45th Anniversary: The Beatles – Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band
Kada se 1. lipnja 1967. godine u trgovinama pojavio novi album Beatlesa nazvan Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (u daljnjem tekstu Sgt. Pepper), malo je tko mogao pretpostaviti kakav će dubok, praktički neizbrisiv trag ostaviti u cjelokupnoj britanskoj i svjetskoj popularnoj kulturi. Neobičnost projekta djelomično se mogla naslutiti po šarolikom omotu i samim nazivima skladbi, no tek su prva preslušavanja omogućila uvid u svu slojevitost i maestralnost toga djela.
Jedna od inovacija koju je pružio Sgt. Pepper je i koncept ploče kao albuma, što je podrazumijevalo i dvostruke, rastvarajuće korice. Unutarnji omot donosi jednu od fotografija Betalesa u raznobojnim paradnim uniformama.
Istina, te su godine danju svjetlost ugledali još neki danas također kultni albumi, primjerice Their Satanic Majesties Request The Rolling Stonesa, Smile Beach Boysa te Younger than Yesterday The Byrdsa. No, albumi Stonesa i Beach Boysa su prilično kasnili – prvi se pojavio u prosincu 1967., pola godine nakon Sgt. Peppera, dok je Smile objavljen u nedovršenom, krnjem izdanju (finalizirana verzija istog dovršena je nakon četiri desetljeća, 2007.). Younger than Yesterday s veljačom iste godine kao datumom objavljivanja donekle prethodi albumu Beatlesa, no treba imati u vidu da se praktično u isto vrijeme pojavio single s pjesmama Strawberry Fields Forever i Penny Lane kao svojevrsna najava remek djela koje se tada upravo dovršavalo u studijima Abbey Roada.
Revolucionarnost i inovativnost Sgt. Peppera može se razmatrati kroz tri razine: skladateljsku, izvođačku i snimateljsku. Beatlesi su slijedili put zacrtan na prethodnom ostvarenju (Revolver, 1966.), često gradeći melodije izvan uobičajenih harmonija i ljestvica, katkad posežući i za svjetskim naslijeđem, konkretno za pentatonskom skalom u Harrisonovoj pjesmi Within You Without You. Pored klasičnog beatlesovskog instrumentarija (dvije gitare – bas gitara – bubnjevi), ovaj album obiluje rijetkim i dotad ne pretjerano korištenim glazbalima poput harmonija, parnih orgulja, sitra, melotrona, cjevastih zvona, pa i ručno izrađenih sklopova kao što je sviranje češljem na roli WC papira. Gotove su snimke reproducirane uz brzinska odstupanja (ubrzavanja i usporavanja), a izvorni je zvuk instrumenata modificiran propuštanjem kroz filtere i pojačala. Veći je dio materijala sniman paralelno na dva magnetofona, tako da su pojedini, i to najčešće vokalni segmenti često dublirani. U pojedinim je skladbama čak korištena metoda nasumičnog biranja prethodno pokidanih vrpci, što je očit utjecaj književnika Williama S. Burroughsa i njegovih pokusa takve vrste sa snimkama te pisanim tekstom (cut-up). Također, tu su i orkestracije koje je producent George Martin savršeno uklopio u pjesme poput She’s leaving Home, Within You Without You te A day in the Life!
Uvodna i ujedno naslovna skladba zaslužna je za konceptualnu narav čitavog albuma. Žamor ‘publike’ te uštimavanje sastava bi u svakom dotada snimljenom studijskom ili live uratku bili stišani ili uklonjeni, no Paul je inzistirao na suprotnome – uostalom, zvučni efekti i nasumični zvukovi odigrali su bitnu ulogu i na prethodnom albumu Revolver. Standardnom instrumentariju Beatlesa su dodana četiri francuska roga, a rezultat kojega ostvaruju u kombinaciji s brojnim efektima je upravo veličanstven! Završni tonovi pjesme se uz umiksane krikove publike (riječ je o čuvenom koncertu Beatlesa na Shea stadionu u New Yorku) pretaču u With a little help from my Friends, koju su John i Paul napisali posebno za Ringa Starra u funkciji ceremonijal majstora nazvanog Billy Shears (što je ujedno i njegov jedini vokalni doprinos na albumu). Zanimljivo je da je ova skladba snimljena na isti dan kada je održan i čuveni kostimirani fotosession za omot albuma.
