KLFM

Grant Hart – The Argument / Roger Waters – The Wall

a)      Grant Hart – The Argument

John Milton je nedvojbeno najpoznatiji engleski književnik razdoblja ‘restauriranja’ koje je obilježilo najveći dio sedamnaestog stoljeća. Pod utjecajem grčke tragedije i biblijske ikonografije, godine 1668. objavljuje poemu u deset stavaka nazvanu Paradise Lost, odnosno po naški, Izgubljeni raj. Bio je to uspjeli pokušaj da se starozavjetna tematika, dotad manje više ograničena na vlastiti izvornik, približi širim književnim krugovima.

I može se bez dvojbe kazati da je uspio, pošto su neke u Starom zavjetu tek natuknute slike ovdje autorovom imaginacijom dovedene do savršenstva. Kreacija makrokozmosa, pobuna trećine anđela koji će sa svojim  predvodnikom ‘Svjetlonošom’ biti zbačene u paklene dubine, stvaranje muškarca i žene, istočni grijeh kao posljedica neposluha u edenskom vrtu, progon te anđeoske intervencije – svi su ti elementi kršćanske ikonografije umješnošću Miltonova poetskog genija transformirani na način da dobivaju jedno dublje i smislenije značenje.

Grant Hart je, pak, Amerikanac, koji s Miltonom i nema baš nekih dodirnih točaka, osim zajedničkih anglosaksonskih korijena. Širokim je masama najpoznatiji kao suosnivač, bubnjar i uz Boba Moulda drugi ključni autor i vokal u jednom od najveličanstvenijih američkih nezavisnih sastava osamdesetih, Hüsker Dü iz grada Minneapolisa, točnije St. Paula s kojim čini konurbaciju. Za svoga su trajanja snimili šest izvrsnih albuma okrunjenih oproštajnim koncertnim zapisom The Living End, a razilaze se 1987. najvjerojatnije uslijed osobnih konfrontacija članstva kojima je pak kumovala Edenska zmija preobličena u Sotonu suvremenog društva, odnosno u eventualnu financijsku dobit koja se ovoj trojki smiješila po napuštanju male nezavisne kompanije SST, odnosno po potpisivanju za korporaciju Warner Bros.

Nakon razlaza matičnog sastava, Grant Hart pokreće trio Nova Mob (korijene ovog imena potražite u Burroughsovoj eksperimentalnoj cut-up trilogiji s početka šezdesetih: The Soft Machine, Ticket That Exploded & Nova Express), a 1997. raspušta projekt okrenuvši se u potpunosti samostalnoj karijeri. Ne računajući dva albuma snimljena s Nova Mob, kao ni singlove i jedan koncertni zapis, Hart je do današnjeg dana snimio tri solo uratka nedvojbene kakvoće, a upravo nam se osmjehnuo i novi, dvostruki album The Argument.

Heavenly Hosts! (litografija: Gustave Dore)

Tako dolazimo do trenutka u kojemu se fragmenti stvaralaštva Johna Miltona i Granta Harta ukrštavaju formirajući još jedno iskonsko remek djelo. No, ovdje treba postaviti određene limitacije. Iako upoznat s Miltonovim izvornikom, koji mu je po vlastitim riječima pomogao u dotjerivanju određenih čisto glazbenih sekvenci, Hart je svoju viziju Izgubljenog raja u prvom redu temeljio na Lost Paradise, dramskom predlošku Williama S. Burroughsa koji, za razliku od sličnih parodija i travestija poniklih iz pisaćeg stroja velikog književnog eksperimentatora, ipak dostojno slijedi zadani predložak, no William si je ostavio dovoljno kreativne slobode da unese određene izmjene kojima neoklasicistička epska poema postaje znanstvenofantastični prikaz kako izobličene stvarnosti, tako i eventualne budućnosti. Bog, Stvoritelj, JHVH, Veliki arhitekt svjetova odnosno Α i Ω u njegovoj viziji nije nitko drugi do bivši predsjednik Sjedinjenih Država, Harry S. Truman, dok su anđeli i demoni, uključujući i palog Svjetlonošu izvanzemaljska stvorenja s udaljenih svjetova čiji boravak na sitnoj i beznačajnoj Zemlji traje već eonima, mada dotični svemirski posjetitelji uglavnom hiberniraju (hm, pada li Vam na pamet H. P. Lovecraft i njegov pandemonium?).

