Tall Dwarfs
Tall Dwarfs su definitivni začetnici lo-fi trenda te jedan od najistaknutnijih i najznačajnijih sastava koji su u doba punka i new wavea stasali na novozelandskoj glazbenoj sceni.
Swans: The Glowing Man (2016.)
Priča o Swansima se polako bliži kraju. Upravo objavljeni album “The Glowing Man” nije samo točka na trilogiji započetoj godine 2012. sa “The Seerom” te nastavjene izvrsnim “To Be Kind” (2014.), već ujedno i posljednji uradak u 34 godine dugačkoj karijeri ovog sastava, barem ako je vjerovati riječima Michaela Gire. No, Swansi su organsko biće i kao takvi imaju svoj biološki rok trajanja, a odlazak će, kanaliziran kroz ovaj album i upravo započetu oproštajnu turneju biti kolosalan i veličanstven. Uostalom, drugačiji ishod se i nije mogao očekivati! Finally, Peace.
Priča o Swansima se polako bliži kraju. Netko će reći, bilo je tako i u drugoj polovici devedesetih, nakon objavljivanja albuma Soundtracks for the Blind (1996.), no tada su opcije ostale otvorene. Comeback je visio u zraku i obznanjen je početkom 2010.
U tujnu iste te godine, Swansi se i službeno vraćaju u život objavom albuma My Father Will Guide Me up a Rope in the Sky. Sklon soničnim promjenama ali i kompromisima, Michael Gira ovdje kreira ambijent koji spaja točku na kojoj je sastav stao četrnaest godina ranije i doživljaj svojih samostalnih uradaka, kao i onoga što je tijekom prvog tisućljeća novog milenija radio sa sastavom Angels of Light.
The Seer iz apokaliptične 2012. donekle nastavlja zacrtanim putem dajući nam do znanja kako My Father… nije bio tek slučajni pogodak, te da je Gira iznova u naponu stvaralačke snage, o čemu ponajbolje svjedoče poduže skladbe, poput naslovne polusatne u kojoj je više nego očit utjecaj Glenna Brance, te još dva himnička dvadesetominutna dragulja, The Apostate i Piece of Sky. To su majstorska djela dovedena do krajnje granice izričaja, kada glas i ton žude za manifestacijom u formi neartikuliranog krika, no godine iskustva se pokazuju onim spasonosnim elementom koji će finalnu patinu nanijeti na ipak ponešto suptilniji način. No, to ne znači da glazba Swansa gubi nešto od svoje energične monumentalnosti, naprotiv! Tim je uratkom iznova dovedena do stadija kada potencijalno psihički zdravog slušatelja bez velikih problema dovodi do dijagnoze ‘graničnog slučaja’, ili barem blage paranoje sa zavidnim pozadinskim asortimanom iracionalnih fobija. The Seer je ipak bio korak dalje od My Father…, album koji je još jednom pomjerio granice mogućnosti!
Turneja koja je uslijedila po objavi The Seera (i trajala čitavih godinu dana) bila je ujedno i probni poligon na kojemu su nastajale nove skladbe, dakle one uvrštene na idući uradak To Be Kind. Stoga sličnost između ta dva albuma ne treba nikoga čuditi. Ono što pak može izazvati bujicu pozitivnih upitnika jest naginjanje industrial korijenima u većem broju skladbi, a neke od njih (konkretno Oxygen i A Little God in My Hands) bi se uz nešto siroviju produkciju lako mogle zamisliti na pionirskim ostvarnejima poput albuma Filth ili Greed.
Michael Gira na pozornici Umjetničke škole, 23. svibnja 2016., Glasgow, Škotska, (još uvijek) UK
Spomenuti je niz albuma uljuljkao fanove u privid sigurnosti koja na određenoj razini definira Swanse kao nešto apriori vječno, nešto čiji rok trajanja nije upitan. Možda je to posljedica uistinu kolosalnog povratka, no pomalo turobna istina o prolaznosti je morala kad tad izbiti na površinu. Na kraju krajeva, veliki je sastav već jednom bio rasformiran i stavljen u stanje hibernacije, tako da je sličan scenario itekako bilo moguće očekivati. Uzevši u obzir da je Swans ipak živi organizam, nemoguće je negirati njegovu biološku nepostojanost.