Lucy in the Sky with Diamonds je bila i ostala predmet kontroverzi, pjesma oko čije se simbolike i značenja i dan danas lome koplja. Onirički i halucinatorni stihovi o djevojci s kaleidoskopskim očima, nebu od marmelade, novinskim taksijima, nevjerojatno visokim cvjetovima te plastelinskim kolodvorskim nosačima doprinjeli su mišljenju po kojemu pjesma opisuje djelovanje LSD-ja, a akronim njezina naziva dodatno potvrđuje takve aluzije. Ipak, John je tvrdio kako je pozadina sasvim bezazlena – riječ je o slici koju je nacrtao i upravo je tim imenom nazvao njegov tada četverogodišnji sin Julian. Sama kompozicija je relativno složena, pošto se izmjenjuju tročetvrtinski i četveročetvtinski dijelovi, a i harmonije su poprilično neuobičajene.
Getting Better i Fixing a Hole su dvije dobro uklopljene Paulove pjesme, svojevrsni opuštajući interludij prije vrhunske balade She’s leaving Home. Tu je skladbu Paul realizirao bez pomoći sastava, s izuzetkom Johna na pratećim volkalima, a za glazbenu je pozadinu odgovorno deset studijskih glazbenika u formi dva gudačka kvarteta te uz pratnju kontrabasa i harfe.
‘A’ stranu albuma zatvara Lennonova Being for the Benefit of the Mr. Kite!, skladba koja oživljava duh viktorijanskih putujućih cirkusa. Pri snimanju je John od producenta George Martina zatražio ‘atmosferu cirkusa i karnevala, gdje će se doslovno osjećati miris piljevine kojom je posuta arena’. Taj je učinak postignut korištenjem instrumenata kao što su vergl, sajamske i parne orgulje, ali i tekstom koji je većim dijelom prepisan s plakata cirkuske trupe Pabla Fanquea povodom njihova nastupa u mančesterskom predgrađu Rochdale 14. veljače 1843. (mada je u dogovoru s producentom i sastavom John promijenio Rochdale u Bishopsgate). Ova je pjesma znakovita i po efektima dobivenim kidanjem te nasumičnim spajanjem i na koncu reproduciranjem prethodno snimljenih vrpci, a slično Lucy…, dospjela je i na BBC-jevu crnu listu zbog aluzije na heroin, odnosno navodne dvosmislenosti stiha … and of course, Henry the Horse dances the Waltz!
John Lennon je ispiraciju za pjesmu “Being for the Benefit of Mr. Kite” pronašao u više od 130 godina staroj reklami viktorijanskog putujućeg cirkusa. Iako je čitav tekst pjesme praktički sklopljen od riječi sa plakata, konzervativni su kritičari svejedno pronalazili razne, odreda besmislene i neopravdane aluzije.
‘B’ stranu otvara Within You, Without You Georgea Harrisona, pjesma na kojoj, slično Paulovoj She’s leaving Home, ostatak sastava praktički ničim ne doprinosi. U nastojanju postizanja orijentalnog zvuka, George je među brojnom sjevernolondonskom indijskom zajednicom angažirao svirače egzotičnih glazbala poput sitra i dilrube, a George Martin je pridodao karakterističnu orkestraciju. Jedini konvencionalni instrument u beatlesoidnom smislu jest akustična gitara, i to samo na određenim dionicama ove skladbe.