Poveznica duga više od tri stoljeća: John Milton, William S. Burroughs, Grant Hart

Iako je Burroughsov Lost Paradise tek naknadno procurio iz autorove ostavštine te nikad nije doživio scensko uprizorenje, pogotovo ne uglazbljeno, Hart se kao njegov dugogodišnji štovatelj te prijatelj u zadnjim danima života (nadam se da ga nije maltretirao stalnim posjetima kao Dylan jadnog Woodyja) odvažio na upravo takav čin – korištenje Burroughsove vizije Miltonovog vanvremenskog djela u smislu stvaranja predloška za još nerealiziranu predstavu. Sam je rukopis Hartu ustupljen posredovanjem još jednog zajedničkog poznanika, Burroughsovog tajnika Jamesa Grauerholtza.

Hart je imao svijetli putokaz u kolaboraciji Williama S. Burroughsa i Toma Waitsa iz 1991./92. kada je ovaj naizgled nespojiv dvojac stvorio savršenu glazbenu kulisu za predstavu The Black Rider. Ovdje se Burroughs također poslužio postojećim predloškom, njemačkom narodnom pričom Der Freischütz, napisavši libreto kojega je Waits naknadno pretočio u uglazbljene stihove koji su pak poslužili kao glazbena pozadina predstave The Black Rider pod redateljstvom Toma Wilsona i u izvedbi jedne hamburške kazališne skupine.

Naslovnica albuma ‘The Argument’

Promatrajući s čisto glazbene strane, ovaj bi album mogao pristojno zbuniti dugogodišnje štovatelje zvuka kakvog su Hart i Mould profilirali u vrijeme zajedničkog rada, no znatno manje one upoznate s Nova Mob ostvarenjima te Hartovim samostalnim uratcima. Grant ovdje ipak ide korak dalje i u skladu s usvojenom tematikom kreira glazbenu sliku kolažirajući brojne elemente glazbenog naslijeđa proteklog stoljeća, u rasponu od kabaretske glazbe preko funky popa pa do poslovičnog hard rocka. Uostalom, u intervjuu za Villagevoice, Grant naglašava kako se čitav album može promatrati kao glazbeno fluidno ostvarenje koje lebdi u vremenu na sličan način kao i Miltonova poema.

A kakav je efekt Hart uistinu želio polučiti ovim poprilično neobičnim projektom ponajbolje opisuje izvod iz službenog dokumenta namijenjenog medijima:

Although lines from the poem are rarely quoted directly, all of the menace, pain and devotion of Milton’s best loved work are here found. But where Milton’s poem was “unadorned by rhyme,” The Argument contain many complex couplets, especially the title track, in which not only the ends of lines rhyme, but the word that ends a phrase is the same as the first line of the phrase after it, all while conforming to the original ten syllable structure devised by Milton. Anyone who has ever had a conversation with Grant knows how patiently he chooses the words he uses.

As a double album of two halves, we wanted to show both the light and the dark of the album in its initial introduction, so we are offering two tracks for preview. “Is the Sky the Limit?” is a melancholy song of the aftermath of rejection built upon the eerie and lonely sound of Sputnik 1. To counterbalance this somber paean, “Letting Me Out” follows in all its propulsive Buddy Holly glory as the Artist formerly known as Lucifer offers up his cunning business proposition to populate the netherworld.

