objavljuje svoj prvi album All the News that fit to Sing. Stilski slično tadašnjim Dylanovim djelima, ovo ostvarenje svojim poetskim tkanjem usmjerenim na aktualne i stvarne probleme poput kritike rasne segregacije, borbe za radnička prava, prozivanja američke intervencionističke politike i sl. ipak donekle odskače od Dylanovih često rasplinutijih i nadrealnih stihova. Izvrsno prihvaćen od publike i kritike izvan boemskih klubova, Phil Ochs hvata zalet, te kroz iduće dvije godine objavljuje još dva albuma, I ain’t Marching Anymore te uživo snimljeni Phil Ochs in Concert. No, sve je to bila tek odskočna daska za jedno istinsko remek djelo, Pleasures of the Harbour (1967.) kojim, istina, dominiraju podulje skladbe i nešto mračnija atmosfera, no koje istovremeno donosi dragulje poput I’ve had Her, te  Crucifixion, žalopojke za Johnom Fitzeraldom Kennedyjem čiju sudbinu, odnosno žrtvu Ochs uspoređuje s onom Isusa Krista.

Upravo tada, u čuvenom ‘automobilskom incidentu’ do kraja puca prethodno već nagriženi odnos Phila Ochsa i Boba Dylana. Riječ je o poprilično neugodnoj situaciji kada je Dylan izbacio Ochsa iz svoje limuzine, tvrdeći kako on uopće nije kantautor, već j****i novinar. Razlozi za ovaj krah jednog međuljudskog odnosa jasni su odprije, a povod je bilo Philovo kritiziranje Bobovog singla Can You please crawl out from your Window.

Slučajno ili ne, bio je to prijelomni trenutak u Ochsovoj karijeri, graničnik nakon kojega su stvari počele najprije polako, a zatim sve brže i brže ići nadolje. Phil postupno zapostavlja bavljenje glazbom nauštrb političkog aktivizma. na određeni je način čak pokušao ‘pokopati’ sebe kao kantautora, tako što je simbolički naznačio na omotu albuma simboličnog naziva Rehearsals for Retrement iz 1969., na kojemu se nalazi slika nadgrobnog spomenika (vidi sliku):

1280x1280Navođenje Chicaga se može razmatrati u svjetlu njegovog sudjelovanja na konvenciji Demokratske stranke u tom gradu godine 1968., događaju koji je generirao burne ulične nerede i kojemu su svojim prisustvom doprinjele još neke ikone ljevičarske Amerike, primjerice Allen Ginsberg i William S. Burroughs.

U sedamdesetima će se Phil Ochs u potpunosti posvetiti političkom djelovanju, mada više kao svojevrsni glasnik nego aktivni participator, a snimati i koncertirati će sve manje i manje. Početak desetljeća će provesti uglavnom putujući s istomišljenicima poput Johna Lennona, Yoko Ono i već spomenutog Ginsberga, a u sklopu tih ‘lutanja’ će posjetiti i Argentinu, rodnu zemlju jednog od svojih idola, Che Guevare, a zalutati će i u Čile, neposredno po izbornom uspjehu ljevičarskog kandidata Salvadora Allendea. Nažalost, kako već znamo iz povijesnih činjenica, Allende je ubijen u desničarskom prevratu generala Pinocheta, 11. rujna (gle datuma!) 1973., a među skorašnjim žrtvama vojne hunte će se naći još jedan novopećeni Ochov prijatelj, kantautor Victor Jara (inače ubijen na izrazito okrutan način – fašistički psi su mu odrezali ruke kako bi ga simbolički spriječili da uz pratnju gitare izvodi svoje protestne pjesme).

Izgleda kako je takav slijed događaja – a riječ je samo o nastavku kovitlanja kaotičnih elemenata kakvi su i prije nijansirali njegov život – uvjetovao Ochsov konačni psihički slom. Već dobrano ovisan o alkoholu, valiumu i heroinu, Phil pokušava uhvatiti vlastiti ‘crni vlak’, no nažalost bezuspješno. Paranoja uzima maha – Phil redovito nosi oružje kako bi se obranio od fiktivnih agenata CIA-e i FBI-ja koji ga navodno prate, a čak ga i najbliži prijatelji počinju izbjegavati, pošto pod utjecajem alkohola na javnim mjestima glasno govori o vlastitom proganjanju od ‘utvara u policijskim kaputima’ koje, očito, samo on vidi. Kada mu je 1975. godine dijagnosticiran bipolarni poremećaj, odnosno teška kronična depresija, napušta Manhattan te relativni mir pronalazi u kući svoje starije sestre na Long Islandu. Nažalost, ta moguća oaza spasa će biti posljednje mjesto viđeno njegovim očima. Devetog travnja 1976., ovaj je vrhunski kantautor i društveni kritičar zauvijek pokopao nade svojih sljedbenika glede kreativnog nadmašivanja Boba Dylana ili pak osobne transformacije u novovjekog Woody Guthriea. Tog će si dana Phil Ochs u podrumu sestrine kuće oduzeti život samoubojstvom vješanjem.

Phil_OchsNa današnji bi dan, 19. prosinca 2015. Phil Ochs trebao napuniti 75 godina. U doba napredne medicine to uopće nije neka duboka starost, naprotiv. Nažalost, kaos koji je obilježio njegov kratki život naplatio je svoj ceh. Ali, neovisno o možda preradikalnoj interpretaciji naslijeđa jednog Woody Guthriea ili pak krajnje nepotrebnom i na koncu otužnom kontraproduktivnom rivalstvu s Dylanom, ostaje nam zapitati se kako bi se događaji na glazbenoj sceni razvijali da su se kockice slučajnosti možda tek malko drugačije posložile.

U svakom slučaju, Phil Ochs nije zaboravljen, unatoč toj grozomornoj (no opet, relativnoj) anonimnosti. Brojna štovana imena s međunarodne glazbene scene se libe spomenuti ga kao jednog od svojih velikih uzora, a ako ta lista uključuje Rogera Watersa, Willa Oldhama, Steve Earlea, pok. Townesa Van Zandta, Eugenea Chadbournea (o Philu smo osobno pričali u Splitu, 2009.), Willie Nelsona, Billyja Bragga, Gene Clarka, Marianne Faithfull, Ani Difranco, Nicka Cavea, Marka Eitzela, Eddie Veddera i mnoge druge.

Život je katkad uistinu ona forestgumpovska bombonijera, ili možda rulet koji se statistički može zaustaviti na svakom od 36 baždarenih polja. U Philovom slučaju, ključni broj je bio 35 – toliko je godina imao u trenutku kada je vlastitom voljom prekinuo svoje postojanje u ovoj dolini suza.

No, ne treba time razbijati glavu. Smognimo tek toliko hrabrosti da voljenom pokojniku čestitamo ovaj nikad doživljeni sedamdesetipeti rođendan!

When the fascists started marching many millions had to pay
We saw them rise to power but we looked the other way
It happened once before and it can happen once again
Will you show me that I didn’t die in vain

Remember me, when the crosses are a burnin’
Remember me, when the racists come around
Remember me, when the tides of peace are turnin’
Remember me and please don’t let me down!

/Philip David ‘Phil’ Ochs, ‘Remember Me’/

 

Vjeran Stojanac

 

19/12/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,