KLFM

Live Aid

 

U kakvoj su vezi popularna kultura, subkultura i humanitarna djelatnost?

Da je ovo pitanje kojim slučajem postavljeno sredinom sedamdesetih, kada su glazbeni ‘dinosaurusi’ zgrtali bogatstvo te izrabljivali vlastitu publiku enormnim cijenama koncertnih karata, ljudi bi se tek sažaljivo osmjehnuli pojedincu koji je to pitanje postavio, tretirajući ga  moronom ili u blažoj verziji imbecilom. Rock je, naime već ranih šezdesetih postao neka vrsta businessa, zatvoreni kapitalistički model diktiran politikom glazbenih kompanija u kojemu se uglavnom nije razmišljalo o izdvajanjima u korist siromašnijih slojeva društva. Problemi su se svodili na izbjegavanje plaćanja poreza, izbor šampanjca i kavijara za backstage, te na vječite prepirke oko preraspodjele ‘stečenih dobara’ između izvođača, njihovih zastupnika te jedinki s vrha piramide, odnosno šefova diskografskih kuća (neki današnji veliki glazbeni ‘humanitarci’, ostaci jednog nekoć velikog sastava, a koje smo odvojeno zadnjih godina mogli vidjeti i u Hrvatskoj, prednjačili su u takvoj bahatosti – tek da se ne zaboravi!). Bilo je vjerojatno zanimljivo promatrati te bivše hipije koji i dalje pjevaju o showbusinessu, osobnim paranojama, imaginarnim svjetovima te megadistopijama i kvaziutopijama, da bi se potom u limuzinama odvezli ka najboljem gradskom hotelu s pet zvjezdica, gdje bi u pravilu demolirali desetak soba, te sutra mamurni nastavili turneju.

Live Aid, London, Wembley Arena

Stoga su promjene koje su uslijedile nakon ekspanzije punka uistinu predstavljale radikalan zaokret, pošto su izvođači napustili svoja udobna elitistička gnijezda, vrativši se među mase iz kojih su, usput kazano i iznikli. Nije tu bila riječ tek o smanjenju praga osjetljivosti na probleme tipičnog glazbenog konzumenta, malog čovjeka iz radničke klase – to možemo tretirati tek kao prvi korak u ‘humanizaciji’ rock scene. Senzibiliziranju s masama ljudi kojima su zakinute temeljne potrebe poput hrane ili medicnske pomoći dijelom je posljedica i aktualne političke situacije s konca sedamdesetih i početka osamdesetih, posebice u Velikoj Britaniji gdje na vlast dolaze konzervativci predvođeni Margareth Tatcher, čija će unutarnja politika uvjetovati rast nezaposlenosti i masovne, često krvave prosvjede.

Nije dakle nimalo neobično da su neki lucidniji (izbjegavam namjerno epitete koji vuku ka humanosti, empatiji i sličnim šablonima) tih godina počeli razmišljati o načinima pomoći ljudima koji su preživljavali u još gorim uvjetima, uglavnom u zemljama ‘trećeg svijeta’.

Istina, bilo bi perfidno zanemariti prvi veliki projekt takve vrste, Concert for Bangladesh kojega su još 1971. organizirali George Harrison i Ravi Shankar, no to je više od desetljeća bio usamljeni svijetli primjer, koji će svojeg istinskog nasljednika dobiti tek sredinom osamdesetih, kada su, kako se već kaže, sazreli svi uvjeti. Zgodno je spomenuti i neke uglavnom promašene projekte poput koncerata za UNICEF i za Kambodžu. Stvar je konačno krenula u drugoj polovici 1984., kada ključni ljudi sastava Boomtown Rats i Ultravox, Bob Geldof i Midge Ure okupljaju Band Aid i snimaju antologijski singl Do They Know It’s Christmas. Svi prihodi od distribucije – riječ je o 10 miljuna dolara – namijenjeni su građanima Etiopije, zemlje koja je tih godina prolazila kroz nezamislivu ‘epidemiju’ gladi. U svakom slučaju, pohvalno!

