R.E.M. – In Memoriam
REM su istinski velik sastav ne samo zbog veličanstvenog opusa i fantastičnih koncernih nastupa, već i činjenice da su znali prepoznati trenutak kada se treba časno povući. Dovoljno za ulazak u Aleju vječnih velikana!
The Traveling Willburys / Mick Harvey – FOUR (acts of love)
Ovotjedno izdanje emisije eXit pruža uvid u opus jedne od najmonumentalnijih ‘supergrupa’ ikad, The Traveling Willburysa, a tu je i novi album Micka Harveyja, FOUR (acts of love)
a) Travelling Wilburys
Sastav Travelling Willburys bez oklijevanja bi se mogao nazvati super grupom, u najboljem smislu definicije iste, koja podrazumijeva zajednički projekt već dokazanih samostalnih glazbenika ili članova određenih sastava. Iako je u povijesti suvremene glazbe bilo više ovakvih primjera, rijetki su u potpunosti opravdali tu pomalo nezgodnu titulu koja nameće nekakav rock – aristokratski feel.
Među takvim su bendovima primjerice Blind Faith, Emerson Lake & Palmer, Bad Company, Asia, The Highwaymen, Electronic, Fantomas, kao i sve inkarnacije Crime and the City Solutiona. Ipak, ako se određeni glazbeni projekt mogao pohvaliti barem dvadesetogodišnjim (a i više od toga) iskustvom svojeg članstva, onda je to definitivno The Travelling Willburys.
Za razliku od drugih ‘supergrupa’ čije je osnivanje bivalo predmetom otegnutih pregovora i višemjesečnih, pa i godišnjih priprema, ovaj kolektiv nastaje gotovo spontano. Priča započinje s George Harrisonom koji koncem 1987. objavljuje svoj deseti samostalni album Cloud Nine. Kao producent, uz Georgea je potpisan i Jeff Lynne, spiritus movens britanskog art rock projekta Electric Light Orchestra. Ovaj je dvojac početkom 1988. boravio u Los Angelesu, planirajući dosnimiti nekoliko pjesama koje bi se u konačnici trebale naći na B-stranama planiranih singlova za promociju Cloud Ninea. Igrom slučaja susreću Toma Pettyja koji se bez pretjeranog nagovaranja pridružuje sessionima (legenda kaže da je koji dan ranije George svoju gitaru posudio Tomu, zatim mu je ovaj vratio instrument i tako dalje), a u igru će uskoro uskočiti i legendarni Roy Orbison koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja sa scene pripremao na veliki comeback. Sada već solidna četvorka odlučuje potražiti prigodan studio za snimanje materijala i izbor bez velikog dvoumljenja pada na Boba Dylana, odnosno njegov mobilni kalifornijski studio.
Tko će ponovo skupiti ovakvu ekipu: Bob Dylan, Tom Petty, Roy Orbison, George Harrison i Jeff Lynne, a.k.a. The Traveling Willburys!
Sve se to zbilo kroz svega nekoliko tjedana – umjesto pjesama za poleđinske strane Harrisonovih singlova, okupljena zvjezdana petorka odlučuje zajedno napraviti čitav album, ali bez pretjerane pompe. Štoviše, izvorni je plan predviđao izbjegavanje navođenja prezimena Harrison – Lynne – Petty – Orbison – Dylan, želeći uradak potpisati nadimcima. Tako je Harrison trebao biti Nelson Willbury, Lynne Otis Willbury, Dylan Lucky Willbury, Petty se trebao zvati Charlie T. Willbury Jr., dok se Big O zadovoljio banalnim imenom Lefty Willbury. No, na koncu će ipak pokleknuti pred zahtjevima diskografskog lobija koji je jači i okrutniji čak i od gay, pa i židovskog, vjerovali vi to ili ne, tako da će sastav biti kršten imenom (The) Traveling Willburys, a identitet petorke koja ga sačinjava neće biti skrivan.
Prvi album The Traveling Willburysa je sasvim očekivano remek djelo pop rocka s americana štimungom. Iako se po kreditima na omotu ne da zaključiti tko je i u kolikoj mjeri doprinjeo snimljenom materijalu, to u konačnici nije nimalo važno. Bit svega se ipak krije u činjenici da je petero renomiranih glazbenika spontano udružilo snage, napravivši ploču za pamćenje: hitoidnu u tolikoj mjeri da joj to omogući nesmetano plasiranje u eter, melodioznu ispod razine zasićenja i što je možda najvažnije, prožetu skladbama koje se mogu promatrati kao pojedinačne priče.