Kada je koncem 2015. Michael Gira najavio novi album i pripadnu turneju, nije se libio izreći bolnu istinu – biti će to konačni oproštaj s više od tri desetljeća dugačkim djelovanjem Swansa. Istina, obznanjujući prestanak djelovanja sastava, Gira nije striktno negirao mogućnost nekakvog novog okupljanja nakon određenog vremena, no upravo je to vrijeme ograničavajući element. Aktualna je turneja (u sklopu koje će Swansi ove jeseni posjetiti i Zagreb) nedavno započela, a zaključni album nazvan The Glowing Man dostupan je od sredine lipnja.
Nakon prvog (i zasad jedinog) preslušavanja kristalno je jasno da ovaj uradak kroči stazama svoja dva prethodnika, formirajući tako svojevrsnu trilogiju. Štoviše, premise na kojima počivaju The Seer i To Be Kind ovdje su dovedene do krajnosti. Hipnotička ritmička repetitivnost i ambijentalni drone i dalje su pristuni prožimajući skladbe skoro fatalističkim okusom, no njihova duljina sada odskače čak i od standarda znakovitih za Swanse. Od osam skladbi, samo tri traju manje od 10 minuta, a neke postavljaju svojevrsne duljinske rekorde, primjerice naslovna The Glowing Man (28:52), Cloud of Unknowing (25:14) ili Frankie M. (21:00). Što se onih kraćih tiče, znakovita je pomalo pastoralna pjesma When Will I Return, na kojoj je vokalnu ulogu Gira dodijelio svojoj ženi Jennifer, evocirajući tako na određenoj razini predapokaliptične Swanse iz vremena albuma The Burning World i Children of God, kada je dobar dio instrumentalističkog ali i vokalnog kolača ležao na leđima gospođice Jarboe. Zanimljiva je i šestominutna Finaly, Piece, himnička struktura koja sasvim sukladno nazivu zaključuje ne samo ovaj album nego i čitav opus Swansa, započet 1983. albumom Filth, odnosno kompozicijom Stay Here.
Ukoliko bi se neke priložene skladbe trebale nazvati ključnima, to su onda definitivno Frankie M., sazdana od konstantnog crescenda koji izdiže zvučni zid do granice bola, sve dok se u trebutku pročišćenja iz nagomilanog kaosa ne iskristaliziraju ritmičke i vokalne fraze, te naslovna The Glowing Man kroz čije se izmjene ambijentalnih i ritmičkih dionica može na određeni način pratiti tridesetogodišnji razvoj glazbenog izričaja Swansa. To ne znači da je ostatak materijala zanemariv, naprotiv! No, čak i nakon apsolviranja ovog albuma treba još malo pričekati i doživiti ovaj veličanstveni sastav u onom pravom izdanju, koncertnom. Tada će neke još egzistirajuće nejasnoće konačno izblijedjeti, a stvari sjesti na svoje mjesto.
Nažalost, taj će se trenutak poklopiti sa završetkom trodesetljetne Girine propovjedničke misije izražene kroz organizam Swansa, ali razloga za tugu ipak nema. Swansi su ionako već sada dio zlatne povijesti suvremene avangardne glazbe!
Na kraju, evo nekoliko riječi o ovom projektu i o oproštaju općenito iz ustiju samog gurua, Michaela Gire:
In 2009 when I made the decision to restart my musical group, Swans, I had no idea where it would lead. I knew that if I took the road of mining the past or revisiting the catalog, that it would be fruitless and stultifying. After much thought about how to make this an adventure that would instead led the music forward into unexpected terrain, I chose the five people with whom to work that I believed would most ably provide a sense of surprise, and even uncertainty, while simultaneously embodying the strength and confidence to ride the river of intention that flows from the heart of the sound wherever it would lead us – and what’s the intention? LOVE!
