KLFM

Eugene Chadbourne

 

Ove nedjelje, 11. listopada, navršava se točno deset godina od prvog splitskog koncerta američkog kantautora Eugenea Chadbournea. Imajući u vidu slabokrvnu situaciju po pitanju lokalnih gostovanja imena koja nešto znače u svijetu suvremene glazbe, bilo bi i više no nužno reći par detalja o tom događaju.

Ideja o organiziranju tog događaja rođena je početkom ljeta  2005. u glavi individue koja danas povremeno surađuje s radijom KLFM (konkretno, objavljuje članke pod pseudonimom Mariano Mariani), mada iz konkretnih razloga nećemo raskrinkavati njezin stvarni identitet. Vrlo se brzo, uz pokroviteljstvo udruge Marjan skupilo malo entuzijastičko društvance čije se članstvo moglo izbrojati na prste jedne, najviše dvije ruke, a koje je u nadolazećih par mjeseci odradilo zahtjevan posao koji je uključivao osmišljavanje čitavog procesa, oblikovanje koncepta, traženje prigodne koncertne lokacije, te ugošćivanje gospodina Chadbournea osobno. Da pretjerano ne duljimo, riječ je o lokalnim zanesenjacima koji se odazivaju na imena Nikša Domuzin, Vjeran Stojanac, Vanja Pagar, Miro Župa, Petar Grimani, Frane Duilo, Veljko Weindinger i Vinko Barić. Ukoliko sam nekoga izostavio, iskreno se nadam da mi neće uzeti za zlo.

Plakat za drugi splitski nastup Eugenea Chadbournea, prilikom prvog posjeta u listopadu 2005. (Artwork: Miro Župa)

Stjecajem okolnosti koje su uključivale čak četiri slobodna dana u Eugeneovom itineraru, posjet se malko odužio, tako da je naš gost u prostoru kinoteke Zlatna vrata održao dva  koncerta; 11. i 14. listopada 2005. Oba su nastupa zabilježena u audio i video formatu, te danas predstavljaju vrijedan dokument iz jedne u smislu ovakvih događaja poprilično sušne epohe.

Narednih se nekoliko godina Eugene Chadbourne još dvaput vraćao u Split. Devetog veljače 2007. je u dvorani Kazališta lutaka održao zajednički koncert s danas nažalost pokojnim Jimmyjem Carlom Blackom, izvornim bubnjarom Zappinih Mothers of Invention (Jack & JIm Show), a zgodno je spomenuti kako su ulogu predgrupe vrsno odradili Franci Blašković i njegovi Gori Ussi Winnetou.

Koncem listopada 2009., ista će organizacijska ekipa opet dovući Chadbournea pod Marjan, a taj je koncert održan u specifičnom ambijentu birca pri Hrvatskoj odvjetničkoj komori (HOK; ukoliko vam to ime išta govori). Ovog smo rujna također bili zaokupljeni idejom za uklapanjem eventualnog Eugeneovog koncerta u prazan termin između njegovih nastupa u Beču i Pančevu (6. i 9. listopada), no manjak financijskih sredstava nas je spustio na zemlju. Nešto prozaičnije objašnjenje glasi da se Chadbourne ove jeseni drži obala Dunava kao pijan plota. Ništa zato, bit će još prilika.

Vratimo se događaju čija je desetogodišnjica povod za ovotjedno izdanje emisije eXit. Bila su to, sve u svemu, tri izvanredna dana koja smo proveli maltretirajući maestra ručkovima i večerama u Fife, obilascima ruševina Salone (ovdje je glavnu ulogu odigrao kolega Vinko Barić), te u pomalo napornoj, no na koncu uspješnoj potrazi za zastavom Sjedinjenih država. Istina, pitali smo se za što će jednom nabrijanom kritičaru tadašnje Bushove kamarile i američke (interven)cionističke politike uoće poslužiti Old Glory, no Eugene nas nije držao u neizvjesnosti. Objasnio nam je da je trenutno prehlađen, te da mu je potreban dostojan i vidljiv rubac za brisanje nosa. Ovo je obećanje naš gost ispunio, i to nekoliko puta tijekom nastupa!

