KLFM

Spacemen 3/Hurricane Sandy and its Impact on N.Y.C.

 

a)      Spacemen 3

Midlands je kolokvijalni naziv za područje središnje Engleske, precizno za grofovije Shropshire, Herefordshire, Staffordshire, Worcestershire, Warwickshire, West Midlands, Northamptonshire, Derbyshire, Leicestershire, Nottinghamshire i Lincolnshire. To je svojevrsni limb, mjesto koje egzistira u polusvijetu između bogatog, pitoresknog Juga i razvijenog, industrijskog Sjevera, dakle između ‘tekstilno-industrijskih seljačina i art seratora’, no ipak jasno odvojeno od te dvije krajnosti, a vremenom je postalo sinonim za siromaštvo, nerazvijenost, neostvarene ambicije i slične nevesele atribute. Ili, kako je jedan od velikih ‘pjesnika’ Midlansa, književnik i strip scenarist Alan Moore izjavio:

…mjesto gdje su čak i psi skloni incestu!

Drugi veliki ‘pjesnik’ Midlansa je filmski redatelj Shane Meadows čiji opori uradci redovito zadržavaju pomalo depresivnu auru ovih jedanaest grofovija, čak i ako je njihova radnja smještena u elitistički London. Naravno, postoji tu još cijela hrpa kroničara, ljetopisaca ili tek kreativnih jedinki iz raznih područja čije je djelovanje, htjeli to oni ili ne, označeno zemljopisnom odrednicom. Uglavnom, nema razloga za strah jer neću opet o Bauhausu. Tema je malko manje elitistička, jedan običan bend iz jednog malenog grada u samom srcu Midlandsa…

Rugby Cement Works

Gradić Rugby je dakle još jedna u nizu depresivnih industrijsko-trgovačkih pripizdina u Zapadnom Midlandsu, mjesto koje svojim stanovnicima ne nudi mnogo više od derutnih viktorijanskih terasa, mračnih socijalnih blokova, trgovačkih centara i jedne cementare. Na prvi pogled, idealna lokacija za beznađe, i savršena pozornica za pojavu sastava kao što je Spacemen 3.

Bend su osnovala dvojica poprilično besperspektivnih lokalnih mladića, Jason Pierce i Pete Kember. Godine slušanja Stoogesa, Velveta i krautrocka uobličili su u vlastiti izraz i svijetu ponudili nešto što bi se najpreciznije dalo opisati nazivom njihovog prvog live albuma: For All the Fucked-Up Children of This World We Give You Spacemen 3! Mada službeno postoje od 1982., s ozbiljnijim djelovanjem započinju sredinom osamdesetih, u vrijeme ekspanzije revivala u vidu Smithsa (i još nekih imena) te zamiranja sintetiziranog New Romatics zvuka, dakle u trenutku kad su završili dugu potragu za specifičnim vlastitim izričajem i osjetili se sposobni svijetu ponuditi nešto svoje, izvorno.

Za svu sjebanu djecu na svijetu: Spacemen 3!

Dakle, polovinom desetljeća kristalizira se taj njihov specifičan zvuk; monotone minimalističke  gitare koje graniče s droneom, obilje distorzije i feedbacka te više nego hipnotički ritam,  a sve se to savršeno uklapalo u tada rastući (mada još ne afirmiran) shoegaze trend.

Analizirajući njihove tekstove nameću se dva ključna leitmotiva: Isus i heroin, što ne začuđuje imajući u vidu Kemberovo i Pierceovo nastojanje bijega iz sumorne stvarnosti Warwickshirea. Nešto drugo začuđuje – većina narkomana u vrijeme uvodnog poigravanja s derivatima maka preferira samo te iste derivate, a Isus u pravilu dođe kasnije, kao posljedica pranja mozga po raznoraznim komunama i vjerskim zajednicama. Ne znači li njihovo preuranjeno postavljanje Iskupitelja i dopa u isti kontekst da su bili prije svog vremena? Vjerojatno. Trebalo bi taj hladni anglikanski model usporediti s južnjačkim, katoličkim,  no stvar se onda pomalo komplicira. Jer, ukoliko je novozavjetno biflanje uobičajen način suzbijanja ovisnosti kod kršćana, u cilju dobijanja sveukupne slike trebalo bi uzeti u obzir stanje kod ostalih protestanata, pravoslavaca, i da sad ne nabrajam, sve te subdivizije. No, ako je vjerovati rezultatima, metadon je uspješniji od vjere u spas. Pitajte Sakomana!