01 Out of Chaos
02 Morningstar
03 Awake, Arise!
04 If We Have the Will
05 I Will Never See My Home
06 I Am Death
07 Sin
08 Letting Me Out
09 Is the Sky the Limit?
10 Golden Chain
11 So Far From Heaven
12 Shine, Shine, Shine
13 It Isn’t Love
14 War in Heaven
15 Glorious
16 (It Was A) Most Disturbing Dream
17 Underneath the Apple Tree
18 The Argument
19 Run for the Wilderness
20 For Those Too High Aspiring

 

b)      Roger Waters – The Wall

Uz prigodno preslušavanje koncerta održanog 15. rujna 2010. u Torontu, čime je započeta jubilarna turneja kojom je trebala biti obilježena trideseta obljetnica albuma The Wall (nitko nije tada mogao pretpostaviti u kakvu će se trakavicu razvući), pročitajte i osvrt na zagrebački koncert (13. travnja 2011.) prethodno objavljen na ugašenom sajtu radija KL te na portalu www.velikabritanija.net .

***   ***   ***

Kad sam prije 30 godina koncipirao The Wall, bio sam uplašeni mladi čovjek. Trebale su godine da prijeđem preko tih strahova. U međuvremenu su ti moji strahovi i razočarenja ponudili alegoriju za šira značenja.

/Roger Waters, ‘Why I Am Doing The Wall Again Now?’, iz službene brošure turneje The Wall 2010 – 2011/

 

Upravo tako: Roger Waters više nije onaj paranoični i nervozni vođa usješnog sastava suočen s poluostvarenim snovima i nadolazećom krizom srednjih godina, kako to bijaše koncem sedamdesetih. Desetljeća sazrijevanja i preispitivanja ne samo njega, već i životnog mu ostvarenja, konceptualnog djela nazvanog The Wall, omogućili su stavljanje istog u jedan stvarno širi okvir. Iako je u cijelom introspektivnom i na trenutke samosažaljevajućem kaosu izvornog The Walla oduvijek postojala klica sagledavanja koncepcije u proširenom značenju, autor je proces prilagođavanja svojeg uratka socijalnoj i političkoj tematici provodio postupno, kroz oprezne korake – puna tri desetljeća.

Započelo je jednom neopreznom izjavom u drugoj polovici osamdesetih, kada je Roger, suočen s ne baš ugodnim činjenicama o slabom interesu javnosti za njegove samostalne projekte te rasprodanim koncertima bivšeg mu sastava, izjavio kako će The Wall ponovno izvesti jedino u slučaju pada berlinskog zida. Nije trebalo dugo čekati i posljedice izrečenog su došle na naplatu – htio to ili ne, Waters je popustio pritisku te prvu godišnjicu rušenja berlinskog zida obilježio uistinu spektakularnim koncertom koji je vizualnim dojmom (mada ne i izvedbeno) uvelike nadmašio izvornu The Wall turneju iz 1980. Tim je nastupom koncept The Walla definitivno prestao biti svojina jednog čovjeka, odnosno priča o njegovim vlastitim traumama i razočaranjima koja ga sve više i više izoliraju od okoline. Njegov je Zid zadobio simboliku svih mogućih političkih i socijalnih podjela, a vlastiti su strahovi pretvoreni u generacijske, štoviše globalne. Svejedno, i takav je The Wall trebao odležati još dobra dva desetljeća da bi bio revitaliziran tek 2010., nakon dvadeset godina učestalih ratova, krvavih terorističkih napada te učestalih socijalnih previranja. Pozornica je bila spremna za ponovno uprizorenje spektakla koji je u ovom slučaju posvećen pojedinačno svim žrtvama ratova i terora općenito kroz zadnjih stotinjak godina.

… nacionalizam, rasizam, seksizam, religija, bilo što! Svi ti pojmovi i ‘-izmi’ vođeni su istim strahovima koji su obilježili moju mladost.  

