Ljetnji i neki predljetnji noviteti – Death In June / Mark Lanegan & Duke Garwood / Robyn Hitchcock
Kraj srpnja je uobičajeno vrijeme početka godišnjih odmora – istina, kako kome. Stoga Vam današnje izdanje emisije eXit nudi tri albuma prigušenog timbra, koji će Vam pomoći u zasluženom opuštanju, te protjerivanju blještavila, vrućine, sunca, i svih tih negativnih stvari koje donosi najnepodnošljivije godišnje doba!
a) Death In June – Snow Bunker Tapes
Ne, Snow Bunker Tapes nije u potpunosti nov album. Riječ je o obradama skladbi koje su već objavljene na lanjskom Peaceful Snow. Čitava je razlika u tome da su izvorne verzije većinom odsvirane na klaviru (gostovanjem slovačkog pijanista Mira Snejdra), dok su obrade izvedene krajnje minimalistički, tek uz akustičnu gitaru, vjetrena zvona i metronomu sličan pozadinski ritmički zvuk – dakle, u ozračju koje priziva koncertni izričaj Douglasa Pearcea, odnosno projeka Death In June.
Omoti albuma ‘Peaceful Snow’ i ‘Snow Bunker Tapes’. Douglas po običaju nosi svoju omiljenu masku.
Ono što posebno raduje jest činjenica da se Death In June konačno vraća predefiniranom neofolk zvuku koji se nakon albuma All Pigs Must Die (2001.) pomalo zagubio, bilo je to vrijeme Douglasove finalne kolaboracije s Boyd Riceom, te djelomično vratio na izvrsnom The Rule of Thirds (2010). Ljepota melodija je neupitna, a skučeni je instrumentarij dodatno naglašava. Ovo je ostvarenje koje će zasigurno zarobiti sve štovatelje ovog sastava koji nauštrb rudimentarne industrial faze preferiraju onu obojenu neofolkom koja započinje kasnih osamdesetih, a do izražaja posebice dolazi u vrijeme kada Death In June po prvi put posjećuje Hrvatsku. Za one zaboravne, bilo je to u listopadu 1992. dok je rat još uvijek bjesnio na ovim prostorima. To što je Douglas imao hrabrosti doći u jednu tada nesigurnu zemlju, ostati tu nekoliko dana, posjetiti bojišnicu kod Karlovca, održati koncert te ga zajedno s još pet pjesama snimljenim u studijima hrvatskog radija objaviti kao album Something is Coming očito nije mala stvar. Dvadeset tisuća funti dobivenih prodajom albuma donirano je Kliničkom bolničkom centru Zagreb, u svrhu liječenja civilnih i vojnih žrtava rata. Naknadno pokrenute glasine o isključivom financiranju jedinica HOS-a vješto su smišljena laž, pošto su iste u vrijeme Douglasova prvog boravka u Hrvatskoj već bile implementirane u korpus HV-a, a čitava legenda svoj postanak najvjerojatnije duguje jednom pomalo dvosmislenom detalju sa Something is Coming:
Hvala. Lord Peter Lane of Horsell for all his help. Hvala Dinko! Za dom spremni? This is the HOS – rotorvator.
Uz napomenu da ime ‘Dinko’ najvjerojatnije referira na Bažadonu, ovu rečenicu treba tretirati tek kao zanimljivu igru simbola i značenja, ništa više… tek da se ne zaboravi taj čin dobre volje iz mračne 1992.!
Douglas Pearce, ili jednostavno Douglas P.
A sad zamračite prostoriju i posvetite se albumu Snow Bunker Tapes.
01 Murder Made History
02 Fire Feast
03 Peaceful Snow
04 Life Under Siege
05 A Nausea
06 Wolf Rose
07 The Scents Of Genocide
08 Red Odin Day
09 My Company Of Corpses
10 Cemetery Cove
11 Our Ghosts Gather
12 Neutralize Decay
b) Mark Lanegan & Duke Garwood – Black Pudding
Kraj ovog proljeća obilježio je izlazak novog kolaborativnog albuma Marka Lanegana. Za razliku od prethodnih suradnji, primjerice onih s Isobel Campbell, nekadašnjom članicom škotskog sastava Belle and Sebastian, sa Soulsaversima ili Gregom Dullijem, Mark se ovog puta odlučio za široj javnosti ne baš poznatog britanskog glazbenika Duke Garwooda. Taj je multiinstrumentalist svirao sa sastavima Orb i Archie Bronson Outfit, a snimio je i nekoliko samostalnih uradaka.