Za razliku od ostatka materijala koji je uglavnom napisan tijekom jeseni/zime 1966/67., McCartneyjeva When I’m sixty-four datira iz pionirskih dana Beatlesa, kada su učestalo muzicirali u liverpulskom Cavern klubu, a redovito je izvođena u akustičnoj verziji tijekom ispadanja pojačala koja u to doba i nisu bili rijetka pojava. Verzija koja se našla na Sgt. Pepperu… je ogrnuta u novo, kabaretsko ruho zaslugom tri klarineta, klavira te cjevastih zvona, i odiše edvardijanskom, međuratnom atmosferom. Usput rečeno, ovo je prva dovršena pjesma za potrebe albuma Sgt. Pepper’s Loney Hearts Club Band, a u isto su vrijeme (prosinac 1966.) kompletirane i Strawberry Fields Forever te Penny Lane, koje će izaći kao single.
Živahna i vesela Lovely Rita (s honky tonk klavirom na kojemu briljira George Martin) je ustvari pjesma o djevojci koja regulira promet na londonskim ulicama, ali postoji i urbana legenda po kojoj je riječ o policajki što je pred Abbey Road studijima Paulu naplatila kaznu zbog nepropisnog parkiranja – McCartney ovu priču nikad nije ni potvrdio ali ni negirao. Struktura kompozicije je nadopunjena glasovnim efektima poput uzdaha i šaptanja, a zgodno je pripomenuti da je zvuk prisutan na zadnjih nekoliko taktova posljedica korištenja češlja i role WC papira u stvaranju glazbe!
Good Morning, Good Morning je, kako sam John Lennon tvrdi, nastala kao njegova reakcija na ranojutarnji program BBC-ja, a referira na komediju Meet the Wife te reklame za žitne pahuljice. U ovoj se budnici konvencionalnim instrumentima pridružuju tri saksofona, dva trombona i francuski rog, a pjesma završava mješavinom životinjskog glasanja iz arhive BBC-ja.
Slijedi repriza uvodne skladbe, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (reprise) u ponešto pojednostavljenoj i skraćenoj verziji, a njena je funkcija dvojaka. S jedne će strane odjaviti ovaj fantastični album, ali ujedno i najaviti njegovu posljednju stavku, veličanstvenu baladu A Day in the Life, zajednički uradak Lennona i McCartneyja koji se nominalno pripisuje Johnu. Snimanje pjesme je započelo u drugoj polovici siječnja 1967., dan dva nakon što je Lennon pročitao uznemirujući članak u Daily Mailu (njegova je prijateljica Tara Browne koji dan ranije poginula u prometnoj nesreći kod Earl’s Courta). Skladba je koncipirana na način da strofe predstavljaju Lennonova ‘novinska iščitavanja’, dok je središnji refren McCartneyjevo prisjećanje na ranojutarnja buđenja zbog odlaska u školu.
I read the news today oh boy
Four thousand holes in Blackburn, Lancashire
And though the holes were rather small
They had to count them all
Now they know how many holes it takes to fill the Albert Hall.
I’d like to turn you on!
Taktovi koji prethode i sljeduju McCartneyjevom dijelu su pojačani dodavanjem izvedbe 40 članova simfonijskog orkestra, a pošto je ta tema dosnimavana još tri puta pojačana, stječe se dojam o gromoglasnom crescendu kojega postiže čak 160 glazbenika! Inovativno je izveden i sam kraj pjesme (samim tim i albuma), gdje nakon sličnog crescenda te završnog akorda na tri klavira i harmoniju nastupi petnaestak sekundi tišine te veliko finale u kojemu se recikliraju pojedine fraze iz posljednje strofe! Snimateljski je dio uglavnom pao na pleća producenta Martina, no i velika je četvorka redovito intervenirala sa svojim zahtjevnim a katkad i teško ostvarivim rješenjima. Tako su dijelovi pjesama Lucy in the Sky with Diamonds i When I’m Sixty-four ubrzavani ili usporavani kako bi se postigao traženi učinak – primjerice, ubrzavanje trake s Paulovim vokalom kod ove potonje je rezultiralo znatno ‘mlađim’ glasom, a već spomenuto kidanje i nasumično spajanje te reproduciranje traka je Martinu vjerojatno zadalo mnogo glavobolje, no u konačnici se sav trud višestruko isplatio!