            /Roger Waters/

U glazbenom smislu, zagrebački je koncert Rogera Watersa (kao uostalom i cijela turneja) poprilično vjerni preslik izvorne playliste korištene tijekom već legendarne promotivne turneje istoimenog albuma Pink Floyda. Ova se analogija ističe do te mjere da se tijekom izvođenja skladbe Mother na desnom dijelu zida projiciraju snimke Watersovog izvođenja iste pjesme s jednog od šest finalnih koncerata spomenute turneje, a vjerodostojnost se pojačava projiciranim ispisom na lijevom zidu koji nam napominje kako je riječ o video zapisu iz londonskog Earl’s Courta, kolovoz 1980. Naime, cijeli zid, koji se tijekom prve polovice koncerta gradi između izvođača i publike, služi i kao platno na kojemu se projiciraju slajdovi, ispisi te animacije Geralda Scarfea namjenski rađene za spominjanu turneju te film The Wall iz 1982. Znakovito, stih Mother should I trust the Goverment? na ovoj je turneji popraćen projekcijom ‘odgovora’ No Fucking Way na lijevom dijelu zida i to na jeziku domaćina. Ne treba napominjati da je u cijeloj aktualnoj situaciji ovaj trenutak bio jedan od klimaksa večeri, iako je projektor očito baždaren na način da ne prepozaje hrvatske dijakritičke znakove, pa je ispis glasio Nema jebene  _anse!

Nasumično posložene žrtve novovjekih ratova, terora i državnih represija. (Foto: Vjeran Stojanac)

Ipak, novi će odnos snaga na globalnoj sceni ostaviti svoj trag na vizualnim elementima Watersovog remek djela. Tijekom izvođenja Another Brick in the Wall Part One započinje selektivni prikaz mnogobrojnih žrtava bezumnog nasilja u prethodnom i ovom stoljeću. Na kružnom će se platnu, postavljenom iznad pozornice, najprije pojaviti slika te osnovni osobni podaci Erica Fletchera Watersa, Rogerovog oca, koji je kao pripadnik Kraljevskih artiljeraca poginuo u bitci za Ancio 1944. Slijedi anonimni vatrogasac nestao u paklu njujorškog WTC-a, zatim Neda Agha – Soltan, devetnaestogodišnja Iranka ubijena od strane vladinih snaga tijekom protesta zbog namještenih rezultata predsjedničkih izbora 2009., Jean Charles de Mendez, Brazilac koji je bježeći od policije ubijen na ulazu u postaju Stockwell londonske podzemne željeznice, u zbrci nakon bombaških napada u srpnju 2005. te mnogi drugi. Izvedba skladbe Goodbye Blue Sky upotpunjena je novom Scarfeovom animacijom u kojoj su klasične avio bombe zamijenjene religijskim, ideološkim te korporacijskim simbolima koji će se u različitim formama javljati u nastavku koncerta, čiji je prvi dio zatvoren pjesmom Goodbye Cruel World, nakon čega slijedi umetanje posljednje cigle. Za trajanja petnaestominutne stanke, kompletirani zid služi kao projekcijsko platno za nasumično odabrani slijed žrtava ratova i nasilja, posložen u formi novinskih osmrtnica.

Nobody Home – viziju posrnule glazbene zvijezde kao žrtve vlastite mentalne izolacije Waters dočarava izvedbom u zidnom otvoru uz standardni asortiman: fotelju, lampu sa sjenilom i TV. (Foto: Vjeran Stojanac)

Iako drugi dio spektakla manje više slijedi klasični predložak The Walla, pridodani ispisi i slajdovi slijede duh vremena, što se primjerice dobro očituje u pomalo prenagljenoj komparaciji Georgea W. Busha s Hitlerom i Staljinom ili duž cijelog zida ispisanoj riječi A Theft (krađa), očitoj referenci na govor Dwighta D. Eisenhowera u kojem hladnoratovsko gomilanje naoružanja nauštrb ulaganja u prosvjetu i socijalu naziva krađom. Većina drugog dijela nastupa izvedena je s one strane zida, uz izuzetak usamljenog Watersa koji pred vlastitom golemom konstrukcijom na trenutke djeluje sitno i izgubljeno. Izuzetak je vrhunska izvedba kultne Comfortably Numb kada se Rogeru u podnožju pridružuje Dave Kilminster na vrhu zida. Ovaj vrsni gitarist koji je u svojoj karijeri zabilježio i suradnju s Keithom Emersonom i obnovljenim The Nice vratio je spomenutoj skladbi dio njezine izvorne monumentalnosti, no ujedno i na vrlo bolan način podsjetio koliko u pojedinim momentima konceptu cijelog projekta nedostaje tek jedna jedina cigla potrebna za njegovo kompletiranje u savršenom obliku – jedan drugi Dave!