Traveling Willburys Vol 1 i Traveling Willburys Vol 3
Uvodna Handle with Care (glavni vokal: Harrison) zamišljena je kao hit koji probija led i vjerojatno je prva pjesma koja će većini pasti na pamet pri spominjanju The Travelling Willburysa. Iako je album kompaktna cjelina, kvalitetom se izdvajaju i Not Alone Anymore, Heading for the Light, End of the Line te Tweeter and the Monkey Man.
Ova je potonja zamišljena kao priča u stilu onih Toma Waitsa ($29.00, On the Nickel, Tom Traubert’s Blues, Swordfishtrombones, Gun Street Girl) ili Bruce Springsteena (Thunder Road, Racing in the Streets, Jungleland, Highway Patrolman). Monkeyman zajedno s kolegicom Tweeter (koja je prije operacije bila muškarac – Tweeter was a boy scout before she went to Vietnam) svake noći prodaje kokain i travu pred noćnim klubom, vješto izbjegavajući vrebajućeg policajca u civilu, čija je sestra Jen zaljubljena u Monkeymana. Radnja se pomalo zahuktava u stilu holivudske B produkcije, ali s bitno upečatljivijim slikama – policajac leži ranjen na tlu, Monkeyman koristi Tweetera (odnosno Tweetericu) kao živi štit, Jen proživljava mučne trenutke odluke, no kraj ciljano nije potpuno bistar, što možda i jest namjera tekstopisca (to bi mogao biti Dylan, pardon, Lucky, koji i jest glavni vokal).
Uostalom, prosudite sami:
Tweeter and the Monkey Man were hard up for cash
They stayed up all night selling cocaine and hash
To an undercover cop who had a sister named Jan
For reasons unexplained she loved the Monkey ManTweeter was a boy scout before she went to Vietnam
And found out the hard way nobody gives a damn
They knew that they found freedom just across the Jersey Line
So they hopped into a stolen car took Highway 99And the walls came down all the way to hell
Never saw them when they’re standing
Never saw them when they fellThe undercover cop never liked the Monkey Man
Even back in childhood he wanted to see him in the can
Jan got married at fourteen to a rackateer named Bill
She made secret calls to the Monkey Man from a mansion on the hillIt was out on thunder road – Tweeter at the wheel
They crashed into paradise – they could hear them tires squeal
The undercover cop pulled up and said “Everyone of you’s a liar
If you don’t surrender now it’s gonna go down to the wireAn ambulance rolled up – a state trooper close behind
Tweeter took his gun away and messed up his mind
The undercover cop was left tied up to a tree
Near the souvenir stand by the old abandoned factoryNext day the undercover cop was hot in pursuit
He was taking the whole thing personal
He didn’t care about the loot
Jan had told him many times it was you to me who taught
In Jersey anything’s legal as long as you don’t get caughtSomeplace by Rahway prison they ran out of gas
The undercover cop had cornered them said “Boy, you didn’t
think that this could last”
Jan jumped out of bed said “There’s someplace I gotta go”
She took a gun out of the drawer and said “It’s best if you dont’ know”The undercover cop was found face down in a field
The monkey man was on the river bridge using Tweeter as a shield
Jan said to the Monkey Man “I’m not fooled by Tweeter’s curl
I knew him long before he ever became a Jersey girl”Now the town of Jersey City is quieting down again
I’m sitting in a gambling club called the Lion’s Den
The TV set been blown up, every bit of it is gone
Ever since the nightly news show that the Monkey Man was onI guess I’ll to to Florida and get myself some sun
There ain’t no more opportunity here, everything’s been done
Sometime I think of Tweeter, sometime I think of Jan
Sometime I don’t think about nothing but the Monkey Man
Pažljivom promatraču neće izbjeći sljedeći detalji: dijelovi stihova, tj. određene fraze jasan su homage ljudima koji su na temeljima koje su udarili Woody Guthrie, a kasnije i sam Dylan stvorili koncept rock pjesme – priče. Primjerice, to su segmenti Stolen car, Mansion on the hill, Thunder road, Lion’s den, State trooper, Factory, dok se fraza Jersey girl
Jan said to the Monkey Man “I’m not fooled by Tweeter’s curl
I knew him long before he ever became a Jersey girl”
može istovremeno promatrati kao posveta Waitsu i njegovoj istoimenoj pjesmi koju je sredinom osamdesetih Bruce Springsteen dodatno proslavio svojim koncertnim verzijama.
A doznali smo i još nešto – u Jersey Cityju katkad zna biti isto tako veselo kao i tamo preko Hudsona!