 

No, vratimo se dečkima okupljenim pod imenom Spacemen 3.

Njihovu glazbu možete klasificirati kako god želite, i tu stvarno ima hrpa asocijacija, poveznica, kako vam već drago. Ali ono što većini promakne jest činjenica da u samim temeljima  zvuka Spacemena 3 ipak leži ništa drugo do dobri stari blues, iako je njihov psihodelični pristup često (s pravom) definiran i kao space-rock, u najboljoj maniri naslijeđa tog pojma (u širokom rasponu od Byrdsa preko Hawkwinda pa do Pink Floyda). Navedeno je naročito bilo očito kroz prva dva albuma, Sound of Confusion (1986.) i The Perfect Prescription (1987.), te kroz poluslužbeno ostvarenje znakovita naziva Taking Drugs to make Music to take Drugs too. Ovisno o naglašenosti ritma te stupnju korištenja distorzije i feedbacka, iste kompozicije mogu ogrnuti različita ruha, tako da jednom zvuče poput zaboravljenog sessiona Rockyja Ericssona, a potom kao hibrid krautrocka i britanske pop elektronike – upravo je Taking Drugs… izložio javnosti veći broj takvih primjera. Uglavnom, bilo je to zlatno razdoblje Spacemena 3, vrijeme njihovog učestalog nastupanja kako po Otoku, tako i po Europi, i rezultiralo je s nekim uistinu odličnim koncertnim zapisima, kao što je već spominjani For All the Fucked-Up Children…, ili 1988 Performance, zabilježen u kultnom amsterdamskom klubu Melkweg.

Seljačići iz zapadnog Midlandsa u posjetu velegradu: Spacemen 3
pred sinagogom u Brixtonu

  Playing with Fire (1989.) je možda zadnji klasični album Spacemena, dok su se kasniji uradci polako rasplinjavali prema ambijentalnijim vodama. U tom kontekstu nije zgorega spomenuti i jedan njihov manje poznat album, Dreamweapon: An Evening of Contemporary Sitar Music, snimljen kolovoza 1990. na koncertu u londonskom predgrađu Brentford. Ipak, taj ambijentalni drone miljama je daleko od onoga što predstavlja stereotip kad je riječ o glazbi sastava Spacemen 3. Reccuring iz 1991. više i nije onaj stari Spacemen 3. Parametri su se poremetili, ego je uzeo danak, i…?

Logo Spacemena 3 sa prepoznatljivom piramidom i okom, idealan za
plašenje teoretičara zavjere i sličnih luđaka.

Početkom devedesetih, uslijed problema s opijatima te autorskih razmirica, dolazi do razilaženja između Kembera i Piercea. Prvi će karijeru nastaviti pod imenom Sonic Boom (koje je koristio i kao nadimak za vrijeme djelovanja Spacemena), dok će Jason Pierce (odnosno J. Spaceman) osnovati i danas aktualan Spiritualized, kvalitetan bend koji je pokušao proširiti granice iako nikad nije uspio doseći jednostavnost i uzvišenost Spacemena 3, koji poslije svega ipak ostaju jedan dobar psihodelični blues bend!

http://www.youtube.com/watch?v=zxgrxD674IY

Naravno, uz natruhe Isusa i Heroina!

 

 

b)      Hurricane Sandy and its impacts on New York City

 

Vjerojatno ste uočili jedan ponavljajući element prisutan u emisijama koje se odazivaju na ime eXit, a to je ‘glavni grad Svijeta’, ‘grad koji nikad ne spava’, ili jednostavno New York City – NYC. Da, bilo je prilika za podsjećanje na sva ta genijalna glazbena imena,  ona lokalna, upravo tu  iznikla ili pak ona doseljena u njegova njedra. Ništa neobično, ta imena očito zavrijeđuju takve osvrte u trenucima koji se direktno tiču njihova grada (emisije emitirane oko 11. rujna 2010., 2011. te 2012.), i samo bi neinformirana osoba mogla pomisliti da se New Yorka i njegovih glazbenika nećemo sjetiti u za ovaj grad teškim trenucima.