Velikom finalu prethodi već klasična svinja, u raznim oblicima korištena još od turneje Animals (Pink Floyd, 1977.), a koja je za ovu svrhu dobila veprovske kljove te je obilježena već spominjanim religijskim, ideološkim i korporacijskim znakovljem, uz neizbježne čekiće i gotovo orvelovski natpis Trust Us! Trenutak rušenja zida, kojemu prethodi klaster niskih frekvencija nalik na udaljenu grmljavinu ili zvuk potresa, zasigurno je vrhunac predstave, trenutak u kojemu su svjesno ili tuđom voljom nametnute granice ukinute, trenutak suočavanja s istinom ali i moment pročišćenja koji ulijeva nadu. U tom bi kontekstu skladba The Tide is Turning (izvorno s Watersovog albuma Radio K.A.O.S., 1988.) bila najbolja moguća odjava jednog uistinu veličanstvenog spektakla, no Roger se odlučio za standardnu verziju, tako da se show odjavljuje uz Outside the Wall. Ovakav izbor ipak ima smisla pošto ne narušava izvornu koncepciju, a i sam projekt bar na trenutke izvlači iz kolopleta globalnih zbivanja te mu vraća tonove pomalo izgubljene osobnosti. Dok cijeli sastav predvođen Watersom i uz pratnju harmonike i akustične gitare izvodi ovu pjesmu pod ruševinama zida, svjetla se pomalo pale i prvi posjetitelji napuštaju dvoranu.

Algie, krmača koja je od 1977. u više navrata voljom Rogera Watersa i Davida Gilmoura mijenjala spol, ovom je prigodom evoluirala u zlog globalističkog vepra! (Foto: Vjeran Stojanac)

Trideset godina postojanja projekta koji je stekao zavidan broj štovatelja te osigurao svoje mjesto u glazbenoj povijesti nipošto nije mala stvar, a Watersova odluka da taj jubilej proslavi prigodnom turnejom zasigurno je odličan izbor. No, svi dijelovi slagalice (ili bolje kazati, ciglice) posložiti će se u srpnju, po završetku europskog dijela ove turneje. U međuvremenu, pričekajmo sredinu svibnja te zakazani niz od šest nastupa u londonskoj O2 Areni (bivši Millenium Dome). Spominjano je izvjesno iznenađenje, a meni u ovom trenutku ne pada na pamet što bi Roger Waters mogao dodati ovom uistinu usavršenom i duhu vremena prilagođenom konceptu.

A Vama?

***   ***   ***

Tako je to izgledalo u proljeće 2011. kada je The Wall još uvijek odrađivan u formi jednogodišnje svjetske turneje koja je trebala službeno završiti početkom srpnja u Milanu. Nažalost, Waters je, uočivši kako se prazna kesa jako dobro puni, pretvorio spomenutu turneju u iskarikirani preforsirani show koji, uz manje stanke, traje već skoro tri godine, bez da mu se nazire kraj. Neki će kazati kako je to hvale vrijedan poduhvat, ako ne zbog ičeg drugog, onda zbog brojnih fanova, no isti su već imali priliku doživjeti spomenuti spektakl. Drugi pak kažu kako će koncerti na stadionima iznjedriti neke nove scenske gadgete te postojeće efekte prikazati u punom sjaju. Hm, raditi čitavu turneju da bi model aviona preletio dodatnih dvadesetak metara te da se na zidu pojavi još pokoja osmrtnica i nije neki razlog…

Može mu se zamjeriti i parcijalni pristup obožavateljima – ukoliko se početkom rujna već želi susresti sa ratnim veteranima jedne od zemalja jugoistočne Europe, taj bi potez trebao biti kompenziran susretom sa istom skupinom sa druge strane… Jer, u protivnom će samo potvrditi glasine o vlastitoj pristranosti, te iznova podići tenzije na jednoj vječno tinjajućoj bačvi baruta. Vama, gospodine Waters, kao glasnogovorniku mira i ultimativnom protivniku ratova svih boja i oblika to nipošto nije namjera, zar ne?