Nažalost, u trenucima kada je izgledalo kako ništa ne može poći po zlu, jedna je vijest odjeknula poput groma, a nad sudbinom The Traveling Wilburysa se nadvijaju tamni oblaci.
Naime, Roy Orbison umire 6. prosinca 1988. od posljedica zatajenja srca i to pomalo ironično, u trenutku kada mu se nakon dugogodišnje stagnacije karijera iznova počela kretati uzlaznom putanjom.
Njegov je odlazak mogao značiti i kraj, mada se preostala četvorka još neko vrijeme nije predavala. Ipak, nedostatak jednog ključnog člana u konačnici ne znači da je idući projekt The Traveling Willburysa, sada svedenih na četvorku, bio promašaj – naprotiv, riječ je o solidnom albumu na tragu svog prethodnika, dok dobar dio skladbi ionako vuče korijene iz vremena prvijenca.
The Traveling Willburys Vol. 3. izlazi koncem listopada 1990. Izbjegavanje ‘normalne’ numeracije (pitate se gdje je dvojka, ha?) ideja je George Harrisona – Let’s confuse buggers, kako je navodno izjavio. Najvjerojatnije u počast preminulom Orbisonu, kojemu je album i posvećen (dedicated to Lefty Willbury); ‘nadimci’ su ovdje promijenjeni, tako da George postaje Spike, Jeff Clayton, Tom Muddy, a Dylan je Boo Willbury.
No, nešto je tu nedostajalo – kao da je s Orbisonom umro i znatan dio entuzijazma i poleta koji je oko Willburysa lebdio te čuvene 1988., a dio čarolije vjerojatno leži i u samostalnim albumima barem četvorice članova sastava izašlim ili nastajalim tijekom te (i iduće) godine. Pored spomenutog Harrisonovog Cloud Nine, tada su objavljeni i Pettyjev Full Moon Fever (inače njegov prvi album bez pratećeg sastava Heartbreakers), Dylanov Oh, Mercy, kao i Orbisonov posljednji uradak Mystery Girl (nastajao tijekom 1988., a objavljen posthumno 1989.).
Nakon ‘trojke’, fama oko Traveling Willburysa polako blijedi, no to je ionako bio očekivani ishod. Ništa ne traje vječno. Možda bi se stvari drugačije razvijale u onim paralelnim svemirima u kojima je Orbison još živ. Isto tako ne treba smetnut s uma da postoje i oni svjetovi u kojima se okupljanje Willburysa nikad nije ni dogodilo.
Ukratko, tako bi izgledala priča o jednom sretno započetom, no nažalost nedovršenom poglavlju rock antologije.
Bio je to jedan nezaboravan moment realiziran kroz dva izvrsna albuma.
U međuvremenu je otišao i George.
A Jeffu, Bobu i Tomu želimo puno sreće u daljnoj karijeri!
b) Mick Harvey – FOUR (acts of love)
Mick Harvey snimio je dosad najupečatljiviji, mada ne i najintimniji album – te lovorike idu na pijedestal prethodnog Sketches from the Book of the Dead, neke vrste nekrologa Rowlandu S. Howardu. Da ne bi pretjerivali s već viđenim, dobar uvid u ovo novo Mickovo ostvarenje možete pročitati na priloženom LINKU.
Također, zbog kontinuiteta, a možda i održanja kvalitete, u nastavku preslušajte Mickov koncertni zapis Three Sisters (live at Shepherd’s Bush Empire iz 2008!
autor: Vjeran Stojanac, 28/06/2013
Vezane objave
Arhiva
Eksperiment II: And Also The Trees / Bauhaus / Chameleons UK
Glede kolovoza i ostalih problema, ide još jedno reprizno izdanje emisije eXit. Ovoga se puta vraćamo u veljaču 2012., točnije u pokušaj traženja poveznice između stilski donekle srodnih, no geografski ipak udaljenih britanskih post punk sastava.
Priča o Springsteenovoj “Nebraski”
Priča o jednom kultnom albumu izrečena kroz njegove rudimentarne i odbačene brojeve, konačnu formu, ‘tribute to’ doživljaj drugih glazbenika, te na koncu kroz koncertno uprizorenje.
Putevima Mraka po NME-u! / Laibach – Spectre (najava) / Putevima eXitovskog, odnosno iskonskog Mraka!
Ovotjedno izdanje eXita analizira ne baš uspjelu NME-ovu listu najmračnijih albuma, te u nastavku donosi sličnu po izboru uredništva emisije. U intermezzu između ova dva izleta u područja tame možete preslušati tri skladbe sa nadolazećeg albuma Laibacha, ‘Spectre’, koji će se u trgovinama pojaviti u veljači 2014.