Maestro Chadbourne u Zlatnim vratima, 11. listopada 2005. Na stalku mikrofona je vidljiv njegov unikatni rubac.

Gaf s zastavom Svjetlonositeljice međunarodne demokracije je polučio kolektivno odobravanje među prisutnima, mada sam čin i nije toliko originalan – sjetimo se izjave Boba Dylana o Joan Baez i njihovom postkoitalnom korištenju američke zastave… Ups, opet smo odlutali pustopoljinama toka svijesti, pa se stoga bolje vratimo temeljnoj narativnoj liniji!

One man show je u praksi vrlo zahtijevan i riskantan vid nastupa, s obzirom da jedna osoba tijekom čitavog koncerta mora tempirati atmosferu tako da ostane na zavidnoj razini. Ipak, Eugeneu to nije bio problem. Izmjenjujući rektangularnu ‘bodidlijevsku’ električnu gitaru i bendžo, te vlastitim rukama sklepan instrument – električne grablje, naš je junak, kako je kasnije sam potvrdio, održao jedan od najboljih nastupa u karijeri. Pomalo ga je zbunila ekstatična euforija koja je prožela kinoteku za izvođenja finalnog bisa, obrade skladbe Remember Me Phila Ochsa, ali opraštamo mu – čovjek, pobogu, nije navikao na blagodati kakve pruža taj naš mediteranski temperament!

Ukoliko navedeno nije dovoljan razlog za posvetu eXitovog subotnjeg termina ovom samozatajnom geniju, onda nemamo o čemu razgovarati. Svejedno, predstojeća tri sata bi vam trebala pružiti kvalitetan uvid u stvaralaštvo Eugenea Chadbournea. S ciljem kompletiranja konačne slike, prilažemo i intervju koji je potpisnik ovih redaka odradio po završetku trećeg velikanovog uprizorenja na ovom kutku planete, onome iz HOK-a; uz napomenu da je dotični tekst izvorno objavljen u riječkom časopisu RE (broj 17, proljeće 2010.). Izvorni je audio zapis ovog razgovora nažalost zagubljen, no bio je emitiran u sklopu emisije eXit na tadašnjem radiju KL, 31. listopada 2009.

Jimmy Carl Black & Eugene Chadbourne, Split, 09. veljače 2007.

 

Glazbenik širokog raspona interesa i afiniteta, novinar koji između ostalog piše i recenzije za internetski portal Allmusic, radio voditelj, svjetski putnik, inovator u području glazbenih instrumenata, eksperimentator… Niz tu ne završava!

O kome je riječ? Vjerojatno će njegovo spominjanje izazvati bujicu upitnika (??????????),  iako je riječ o vrhunskom kantautoru i showmanu koji je u samo zadnje četiri godine triput posjetio našu zemlju.

Zove se Eugene Chadbourne.

Nije lako definirati njegov pristup glazbi. Iako ga se u većini slučajeva promatra kroz folk/blues obrazac, bitno je naglasiti da se ovaj čovjek poigrava formom i koncepcijom kompozicije. Improvizacije su mu nešto posve uobičajeno, i ne libi se okrenuti pjesme naglavačke, svoje ili tuđe. Korištenje tzv. električnih grablja (obične grablje ozvučene mikrofonom) samo pojačava ukupni dojam. Svemu tome Eugene prilazi uz obilatu dozu ironije, tako da su njegovi nastupi vrhunski show, u što su se pojedinci mogli uvjeriti krajem 2005., početkom 2007., te nedavno, prilikom splitskog koncerta koji je i povod za ovaj tekst.