Rad na ovom albumu trajao je od 6. prosinca 1966. do 21. travnja 1967., dakle točno 129 dana – više negoli na ijednom studijskom projektu dotada. Očekivano, većina je materijala realizirana u Abbey Road studijima, no pri snimanju pjesme Fixing a Hole je napravljen izuzetak, te je njen najveći dio zabilježen u Regents Sound Studios.
Grafičko rješenje omota albuma (ovdje je zgodno pripomenuti kako je upravo Sgt. Pepper bio prvi album u povijesti glazbe, dakle ploča s dvostrukim koricama koje se mogu otvarati) povjereno je dizajneru Peteru Blakeu, jednom od očeva britanskog pop-arta. Prednja strana omota prikazuje članove sastava odjevene u paradne, pomalo kičaste uniforme, dok u rukama drže neke od duhačkih instrumenata, a pored njih je postavljeno još nekoliko artefakta poput velikog bas bubnja s nazivom sastava i ploče, neimenovane biste koju je Lennon navodno donio iz svojeg liverpulskog doma, lutke na čijoj prugastoj majici piše Welcome the Rolling Stones, mini televizora, te u prvom planu cvjetnog aranžmana kojim je ispisano ime BEATLES. No, najzamjetljiviji dio prednjeg omota jest pozadinski kolaž u kojemu je Blake, uz kozultacije s članovima Beatlesa, ukomponirao likove poznatih osoba iz svijeta umjetnosti, znanosti i show bussinesa – kako one suvremene, tako i neke već godinama pokojne. U posljednjem se, najvišem redu tako može uočiti četrnaest likova među kojima su čuveni psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung, kantautor Bob Dylan, mistik Aliester Crowley, književnik Edgar Allan Poe, zabavljač Lenny Bruce te avangardni kompozitor Karlheinz Stockhausen. Drugi nam red između ostalih nudi ‘ukletog’ velškog pjesnika Dylana Thomasa, eksperimentalnog pisca Williama S. Burroughsa, glumca Tony Curtisa, Jungovog antagonista Sigmunda Freuda, tragično preminulu glumicu Marylin Monroe, te još dva ključna britanska književna autora, Aldousa Huxleyja i oca modernog SF-ja, Georgea Herberta Wellsa.
Završni photosession za potrebe ovitka albuma je održan 30. ožujka 1967. u studiju Chelsea Manor. Tijekom više od tri sata poziranja, fotograf Michael Cooper je zabilježio stotinjak slika od kojih se u konačnici jedna izborila za danas kultni status na prednjoj strani Sgt. Peppera.
U trećem su redu istraživač Sir David Livingstone, pisci Oscar Wilde i Lewis Carroll, avanturist T. E. Lawrence (poznatiji kao Lawrence od Arabije), američki olimpijski plivač Johnny Weissmuller (poznatiji po filmskoj ulozi Tarzana), glumac Marlon Brando, pa i veliki autoritet George Bernard Shaw. Četvrti, odnosno prednji red je rezerviran za voštane figure samih Beatlesa, dječju glumicu Shirley Temple, fizičara nobelovca Alberta Einsteina, te njemačku emigranticu i životnu ljubav pisca E. M. Remarka (kojeg, usput, nema na slici), Marlene Dietrich.