Oko ponoći, na prijelazu s 29. na 30. listopada 2012. najavljeni je uragan Sandy (kakva li debilna imena!) počeo pustošiti šire obalno područje država New Jersey i New York. Taj Sandy je svoj život započeo 22. listopada u područjima niskog tlaka zapadnih Kariba, da bi, crpeći toplinsku energiju uslijed razlike u temperaturama zračnih masa i oceanske površine, svega nekoliko sati kasnije započeo svoj progresivni rast. Ono što je trebao biti tek uragan nižeg stupnja tako je krenuo u svoje preobličavanje, i kada je dosegao istočnu obalu Sjedinjenih Država već je bio klasificiran kao ‘savršena oluja’ ili ‘super oluja’ (perfect storm). Srećom, poučeni slučajem New Orleansa koji je platio danak Katrini, ili pak prošlogodišnjoj Irene koja je došavši do New Yorka već izgubila najveći dio snage, Njujorčani su Sandyja dočekali pod punom spremom. No, ni to nije u potpunosti moglo spriječiti razaranja i ono što je najtragičnije, ljudske žrtve (u trenutku pisanja ovog teksta broj poginulih se vodi oko 125). Valovi visoki i do devet metara preplavili su isturenije dijelove grada i okolice poput dna Manhattana, Coney Islanda i Rockaway Beacha, a obližnje drvene šetnice u New Jerseyju, posebice ona poznata u Atlantic Cityju, skoro su u potpunosti devastirane. Eksplozija u jednoj od manhattanskih elektrana je, osim same štete na postrojenju i gubitaka nekoliko ljudskih života, veći dio grada ostavila bez električnog napajanja – procjenjuje se da je njezine posljedice osjetilo oko 6 i pol miljuna ljudi!

View from Jersey Side

Reakcije stanovnika banana državica na nesretnom jugoistoku Europe, popularno zvanom Balkan, bile su očekivano morbidne i najbolje ih je zaboraviti – svi su tvrdili kako mračna imperijalistička sila dobiva ono što zaslužuje, Srbi su tvrdili kako su ti isti Amerikanci em bacali bombe po njima em omogućili progon (kakav je to progon kad ljudi odlaze dobrovoljno ili po naređenju pretpostavljenih?) civila u Oluji, pa i sami zaslužuju Oluju, dok su naši očito zaboravili na pomoć od strane USA tijekom te iste Oluje. Sve se opet svelo na jadne crnce iz priobalja Brooklyna koji se utapaju dok Židovi uživaju u miru visokih katova na Upper West Sideu – to što Rockaway Beach i Coney Island tradicionalno ne broje pretičak Afroamerikanaca, kao i što Upper West Side nije područje koncentracije Židova, njih očito ne zanima – treba iskoristiti svaku priliku da se raspali po tim zlim Amerima, majku im! Istovremeno se europske nacionalne ekonomije urušavaju ne zbog nekakve tamo Amerike, već zbog ‘azijskih tigrova’ koji već dvadesetak godina proizvode jeftino i obilno. Koji bi kurac radili čačkalice od ličkog drvlja kad ih jeftinije uvozimo iz Kine, za primjer? Niti se naftni problemi mogu u potpunosti pripisati USA i njezinoj međunarodnoj politici, pošto gro kontinentalne Europe ovisi o ruskom plinu, odnosno o momentu kada će se stepskom medvjedu dići ona stvar, no ne bih ulazio u detalje.

 

Bilo je i onih objektivnih čije mišljenje cijenim, i koji su napominjali kako treba suosjećati s civilnim žrtvama koje nemaju veze s vojskom, bankama i korporacijama, no naglašavajući pritom nedavne slične događaje u Bangladešu koje su mediji zaboravili. Dakle, problem je tu u medijima, kako u indijskim, tako i u onim bjelosvjetskim čudovištima poput BBC-ja i CNN-a, a bogme bitno i u našim lokalnim. Jer, prenosi se samo ona vijest koja će izazvati pompu. I dok su svjetski medijski monstrumi na primjeru Bangladeša donekle korektno odradili posao, nacionalne su televizijske kuće između Jadrana i Crnog Mora tom prigodom pustile mozak na pašu. Deseci tisuća poginulih u Bangladešu samo gutaju dragocjene gledane minute koje se pametno mogu iskoristiti na detalje Sevine svađe s Milanom, fra Šimu, pedaliranje premijera Zokija na nabrijanom lakiranom biciklu uzduž Hvara (uz pratnju strogog osiguranja, da jadnom ne pozli od opakog Sunca – nekoliko obećavajućih ljudi mu je dan dva poslije fino uzvratilo), preseravanja na relaciji Čačić – Kajin i kakve sve gluposti ne. Srećom, svijet je postao globalno selo po pitanju medijske povezanosti, tako da je katkad dovoljno okrenuti TV kanal ili potražiti neki strani web portal!