Ova je inicijalna iskra vrlo brzo zahvatila i ostatak razvijenijeg dijela svijeta – uostalom, tijekom proljeća 1985. poznatija glazbena imena s područja bivše nam države s istim ciljem snimaju singl s pjesmom Za milion godina, a 15. će lipnja iste godine na beogradskom stadionu Crvene zvijezde biti organiziran veliki humanitarni koncert kojega je pohodilo 20 000 posjetitelja, i na kojemu su nastupila vodeća imena tadašnje scene poput Ekatarine Velike, Lačnog Franza, Videosexa, Partibrejkersa i drugih (naravno, individue zvane Bregović i Đorđević su odbili sudjelovanje, no to nas nimalo ne bi trebalo čuditi). Rekosmo, slični su nastupi održavani tada diljem Europe, no funkcionirali su poput nepovezanih, zasebnih događaja te samim tim nisu polučili nekakav bitniji efekt. Problem je bio u organizaciji, te posebice u uključivanju ‘većih igrača’ u proces.

Srećom, Bob Geldof nije stao tek na jednom humanitarnim singlu. Njegova je vizija uključivala globalni koncert na planetarnoj razini, spektakl koji bi trebao okupiti što više aktualnih zvjezdanih imena, te sinkronizirano održan u nekoliko svjetskih megalopolisa. Nakon mukotrpnih pregovaranja te pridobivanja medijskog pokroviteljstva BBC-ja, ABC-ja i MTV-ja, izbor je konačno pao na londonsku Wembley Arenu te filadelfijski stadion John Fitzgerald Kennedy. Pomalo znakovit datum održavanja, noć s 13. na 14. srpnja možebitno je aludirao na godišnjicu pada Bastille, francuski nacionalni praznik koji je uslijed krilatice liberté, égalité, fraternité postao dijelom svjetske progresivne baštine.

Učesnici su na kompromisno raspodjeljeni između Londona i Philadelphije, a vremenska razlika od 5 sati je prevladana posredstvom najočitijeg medija, onog televizijskog, tako da je šou započeo u podne po zapadnoeuropskom (GMT), odnosno u 7 ujutro po istočnoameričkom standardnom vremenu, uz predviđeno trajanje od 16 sati. Gotovo sve svjetske državne TV kuće prenosile su spektakl koji je naizmjenično prenosio koncertne segmente iz ta dva grada, uz povremena uključivanja studija iz drugih zemalja, od kojih su neke istog dana organizirale slične, mada po obimu manje koncerte (Rusija i Australija, odnosno Moskva i Sydney). Popis imena bio je uistinu impozantan: na događaju nazvanom Live Aid nastupili su Bob Dylan, U2, Paul McCartney, David Bowie, Neil Young, Tom Petty, Simple Minds, Phil Collins, Dire Straits, Queen, Bryan Ferry, Duran Duran, za tu svrhu ponovo okupljeni Led Zeppelin, Status Quo, Black Sabbath, Mick Jagger, The Cars, Keith Richards, Sting i brojni drugi od kojih se, uostalom, to i moglo očekivati. Pojedini su glazbenici, poput Phila Collinsa ili Davida Crosbyja iskoristili blagodati nadzvučnog Concoreda, te istog dana nastupili na obje ključne pozornice!

Možda vam oči bode donekle opravdani izostanak filantropski nastrojenih Bruce Springsteena ili Joe Strummera, no zanemarite. Mnogo je bitniji manjak nekih ključnih imena tadašnje scene, manjak koji se može pripisati neorganiziranosti, sporosti pa i čistoj zlobi. To se u prvom redu odnosi na Smithse, čiji je karizmatični, no očito egoistični lider Morrissey jednostavno odbio sudjelovati. Upravo obnovljeni Deep Purple su se izvlačili pričom o neuvježbanosti i nespremnosti, dok su primjerice Yes, unatoč jasnoj želji za participacijom odbijeni zbog ‘nedostatka adekvatnog termina’. Culture Club su za svoj nedolazak okrivili managera koji je, eto, promašio ‘deadline’, dok je najapsurdnija priča vezana uz moguće uprizorenje The Kinksa – braći Davies je rečeno kako njihov sastav nije dovoljno zvučno ime za jedan takav spektakl. Ako je i od Geldofa, previše je!