Još je zanimljivija lista osoba koje su izvorno bile uključene u ovaj dizajnerski koncept, no iz određenih su razloga otpale. Među tim predviđenim no uklonjenim likovima su dvije sugestije Johna Lennona, Adolf Hitler i Isus. Dok se micanje Hitlera može opravdati izbjegavanjem igranja s vatrom, Isusov je ‘nestanak’ nešto diskutabilniji, no većina se kritičara slaže kako bi njegovo postavljanje na omot, svega pola godine nakon brzoplete Johnove izjave po kojoj su Beatlesi veći od samog Krista mogao donijeti samo nove probleme. Neuvrštavanje Mahatme Gandhija je dvosmislena priča – čelnici izdavačke kuće EMI Records su tvrdili da bi taj potez upropastio prodaju ploče u Indiji, no moguće je isčitati i neke ‘postkolonijalne’ konotacije koje nisu odgovarale prilično konzervativnim glavešinama EMI Recordsa.
Rastvorene korice nude još jednu fotografiju sastava u paradnim uniformama, dok unutarnji omot prikazuje psihodelični kolaž u crvenkasto ružičastim nijansama. Na poleđini su priloženi tekstovi svih pjesama s ploče, što je također revolucionarni novitet koji će već za koju godinu, upravo zahvaljujući Beatlesima, postati pravilo.
Svega dva dana po objavljivanju, album ulazi na BBC-jev Top 40, i nedugo potom zauzima prvo mjesto, slično kao i u Sjedinjenim Državama i Australiji. Na samoj će ljestvici ostati nešto kraće od četiri godine, no pošto interes za ovo remek djelo ne opada, stalno se dotiskuju nova izdanja. Procjenjuje se da je do današnjeg dana diljem svijeta prodano oko dvadeset miljuna primjeraka, od toga pet u Ujedinjenom Kraljevstvu te deset milijuna u Sjedinjenim Državama. Prema izboru uglednog glazbenog časopisa Rolling Stone, Sgt. Pepper zauzima počasno prvo mjesto na listi od pet stotina najutjecajnijih ploča svih vremena.
O značaju i utjecaju ovog djela na tadašnje i buduće generacije bespredmetno je diskutirati, pošto se Sgt. Pepper danas smatra obaveznim dijelom glazbene početnice. Pojedinačne su skladbe, pa i čitav album doživjeli mnogobrojne obrade, između ostalih i čuvenu verziju skladbe With a little Help from my Friends u izvedbi Joe Cockera (Woodstock, 1969.), kao i zajednički projekt Petera Framptona i sastava The Bee Gees iz 1978., koji su pod imenom Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band objavili dvostruki album koji se, unatoč nekim odstupanjima te prisustvu drugih pjesama Beatlesa, uglavnom drži zadanog predloška, a paralelno je realiziran i prigodni film.
Vremenom su se javila i neka neutemeljena tumačenja ovog djela, ponajviše zbog pogrešne percepcije te zbog samog duha vremena u kojemu je nastao. Sgt. Pepper je bio radikalan iskorak u poimanju, stvaranju i izvođenju glazbe u drugoj polovici šezdesetih, te samim tim prethodnica progresivnog rocka, no vezivati ga uz isforsiranu hipijevštinu, flower power i slične tadašnje utopijske trendove jednostavno nema smisla. U tom kontekstu je možda najbolje citirati Jamesa Buttona, londonskog dopisnika australskog The Agea, koji je početkom lipnja 2007., povodom četrdesetogodišnjice izlaska albuma napisao:
It is an England of brass bands, fun fairs and music halls; double-decker buses, home maintenance and holidays by the sea; rain, of course, and cups of tea. It is an England that is timeless and caught at a distinct moment in time, as the old ticks over to the new, lords and armies lose their grip on the land and a girl runs away from home to meet a man from the motor trade. It is England at a precise point in the lives of John Lennon and Paul McCartney, whose highly competitive partnership reaches its creative peak on Sergeant Pepper, before the bitter slide towards separation.
