KLFM

Wilco – Live Covers / Julian Cope – Revolutionary Suicide

a)      Wilco – Live Covers

21. lipnja, na samu ljetnu ravnodnevnicu, sastav Wilco održao je nastup u sklopu Solid Sound festivala koji se tog i naredna dva dana održavao u Muzeju suvremene umjetnosti u North Adamsu, MA. Rekli bi, još jedan izvrstan koncert uigranog benda koji na pozornici jednostavno ne može zakazati, no to bi onda tek djelomično bila istina… jer, Jeff Tweedy i društvo ovoga su puta otišli korak dalje, odsviravši više od dva sata dug set skoro u potpunosti sastavljen od obrada pjesama drugih autora, što je izvrsna ideja koja baca sasvim novo svjetlo na njihov rad.

Rekoh ‘skoro u potpunosti’ iz razloga što je u playlistu ipak uvrštena jedna izvorna, autorska skladba sastava Wilco, Kingpin s albuma Being There iz 1996. No, taj je potez pametno zamišljen i čitavom je koncertu dodao još jednu nijansu šarma, zagrijavši usput atmosferu pred encore block.

Koncert je otvoren sa žustrom i veselom obradom The Boys are back in Town Thin Lizzyja (uostalom, skladba je takva i u izvorniku), na koju se nadovezuje domišljata izvedba Cut the Hair Pavementa. Niz pjesama ‘žešćeg timbra’ nastavlja In the Street, prvi od dvaju za ovu prigodu odabranih radova Big Stara te New Madrid, Tweedyjev highlight iz pre-Wilco faze, odnosno iz vremena zaboravljene suradnje s Jay Farrarom u okviru Uncle Tupela.

Uslijediti će uistinu bezgriješno odabrana niska skladbi, koja bi se u nekom drugom svjetlu mogla promatrati i kao mali presjek kroz povijest rocka – tu su i Dead Flowers The Rolling Stonesa, Ripple Grateful Deada, And your Bird can sing The Beatlesa, Waterloo Sunset Kinksa (koji se skladno nadovezuje u ABBIN Waterloo), Marquee Moon Televisiona, Cinnamon Girl Neila Younga i brojne druge pomno uklopljene pjesme.

Atmosfera se polako ali sigurno zagrijava do prvog prekida koji slijedi nakon spomenutog Kingpina i još jedne uspješnice Big Stara, pjesme Thank You Friends.

Briljantan se nastup zaključuje za Wilco relativno kratkim bisom, sastavljenim od dvije kompozicije – The Weight The Banda te Roadrunnerom Jonathana Richmana. Da su Tweedy i društvo kojim slučajem odabrali drukčiji odjavni scenarij, definitivno bi pogriješili.

Ukoliko smatrate da su ovdje spomenuti (i nagomilani) epiteti tek obično pretjerivanje, obavezno poslušajte tek nešto reduciranu snimku koja će biti emitirana u okviru ovotjednog izdanja emsije eXit. Wilco možete voljeti, prezirati ili ignorirati, no jedan detalj ne možete negirati – činjenicu da su možda ne najbolji, ali zato sigurno na samom Olimpu današnjih rock sastava te da svoj dug učiteljima i uzorima otplaćuju na jedan iskren i pošten način – vrhunskim albumima te ovakvim prosvijetljenim ‘tribute’ nastupima, kojih bi po mišljenju potpisnika ovih redaka trebalo u budućnosti biti i više!

 