Ignoriranje široke fanovske baze iz Izraela je posebna priča, mada razvlačenje The Walla ostavlja mogućnost  njegova dolaska u tu zemlju otvorenom – na kraju krajeva, u Tel Aviv su uspjeli dovesti i Eichmanna, mada dotični, slično Watersu nije baš bio oduševljen takvim prijedlogom. Šalu na stranu, zašto bi mladi Židovi i Palestinci morali plaćati greške Hamasa, Likuda i sličnih ekstremističkih opcija?

No, najveća zamjerka gospodinu Watersu koji se tako smjerno poziva na svoje fanove jest upravo koncepcija njegovih nastupa. Nastavak The Walla mogao je biti nešto manje spektakularan, možda i zakinut za dio materijala, no publici bi zauzvrat bilo omogućeno uživanje u kvalitetnim skladbama iz Pink Floyd faze te onih s tri jako dobra Watersova samostalna albuma. No, ništa od toga. Roger očito ne shvaća da postoje ljudi željni koncertnih izvedbi skladbi poput Set he Controls for the Heart of the Sun ili Perfect Sense, a i ‘spektakl’ bolje puni presahle bankovne račune. Svejedno, istaknutom ‘mrzitelju neoliberalnog kapitalizma’,  ‘mirotvorcu’ i ‘glazbenoj savjesti ljudske rase’ nije strano davanje antisemitskih izjava niti cjepkanje i poklanjanje teritorija matične mu zemlje, konkretno Falklandskih otoka (zamislite primjerice Thomspona, Mrlu ili Rippera kako se zgražaju nad nekakvom ‘hrvatskom okupacijom povijesno slovenskog Piranskog zaljeva’… jednostavno ne ide!) koju je napustio, kako kaže, zbog neslaganja s jezivom i mračnom politikom Margaret Thatcher (aha, i otišao živjeti u tada Reaganovsku USA čija je politika očito primjer miroljubive koegzistencije i uvažavanja svih naroda i njihovh prava).

Bit’ će da je Goldhawk Road u Hammersmithu zamijenio Nassauom na Long Islandu iz prozaičnijih razloga poput, primjerice, izbjegavanja plaćanja poreza. Ne bi mu uostalom bio prvi put – izvorni je The Wall album upravo zbog toga nastajao u studijima Los Angelesa umjesto u poslovičnom flojdovskom Brittania Row u Islingtonu, rodnom mjestu remek djela kao što su The dark Side of the Moon, Wish You were Here ili Animals. Pomalo je ‘IN’ zgražati se nad postupcima jednog Gerarda Depardieua, ali Rogeru se sve oprašta! Eh, da, tijekom snimanja The Walla, preostala je trojka u pravilu birala noćne termine kako bi nasnimila svoje dionice bez opasnosti od neugodnog susreta sa Gospodinom Nepogrješivim!

Ipak, o čovjeku djela katkad govore više od njegovih riječi. Pričekajmo stoga Poljud i pogledajmo po čemu će se to ova izvedba The Walla bitno razlikovati od one održane 13. travnja 2011. u zagrebačkoj Areni!

Gospodine Waters, dokažite da su glasine koje vas prate prenapuhane poput one vaše lebdeće svinje, i da nema potrebe za ovakvim dvojbama! Uz godine koje časno nosite valjda ide i određena doza odgovornosti!

PS. za zaboravne – možda najistaknutije skladbe unutar The Wall koncepta: Young Lust, Hey You, Comfortably Numb i Run Like Hell potpisuje stanoviti David Gilmour. Imajte to na umu!