Ali bilo bi jednostrano i više nego nepotpuno promatrati Eugenea Chadbournea isključivo kroz taj vid djelovanja. Kao jedan od pripadnika njujorške avangardne scene, skupljene oko kluba Knitting Factory (John Zorn, Marc Ribot, Elliot Sharp…), okušao se u raznim formama (free jazz, noise, drone, ambiental, sklapanje zvučnih kolaža…), što ga čini vjerojatno jedinim glazbenikom koji je u stanju istovremeno se poigravati ironičnim seciranjima country standarda a već idućeg trena neprimjetno i bezbolno priječi u svijet jazz improvizacija.

Pored samostalnih projekata, ostvario je više kolaboracija, kako sa pojednicima (Jello Biafra, John Zorn, Fred Frith, Jimmy Carl Black, Marc Ribot, Billy Bragg, Michelle Shocked, Ramblin’ Jack Elliot…) tako i sa sastavima (Violent Femmes, They might be Giants…). Sa bendom Camper van Beethoven snimio je nekoliko albuma pod imenom Camper van Chadbourne, a nekoliko je godina sa Kramerom vodio sastav Shockabilly. Od 1993. često je nastupao sa Jimmy Carl Blackom, bivšim bubnjarom Mothersa, pod imenom Jack and Jim Show. Nažalost, ova sjajna kolaboracija se raspala Blackovom smrću u jesen 2008.

Do sada je snimio više od sto albuma, od kojih bi se eventualno mogli izdvojiti (nezahvalan posao) nedavni Competition of Misery, The Intelectual and Emotional World of Cockroach, Locked in Dutch Coffeeshop, Chad-Born Again, Country Music in the World of Islam, I’ve been Everywhere, Texas Sessions 1&2, Wombat on the Way, Kill Eugene, Chadbourne Baptist Church, Country Boobs...

Eugene je istinski showman. Bez obzira koliko ga zaokupirala improviziranja na gitari ili bendžu, on nikad neće zaboraviti da se nalazi ispred publike koja je tu zbog njega koliko i on zbog nje. Pomalo smiješna i nadasve simpatična pojava debeljuškastog profesora razbarušene kose i debelih naočala samo pojačava sveopći dojam ležernosti, neophodan da bi se njegova katkad ne baš jednostavna glazba percipirala na onaj opušteni, neobavezni način tako karakterističan za njega. Prije nastupa u stranoj zemlji, Eugene ponekad zamoli organizatore da pored njega na vidljivo mjesto pozornice postave američku zastavu. Čin domoljublja? Pa baš i ne, već problemi sa dišnim putevima, a ovaj dekorativni element u pravom trenutku može poslužiti za diskretno ispuhivanje nosa. Sam nastup uglavnom započne u nevjerici prisutnih šokiranih njegovom opuštenosti – djeluje kao netko tko improvizira na gitari u društvu prijatelja iako su pred njim stotine ili čak tisuće ljudi, a već nakon par skladbi stvara se poseban ugođaj bliskosti izvođača sa publikom. Tijekom nastupa Eugene će izmjeniti električnu gitaru, banjo i već spomenute električne grablje – vrtlarski rekvizit ozvučen gitarskim magnetom, ispričati neke anegdote uglavnom temeljene na aktualnoj politici matične mu zemlje, dovodeći nastup do klimaksa euforije kada ni ponovljeni bisevi nisu dovoljni da izraze sveopće oduševljenje!

Očekivano, takva je atmosfera obilježila i splitski koncert Eugenea Chadbournea, održan 28. Listopada 2009. u sklopu europske turneje. Relativno mali prostor kluba pri Hrvatskoj odvjetničkoj komori bio je dovoljan za stotinjak zainteresiranih koji su u ležernom ugođaju uz piće uživali u više od dva sata glazbe. Nešto poslije osam navečer, Eugene zauzima strateški položaj na stolici pred mikrofonom i pjesmaricom, te lagano diže tenzije kroz majstorskih četrdesetipet minuta – bendžo i glas nikad nisu bolje zvučali na ovoj strani Jadranskog mora! No, to je tek zagrijavanje, i nakon kraće stanke maestro se vraća na pozornicu, uzima električnu gitaru, provjerava jačinu zvuka na pojačalu i istinski šou počinje! Po završetku nastupa, oko jedanaest navečer možda je bilo iznenađenih i zbunjenih posjetitelja, ali nipošto ne i razočaranih!