Live Aid, Philadelphia, J.F.K. Stadium

Takve su spekulacije ipak ostale u sjeni, zabljesnute uistinu neponovljivim događajem kojeg je pratio broj ljudi mjeren u miljardama, nadmašivši tako prvi planetarni televizijski prijenos – izvedbu pjesme All You Need Is Love The Beatlesa (1968.), te praćenje spuštanja Appola 11 na površinu Mjeseca godinu dana kasnije.

Financijski rezultati ovdje postaju zanemarivi u poredbi s utjecajem na kolektivnu svijest ljudske rase, ne samo u smislu ukazivanja na tekući problem gladi i bolesti u Africi, već i po pitanju prevladavanja zamišljenih granica, odnosno konačnog prihvaćanja činjenice da ujedinjeno čovječanstvo može postići mnogo više no što se prije Live Aida moglo i zamisliti. Konkretno, Live Aid je predočio veći broj modela koji mogu djelovati samostalno ili u sinergiji, no koliko su takvi korišteni u narednim godinama, dvojbeno je. Projekti poput Farm Aida, Self Aida, Live Eartha i sličnih nisu zanemarivi, no ni po čemu nisu pretjerano inovativni, pošto matricu Live Aida ponavljaju na predvidiv način i u znatno manjem obimu.

Pored svoje humanitarne strane, Live Aid je poslužio kao odličan indikator stanja na tadašnjoj glazbenoj sceni. Filtrirajući prijavljena imena (istina, ponekad i na ne baš kmorektan način), jasno je prikazao presjek aktualnog trenutka. Vidjelo se tko je u naponu snage, tko polagano tone u zaborav, te posebice kome pripada budućnost. Ovo se zadnje konkretno odnosi na sastave Simple Minds i U2, koji su u to doba već imali nekoliko godina glazbenog staža i otprilike isto toliko objavljenih albuma, no upravo ih je Live Aid lansirao u orbite koje su zadržali narednih godina – uz određeni ‘silazni efekt’ prilično više izražen kod Simple Mindsa nego U2, moglo bi se reči i do današnjeg dana.

Također, Live Aid je definirao nova pravila u svijetu stadionskih spektakla, bilo da je riječ o samostalnom koncertu određenog izvođača ili događajima festivalskog tipa. Video zidovi, satelitske veze, usporedni prijenosi; sve su to noviteti od kojih su neki možda i ranije korišteni, no svoju su punu afirmaciju ostvarili tog 13. srpnja 1985.

Atmosfera ovog velebnog događaja nije ponovljena u narednim vremenima, što se sa razumne točke gledišta od 30 godina (i dva ipo mjeseca) može jasno ustvrditi. Jubilarne posvete Live Aidu, poput Live8 iz 2005. bili su tek dostojni podsjetnici koji su uspjeli iznova na scenu izvesti čak i neka otpisana imena, no priča ostaje na tome. Ukoliko jedan događaj iz  povijesti popularne glazbe možemo nazvati neponovljivim, onda je to definitivno Live Aid.

Barem zasad.

 

Post Scriptum: Glazbenici su se barem prividno promijenili. Spremniji su utemeljivati fondacije, izdvajati financijska sredstva za pomoć onima kojima je potrebna, te se u pravilu više posvećuju humanitarnoj djelatnosti. U kojoj je to mjeri tek bogataško pranje ruku u najboljem stilu Poncija Pilata, ostavimo sudu Svevišnjeg. Ipak, i takvi su mali iskoraci u bitnoj mjeri zasluga Live Aida.