b)      Julian Cope – Revolutionary Suicide

Pojedini glazbenici postaju sve bolji i produktivniji kako stare, a to se posebice odnosi na engleskog kantautora, pjesnika, šamana, arheologa, antikvara, teoretičara krautrocka, narkomana, anarhista i genija zvanog Julian Cope. Čovjek je zadnjih godina počeo uistinu redovito snimati albume – katkad i dva godišnje, uspješno kombinirajući power pop etiku i eksperimentalni model. Rezultati ovakvog pristupa upravo su ostvarenja poput lanjskog Psychedelic Revolution te upravo objavljenog također dvostrukog Revolutionary Suicide. Oba su uratka debelo uglavljena u revolucionarnu tematiku svih boja i oblika – anarhistički i pomalo nihilistički raspoloženi Cope ne pravi razliku između ‘revolucije kao sredstva za ostvarivanje pravednih ciljeva’ te terorizma. Može li mu se tolerirati takav pogrešan pristup, barem ako je rezultat izvrstan? Recimo da odgovor na pitanje direktno ovisi o temama kojima je Revolutionary Suicide protkan, plus što Cope sada čak i svoje najtvrdokornije štovatelje dovodi u nedoumicu, jer njegov stav prema ‘revoluciji’ balansira između predanog obožavanja i ironičnog podsmijeha, pošto revolucionarna metoda dobro figurira kao izgovor za samoubojstvo, još jednu Copeu omiljenu temu (mada je Peggy Suicide mrtva već više od dva desetljeća).

Julian Cope (lijevo!)

Upravo tako – teme kojih se Cope dodiruje u ovom svojem revolucionarnom konceptu su primjerice Oktobarska revolucija, ali i ona meksička predvođena legendarnim Panchom Villom (Russian Revolution Blues i Mexican revolution Blues), turski genocid nad Armencima (The Armenian Gencoide) te odbojnost prema bilo kojem vidu organizirane religije u pjesmi Destroy Religion (ups, oksimoron, jer svaka je religija organizirana, pobogu!), pa i duboka ontološka razglabanja tipa Why did the Chicken cross my Mind.

Glumatanje glazbene savjesti čovječanstva katkad uistinu iritira – ako pratite zadnjih par godina života Rogera Watersa koji se pretvorio u besmisleno forsiranje The Wall koncepcije, onda znate na što ciljam, no Cope čak ide korak dalje.

Prethodnik Revolutionary Suicidea (u stvari se komotno može smatrati njegovim uvodnikom), album Psychedelic Revolution nema klasičnu podjelu na CD1 i CD2, već se dotični formati zovu Phase of CHE GUEVARA i Phase of LEILA KHALED. Za neupućene, Leila Khaled je teroristkinja, nekoć članica zloglasnog Crnog Rujna, koja se vremenom udaljila od opasnih igrica, pretvorivši se u neku vrstu lutajuće komunističke agitatorice. Julianova fascinacija njezinim likom i djelom nije nikakav novitet, već seže barem tri desetljeća u prošlost – na albumu Wilder The Teardrop Explodesa nalazi se njegova skladba Like Leila Khaled said, u kojoj se autor s neskrivenim simpatijama obraća dokazanoj razarateljici zrakoplova. Čovjek se katkad zapita kako taj Julian Cope onda uopće prelazi Atlantik. Valjda plivajući među morskim psima? Hoće li se priključiti Brianu Enou i Rogeru Watersu u bojkotu nastupa u Izraelu, bojkotu toliko besmislenom posebice kad se ima u vidu da jedan Douglas P. redovito uvrštava Tel Aviv na route svojih turnejskih mapa. Stvarno su čudni ti ekstremi, bilo lijevi ili desni, naročito kada dolaze iz glazbenih voda.

Rezimirajmo – u tekućem se desetljeću Cope vratio ideološkim temama koje je prethodno na neko vrijeme bacio u zapečak, no to ne znači da se odrekao voljenog keltskog i germanskog paganizma. Jedna od skladbi s prvog diska nosi naziv Hymn to the Odin, što i nije previše imajući u vidu nekoliko zadnjih uradaka (među njima i tematskog Wodena koji je prethodio Psychedelic Revolutionu).

I još nešto – iskreno se ispričavam na pomalo konfuznom tekstu, no za to je kriv Julian Cope osobno. Očito se opet previše igrao raznoraznim kemikalijama koje ponekad mogu oplemeniti i ubrzati proces nastajanja albuma, no isto ga tako mogu odvesti na stranputicu, odnosno u tri pičke materine.

Stoga i ne čudi da jedna od pjesama s ovog dobrog, ali zbunjujućeg uratka nosi naziv They were on hard Drugs.

Uvijek je lijepo kada se kantautor pomalo ironično popljuje, čak i kada o sebi govori u trećem licu množine!