Unatoč čistom pogotku kad je riječ o doživljaju ambijenta Sgt. Peppera, Button je nažalost naglasio i jednu tužnu činjenicu. Iako je ovaj album svojom pojavom označio sami vrhunac kreativnog razvoja Beatlesa, na neki je način najavio i početak silazne putanje i raslojavanja unutar sastava, koji će tri godine potom obznaniti dogovorni kraj svojeg zajedničkog djelovanja.
Jubilarna parodija izvornog autora ovitka, Sir Petera Blakea povodom 45-godišnjice izlaska albuma.
Obilježavanju obljetnice se pridružio i Peter Blake, autor izvornog ‘artworka’, koji je posebno za tu prigodu dizajnirao parodiziranu verziju prednje stranice albuma, uz umetnute slike pojedinaca čije je djelovanje obilježilo posljednja četiri i pol desetljeća britanske i svjetske povijesti, a među njima su i Eric Clapton, Ian Curtis, Lord Norman Foster, Twiggy, David Bowie, Sir Richard Attenborough, J. K. Rowling, J. R. R. Tolkien, Damien Hirst, Sir Tim Berners-Lee i mnogi drugi. Interesantno, jedini član Beatlesa koji se pojavljuje na ovoj moderniziranoj slici jest Sir Paul McCartney, a autor je u središnji dio smjestio samoga sebe! Koliko god takav potez djelovao egoistički, znakovito je da jedan od najvećih britanskih pop-art umjetnika svoj životni opus simbolično zatvara upravo postavljanjem dizajna Sgt. Peppera na ključnu poziciju u svojem pozamašnom opusu. Zar je potreban vjerodostojniji dokaz o značaju i utjecaju ovog izvornog britanskog remek djela, čiju četrdesetipetogodišnjicu upravo ovih dana obilježavamo?
Dodatak – zanimljivosti:
– Brian Wilson, nesretni lider Beach Boysa je, preslušavši radnu verziju skladbe A Day in the Life, prekinuo snimanje albuma Smile, uz pojašnjenje kako su ga Beatlesi ‘pretekli i pokrali’.
– Na stražnjoj stranici albuma, ruka Georgea Harrisona pokazuje na prvi stih pjesme She’s leaving Home: ‘Wednesday morning at five o’clock’. Taj detalj nije promakao brojnim teoretičarima Paul is dead! zavjere, koji pet sati ujutro jedne neimenovane srijede smatraju vremenom McCartneyjeve pogibije u prometnoj nesreći.
– Zanimljivo, ista je skladba u Americi zamalo zabranjena nakon prigovora određenih konzervativnih krugova. Razlog – moguće aluzije na pobačaj.
– Pjesma Fixing a Hole nema nikakve veze s heroinom, kako su to sugerirali pojedini mediji. Riječ je o Paulovim problemima s prokišnjavajućim krovom na njegovoj škotskoj farmi (koju je kupio nedugo prije početka snimanja Sgt. Peppera).
– Snimanje i produkcija albuma su koštali tadašnjih 45.000 funti, što je i za današnje pojmove izuzetno velik iznos! Unatoč svim mjerama opreza poduzetim od strane kompanije EMI i studija Abbey Road, gotove su snimke nekako procurile van, pa je utjecajna piratska postaja Radio London 12. svibnja 1967. u cijelosti emitirala ovaj album, dakle tri tjedna prije njegovog službenog izlaska.
– Tijekom proljeća 1967. je u Abbey Road studijima snimana još jedna značajna ploča, The Piper at the Gates of Dawn, prvijenac sastava Pink Floyd. Roger Waters je naknadno izjavio kako su ih tijekom snimanja u nekoliko navrata posjećivali Paul, George i Ringo. Imajući u vidu izvedbu, produkciju te korištenje brojnih efekata na ovom, također revolucionarnom albumu, besmisleno je sumnjati u očit utjecaj Beatlesa na pionirske uratke Pink Floyda.