And so finally this LOVE has now led us, with the release of the new and final recording from this configuration of Swans, The Glowing Man, through four albums (three of which contain more complexity, nuance and scope than I would have ever dreamed possible), several live releases, various fundraiser projects, countless and seemingly endless tours and rehearsals, and a generally exhausting regimen that has left us stunned but still invigorated and thrilled to see this thing through to its conclusion. I hereby thank my brothers and collaborators for their commitment to whatever truth lies at the center of the sound. I’m decidedly not a Deist, but on a few occasions – particularly in live performance – it’s been my privilege, through our collective efforts, to just barely grasp something of the infinite in the sound and experience generated by a force that is definitely greater than all of us combined. When talking with audience members after the shows or through later correspondence, it’s also been a true privilege to discover they’ve experienced something like this too. Whatever the force is that has led us through this extended excursion, it’s been worthwhile for many of us, and I’m grateful for what has been the most consistently challenging and fulfilling period of my musical life.
Going forward, post the touring associated with The Glowing Man, I’ll continue to make music under the name Swans, with a revolving cast of collaborators. I have little idea what shape the sound will take, which is a good thing. Touring will definitely be less extensive, I’m certain of that! Whatever the future holds, I’ll miss this particular locus of human and musical potential immensely: Norman Westberg, Kristof Hahn, Phil Puleo, Christopher Pravdica, Thor Harris, and myself mixed in there somewhere, too. I wrote the song “When Will I Return?” specifically for Jennifer Gira to sing. It’s a tribute to her strength, courage, and resilience in the face of a deeply scarring experience she once endured, and that she continues to overcome daily.
The song “The World Looks Red / The World Looks Black” uses some words I wrote in 1982 or so that Sonic Youth used for their song “The World Looks Red,” back in the day. The music and melody used here in the current version are completely different. While working up material for this new album, I had a basic acoustic guitar version of the song and was stumped for words. For reasons unknown to me, the lyric I’d so long ago left in my typewriter in plain view at my living and rehearsal space (the latter of which Sonic Youth shared at the time) and which Thurston plucked for use with my happy permission, popped into my head and I thought “Why not?” The person that wrote those words well over three decades ago bears little resemblance to who I am now, but I believe it remains a useful text, so “Why not?”. Maybe, in a way, it closes the circle.
The song “The Glowing Man” contains a section of the song “Bring The Sun” from our previous album, To Be Kind. The section is, of course, newly performed and orchestrated to work within its current setting. ‘The Glowing Man’ itself grew organically forward and out of improvisations that took place live during the performance of “Bring The Sun,” so it seemed essential to include that relevant section here. Since over the long and tortured course of the current song’s genesis, it had always been such an integral cornerstone I believe we’d have been paralyzed and unable to perform the entire piece at all without it.
“Cloud of Forgetting” and “Cloud of Unknowing” are prayers. “Frankie M” is another tribute and a best wish for a wounded soul. “The Glowing Man” contains my favorite Zen Koan. “People Like Us” and “Finally, Peace” are farewell songs.
Swans: Glowing Man (2016.)
01 Cloud of Forgetting 12:44
02 Cloud of Unknowing 25:14
03 The World Looks Red / The World Looks Black 14:28
04 People Like Us 4:33
05 Frankie M. 21:00
06 When Will I Return? 5:27
07 The Glowing Man 28:52
08 Finally, Peace. 6:16
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 17/06/2016
Vezane objave
Arhiva
eXit Sampler: der andere Teil
Red politike, red taksonomije, red zemljopisa, red ljudskih prava kroz LGBTQ promidžbu, Biblijske znanosti, egzotične vrste, Scorfa Domesticus, red Bidenizma, balistika u poznim danima III reicha!
No eXit, for a time being!
Upravo tako – uredništvo si dozvoljava kratku, dvotjednu pauzu u cilju sređivanja dojmova i punjenja kreativnih baterija. Čujemo se opet sredinom kolovoza!
77 godina Rogera Watersa
Roger Waters 6. rujna slavi 77. rođendan. Prilika je to da se prisjetimo životnog stvaralaštva ovog velikana!