Eugene Chadbourne i vaš skromni urednik u ugodnom ambijentu lounge bara “Dioklecijan”, veljača 2007.

Već treći put u četiri godine sviraš u Splitu. Što je razlog tomu: klima, publika, mediteranska kuhinja i vino ili neki osobni razlozi?

• Mislim da je bilo i više od tri puta u četiri godine ali nisam potpuno siguran. Kao izvođaču, sviđa mi se kad me opet pozovu u mjesto gdje sam već svirao, jer sam donekle upoznat sa ugođajem i publikom. Split bi bio kao i druga mjesta gdje sviram, no, uz sve stvari koje si naveo postoji još nešto što mi uljepšava povratak kod vas, a to je moj interes za arheologiju, kao i dugogodišnja privrženost području bivše Jugoslavije. Čak sam jednom boravio u Splitu čisto onako turistički, čini mi se da je to bilo 1991. Odsjeo sam u starom hotelu pored jednog hrama u Palači. Sad je, vidim, obnovljen, a onda je bio tek nešto više od ruševine.

Pored svog kantautorskog djelovanja također si ostvario i brojne kolaboracije, kako sa pojedincima tako i sa glazbenim sastavima, tek da spomenem Johna Zorna, Dereka Baileyja, pokojnog Jimmy Carl Blacka, sastave Camper Van Beethoven i Shockabilly… Usrećuje li te više solo nastupanje ili suradnja sa drugima?

• Sretan sam što sviram i sa tinejđerima i sa ljudima koji su već u svojim osamdesetima, i što pokrivamo široko glazbeno područje. Svejedno, kad saberem, najviše volim putovati i svirati sam, jer tako imam potpunu slobodu izbora i djelovanja.

Koristiš ‘električne grablje’, koje su u stvari klasičan vrtlarski alat na kojeg si montirao gitarski magnet spojen sa pojačalom. Taj je izum postao neka vrsta tvojeg zaštitnog znaka. Ali, na što si ciljao kad si prvi put sklopio takav uređaj, i kakve su bile reakcije publike?

• To se dogodilo manje više slučajno, u Sjevernoj Carolini. Radio sam nešto u vrtu, i imao te vrtlarske grablje koje su se pritom oštetile. U to sam vrijeme već eksperimentirao sa spajanjem mikrofona i magneta na razne predmete, primjerice na rezač kuhanih jaja, stare cipele, opruge, no prvi nastup sa električnim grabljama doveo je do skoro religijskog zanosa. Publika se doslovno oduševila i pala u euforiju, tako da sam nastavio koristiti taj instrument. Ali, nije sretna publika jedini razlog, jer time mi se pružila jedinstvena prilika napada na ustaljeni koncept nastupa i mogućnost da ga obogatim ga nekom vrstom bučnog performansa. No, u razumnoj mjeri pošto je moje izvođenje ipak u prvom redu vezano uz klasične instrumente; gitaru i banjo.

Eugene Chadbourne, HOK, Split, 28. listopada 2009.

Tvoj je opus bogat obradama drugih autora, u širokom rasponu od Phila Ochsa preko Grama Parsonsa pa do Syda Barretta, tek da navedem nekolicinu njih. Izvorne kompozicije okrećeš naglavačke i prožimaš ih improviziranim pasažima. Koji je cilj takvog eksperimentalnog pristupa standardnoj formi pjesme?