http://www.youtube.com/watch?v=5vopX08we8g

Najidiotskija skupina lokalnih ‘stručnjaka’ dolazi pak iz miljea samozvanih poznavatelja meteorologije, fizike i sličnih disciplina, dakle polustvorova koji uz svoju završenu osnovnu te eventualno srednju školu savršeno barataju detaljima vezanim za termodinamiku ili mehaniku fluida. Tako smo mogli čuti budalaštine poput ‘što je 120 milja na sat jednog Sandyja prema kliškoj ili senjskoj buri koja udara i s dvostruko jačim intenzitetom?’. Dotični pritom zaboravljaju da napadni front bure rijetko mjeri više od nekoliko stotina kilometara, a i u tom slučaju su izmjerene veličine tek peakovi, dakle one najveće, ekstremne izmjerene vrijednosti. Istovremeno, uragani poput Sandyja nisu tek okrajci već čitave ciklone, i njihova je napadna crta višestruko dulja, a vjetar manje više konstantno udara maksimalnom snagom. No, takvima je poprilično teško pojasniti i dijeljenje binoma i neke elementarne tablične derivacije, tako da misija pojašnjavanja razlika između uragana Sandyja i neke bezvezne lokalne bure već u začetku pada u vodu.

U vrijeme otkazanih letova

U redu, ovo ne vodi ničemu, pošto je glupost neuništiva, a svjesna svojih klimavih nogu uvijek traži dodatne, i to redovito napuhane, forsirane argumente koji uglavnom graniče sa znanstvenom fantastikom… aha, HAARP!

Ovaj će njujorški prilog pokušati još jednom dočarati duh kozmopolitskog New Yorka, možda dijelom kroz neke skladbe mračnijeg naslovlja kako bi se vizualizirala ta predkataklizmička atmosfera straha i neizvjesnosti. Tako imamo Boba Dylana iz one rane faze, kada je postao naturalizirani Njujorker iz dva razloga – da bi se spasio od svojih gonitelja iz Minnesote te da bi dosađivao Woody Guthrieu uz bolnički krevet. Pjesma je sasvim bliska temi i zove se Hard Times in New York Town, a naslovom sličan ugođaj nudi i instrumental Philipa Glassa (zavjera – Vjeran je nabrojio dva Židova zaredom!) Grey Cloud over New York. Zloguko zvuči i Sonic Youth sa svojim nekrologom Williamu S. Burroughsu i Allenu Ginsbergu, NYC Ghosts & Flowers, pa i As I walked thru Queens vječno zajebantskog/zajebantskih King Missilea. Možda još pomalo neurotična New York social Life autorice Laurie Anderson također u skladu s ambijentom, pa i prastara The Only Living Boy in New York vječnih Simona & Garfunkela… Ostatak su hvalospjevi megalopolisu kojega su tijekom njegove pet stoljeća duge povijesti opjevali mnogi; od Dos Passosa preko Lou Reeda, od Laurie Anderson i East River Pipe do Don DeLilla, od Sonic Youtha do Bretta Easton Ellisa, od Salingera do Beastie Boysa, od Sylvie Plath i Woody Allena do Michaela Gire i John Zorna…

Ova dva dana njujorška burza nije radila, prvi put od 1888. Čak je i nakon napada na WTC proradila idućeg jutra. Možda vam to dovoljno govori o razmjeru katastrofe?

 

Zli je Sandy svoje antiimperijalističke i anticionističke pipke pružio sve do jezera Michigan!

 

Da, naravno, uvijek će se naći nekoliko luđaka koji će tek odmahnuti rukom i kazati: HAARP!

Možda ti elektrošokovi i nisu bili toliko loši?