Upravo je Dukeov pristup gitari i ostalim žičanim instrumentima ono što Laneganovim skladbama na ovom albumu daje pozadinski mračni ali i baršunasti timbar. Istina, pojedine skladbe pomalo odskaču glede svoje ‘vesele’ ritmičnosti, no to su u pravilu izuzeci koji ne mogu bitno promijeniti opću atmosferu albuma. Posebnu razinu tamne energije posjeduju Pentecostal, akustična balada s bluegrass notom koja priziva pionirske dane Davida Eugenea Edwardsa te Death Rides a White Horse, čiji je turobni tekst naglašen glazbom istog predzaka, gitarom te violom. Zanimljivo je da je Duke Garwood odsvirao sve instrumente na albumu – izuzetak su tek intervencije producenta Alaina Johannesa na dvije skladbe. Možda je to pravi način građenja Laneganovih mračnih lamentacija, pošto priziva iskušani model iz kasnih devedesetih kada su na sličan načn, uz svesrdnu pomoć Mike Johnsona i minimalnu bendovsku intervenciju, nastajali oni čudesno sonambulni albumi iz Markove ranije faze.
Mark Lanegan i Duke Garwood
Osobni je stav potpisnika ovih redaka kako takav pristup daje bitno bolje rezultate od ‘bendovski’ profiliranih uradaka kao što su Bubblegum ili Blues Funeral. Hoće li Lanegan nastaviti pravcem kojeg je ova suradnja zacrtala, još je diskutabilno, posebice poznavajući njegove česte promjene raspoloženja koja se očekivano projiciraju i na različite metode stvaranja i snimanja glazbe, no bilo bi jako lijepo da ovaj album označuje početak jedne nove faze, zvukom primjerenije Markovoj usamljeničkoj osobnosti.
01 Black Pudding
02 Pentacostal
03 War Memorial
04 Mescalito
05 Sphinx
06 Last Rung
07 Driver
08 Death Rides A White Horse
09 Thank You
10 Cold Molly
11 Shade Of The Sun
12 Manchester Special
c) Robyn Hitchcock – Love from London
Zasad zadnji objavljeni album Robyna Hitchcocka kao da vraća duh njegovih poluakustičnih ostvarenja iz osamdesetih i devedesetih (između ostalih, pada mi na pamet i kultni I Often Dream of Trains). Razlozi ovome zaokretu leže dijelom u autorskom pristupu, ali i postavi pratećeg sastava, jer kako se da naslutiti iz imena izvođača ovdje najvjerojatnije nije bio zastupljen izvrsni trio Venus 3 kojeg sačinjavaju Peter Buck, Scott McCaughey i Scott Rieflin, inače ljudi čija imena znače štovateljima nezaboravnog nam R.E.M.-a.
Omot albuma ‘Love from London’ u formi pomalo nadrealističkog Tube plakata
No, mana se očito premetnula u nešto pozitivno (uz napomenu da to ne znači da su Robynovi albumi s Venus 3 ne daj Bože lošiji – jednostavno ovih dana moram paziti na svaku napisanu riječ. Smanjivši potenciometre i isključivši distorziju (uglavnom!), Robyn je uletio u jednu zaboravljenu dimenziju vlastitog stvaralaštva, što je dijelom i zasluga producenta Paula Noblea. Pozadinski gudači i ženski prateći vokali jako su se dobro uklopili u koncept, pruživši ovom baladično-psihodeličnom pop ostvarenju jednu celestijalnu formu.
Još jedna karakteristika albuma je provlačenje londonskih motiva kroz pjesme – uostalom, sama naslovnica prikazuje pomalo nadrealnu vizuru roundela podzemne postaje Bank koja strši iz zelenkastih nijansi poplavljenog grada. Ukoliko potencijalni slušatelj detaljnije obrati pažnju na tekstove, pronaći će mnoštvo gradskih motiva i toponima, mada ne uvijek u idealiziranom kontekstu, no takav pristup nije stran Robynu Hitchcocku. Dovoljno se prisjetiti (još jednom) albuma I Often Dream of Trains te Eye ili Element of Light.
Neke od pjesama obojane su aktualnim problemima, kako onima ekonomske i političke, tako i ekološke naravi. Uostalom, Hitchcock zadnjih godina pokazuje otvoreno zanimanje za pitanja okoliša, dok se spomenuta romantično-zloguka naslovnica po riječima Robyna osobno može promatrati kroz prizmu globalnog zatopljenja (nećemo ulaziti u rasprave o njegovoj istinitosti), koje bi do konca stoljeća moglo povisiti razinu mora za nekoliko metara. Kada jednom zaštitna barijera kod Woolwicha na Temzi postane preslabo oružje u borbi s nadirućim vodenim masama, takve bi apokaliptične slike mogle postati stvarnost.
Robyn Hitchcock
No, tko još želi razbijati glavu ‘doomsday’ scenarijima, barem dok postoje kantautori poput Robyna Hitchcocka, sposobni napraviti istinsko remek djelo u formi mozaika sastavljenog od komadića svakodnevnog gradskog života?
01 Harry’s Song
02 Be Still
03 Stupefied
04 I Love You
05 Devil On A String
06 Strawberries Dress
07 Death & Love
08 Fix You
09 My Rain
10 End Of Time