• Ne bih se složio sa tvojom konstatacijom da je to eksperimentalni pristup običnoj pjesmi. I drugi su već imali takav pristup; na primjer John Coltrane kada je izvodio My Favourite Things ili kada su Canned Heat obrađivali Lee Hookera, a da ne govorimo o načinu na koji je Jimmy Hendrix prilazio skladbama drugih autora. Bit je u tome da se pjesma u cjelosti, dakle njena struktura, emocionalni sadržaj pa i sama tehnička izvedba tretiraju na osobni način tako da onaj koji obrađuje datu skladbu može tu unijeti dio sebe. Ipak, zadnje dvije godine se uglavnom ograničavam na vlastite pjesme. Pa danas postoji hrpa obrada i ‘tribute to’ projekata, a i sam sam tu dao svoj doprinos tako da daljnje forsiranje istog smatram nepotrebnim. Rijetko još koristim blues, rock i country klasike, uglavnom kada sviram sa drugim glazbenicima kako bih sebi i njima omogućio nešto slobodniji glazbeni dijalog.

Imajući u vidu tvoj široki raspon interesa i djelovanja, nameće se pitanje jesi li kroz ove godine stvorio nešto što bi se moglo nazvati osobnim stilom Eugenea Chadbornea? Jer, jedrio si morima bluesa, countryja, free jazza, doplovivši čak do ekstremnih obala stilova kao što je drone, spajajući ih sve u svoj jedinstveni izraz.

• Mislim da se danas može prepoznati nekakav moj vlastiti stil sviranja gitare i banjo-a. No, u pauzi večerašnjeg koncerta se dogodilo nešto čudno, pustili ste jednu moju staru snimku i trebalo mi je nekoliko minuta kako bih shvatio da sam to ja. Zbunilo me do te mjere da sam čak pomislio kako još trebam poraditi na prepoznatljivom osobnom zvuku! Uglavnom, u vlastitim skladbama koristim sve pravce koje si prethodno naveo, uključujući i neke vlastite načine građenja melodije, što sam manje više metodom agenata – špijuna pokupio od Johna Cagea (smije se).

Dosta vremena provodiš putujući i svirajući diljem svijeta, susrećući se sa raznim narodima i kulturama. Kako gledaš na današnju post-bushovsku Ameriku i njenu ulogu u kreiranju međunarodne politke? Jer ipak, Bush i pripadajuća tragikomična kamarila su godinama bili na tapetu tvoje ironične kritike.

• Volio bih pružiti optimističan odgovor na tvoje pitanje, pošto se bar nominalno stvari mjenjaju na bolje. Pravo je olakšanje osloboditi se Busha i zamjeniti ga mladim crnim čovjekom, pogotovo ako se taj zove Barrack Obama. No unatoč svemu, čak i crni ljudi znaju biti gadni fašisti. Pogledaj samo stanje u Africi u kojoj se trenutno vode dva krvava i besmislena rata. Osobno smatram da bi se Amerika manje trebala petljati u međunarodnu politiku sa onim svojim ‘bombu ovdje, bombu tamo’. Trebali bi se okrenuti unutarnjim pitanjima, jer unatoč nametnutoj sliki idealne države, Amerika je daleko od toga – pa pola zemlje ima sjebanu infrastrukturu. Dalje, tu su nastojanja da se konačno ostvari kvalitetna reforma zdravstvenog osiguranja, te isprave neki temeljni apsurdi. Zna se dogoditi da pacijenti kojima je u određenim saveznim državama omogućeno korištenje marihuane u svrhe liječenja jednostavno budu uhićeni u nekoj drugoj saveznoj jedinici, te tretirani kao kriminalci zbog posjedovanja minimalnih količina te tvari. Najviše frustrira takvo nepostojanje koordinacije između zakona pojedinih država, te pogotovo u odnosu na federalne zakone. Ono što me tješi jest činjenica da su neke donedavno policijske totalitarne države izborile svoje mjesto pod suncem slobode. Svejedno, pogledaj Bosnu s kojom graničite: petnaest godina nakon završetka rata još uvijek nema opće volje da se srede međuljudski odnosi i da se obnovi porušena zemlja.

 

Vjeran Stojanac