Kodein je opioidni analgetik i to ne naročito jak, ali kvalitetan je antituskik. Tako se zvao i pas Townesa Van Zandta a to je i ime sastava koji je tema ovosubotnjeg eXita.
Bez suvišnih riječi, uronite u sadcore/slowcore svijet Immerwahra, Brokawa i Englea. Skladbe potiču na kontemplaciju a ovisno o doživljaju imaju taj neki ledeni ili barem depresivni touch. Ispod jednog od priloženih video klipova, korisnik je komentirao kako Immerwahr ima najtužnije oči koje je ikad vidio. Na koncu, ništa neobično za sastav čiji se ključni albumi zovu Frigid Stars i The White Birch, a pripadni artwork samo pojačava dojam.
Sastav je djelovao između 1989. i 1994. na relaciji New York City – Chicago, uz reunion koji se zbio 2012. sa tendencijom da se nastavlja.
Mnogo više od bilo kakvih opisa o Codeineu govori njihova glazba. Zato ne izliječite u subotu navečer prije 23 sata već poslušajte emisiju koju vam je pripremio vaš ponizni urednik!
A white ship sails on a black sea Takes my love from me And it takes so long But then I understand I understand
Put your hand in my good hand Promise not to leave this dry and barren land And it takes so long But then I understand I understand
On a quiet afternoon Staring out of your room
Feeling blue What am I gonna do? Look at me, just close your eyes Try to realize Look at me, just close your eyes Try to realize
Coffee’s there On the floor From the night before Shades are drawn Against the sun Where is everyone?
Look at me, just close your eyes Try to realize Look at me, just close your eyes Try to realize
Last night I dreamt your face The skin was falling off The flesh was turning grey
This is a cave in I said I’d stay
Cave in Said I’d stay
Last I had a dream Your eyes were lit by fire The way you tried to smile The way you couldn’t smile
This is a cave in I said I’d stay
Cave in Said I’d stay
These things take so long So let me help it some These things take so long So let me help it some
Što je Laibach, odnosno Laibach Kunst? Čemu neizbježna pompa koja u pravilu prati njihove nastupe, izložbe i ostale prezentacije u javnosti? Je li riječ o glasnicima zla, vještim manipulatorima, pobornicima totalitarizma ili tek umjetnički nastrojenim pojedincima koji su znali prepoznati prave trenutke za afirmiranje vlastite sklonosti glazbenom i vizualnom izričaju, uz neizbježnu dozu enigmatičnosti i provokativnosti? Kakva je dakle pozadina njihove već četiri desetljeća dugačke misije?
Firewater je sastav koji nažalost uglavnom zaluta na nepredviđene lokacije, ili ga još gore zamjenjuju s istoimenim projektom nedostojnim pažnje. No, sve ono što je Tod A. napravio u ova dva desetljeća po raspuštanju svojeg prethodnog benda Cop Shoot Cop je itekako dojmljivo, unikatno, i bez lažne skromnosti presavršeno! Postići tako odmjeren a efikasan konflikt osobne vizije, punka, folka i cabareta nije banalnost omogućena svima, posebice ne onim sličnim, razvikanim imenima koja prednjače na globalnoj nezavisnoj sceni.
Dvije godine po završetku turneje koja je kultni ‘The Wall’ predstavila u djelimično novijem ruhu (o čijim manama i prednostima možete pročitati u priloženoj najavi), Roger Waters objavljuje presjek tog tri godine dugačkog poduhvata – vjerojatno najduže turneje u povijesti popularne glazbe – u formi dvostrukog CD-a, kao i DVD-a, te BluRay-ja. Svaka čast ljudima koji se barem nominalno bore za onaj već iskurvani slogan francuske građanske revolucije (Sloboda, Bratstvo, Jednakost), no termin izdavanja ovog zapisa se poprilično nesretno preklapa s podizanjem novih zidova i bodljikavih žica, barem između mizernih ex-socijalističkih državica. Zašto je veličanstvena vizija jednog genija tako olako pala u vodu, te nije li on sam svojim selekcionizmom dao doprinos takvom razvoju događaja? Odgovori se možda kriju u isječcima iz intervjua (veći dio njih je iz upravo objavljenog dokumentarca ‘The Wall’), ali i u aktualnoj globalnoj situaciji koja pomalo rigidno predstavlja krah Rogerove životne bitke!
