Projekt “Smile” Briana Wilsona, kreativnog genija u sjeni sastava Beach Boys je jedno od onih djela koje još nije doživjelo svoju zaključnu formu. Razlozi mogu biti mnogobrojni, no najvjerojatnija je Brianova težnja za nedohvatljivom perfekcijom. Ovaj je album tijekom zadnjih 50 godina realiziran u barem tri inačice – kroz ploče “Smile” i “Smiley Smile” Beach Boysa (1966. i 1967.), te kroz navodno zgotovljenu verziju koju je Wilson izdao 2004. pod vlastitim imenom. No, kad je on u pitanju, jasno je da priča o ‘osmijehu’ niti izdaleka nije dovršena. Također, u pripadnoj najavi emisije poprilično hrabro vučemo usporednice između ovog koncepta čija sudbina već pola stoljeća visi o niti, te nikad realiziranog filma “Putovanje G. Mastorne” Federica Fellinija. Iako na prvi pogled nespojivi, ova dva uratka imaju mnogo toga zajedničkog!
Ovaj sukob svjetlosti i mraka neki nazivaju pogrebnom pop glazbom. Uostalom, zašto ne?
Koordinirani spektakl ‘Live Aid’, održan prije nešto više od trideset godina, 13. srpnja 1985. preklapajučim i satelitskom televizijom prenošenim koncertnim nastupima u Londonu i Philadelphiji nije samo razbuktao humanitarni zanos među vodećim glazbenim imenima, već je u praksi implementirao neke nove tehnologije koje se danas uzimaju zdravo za gotovo, a također je ‘filtrirao’ scenu ukazavši na sumrak dotadašnjih idola, kreativce u naponu snage te na nova, nadolazeća imena. U ovotjednom izdanju emisije eXit, u trajanju od cca 280 minuta preslušajte sažetak tih danas antologisjkih 16 sati koji su, barem na deklarativnoj razini promijenili svijet.
Pripremite se za sucem sprženi, no svejedno tamni izraz jednog od najboljih, no nažalost zaboravljenih sastava osamdesetih; Thin White Ropea! Na početku ćemo se prisjetiti prerano otišlog genija Iana Curtisa koji bi, da je živ, danas bio stariji za Isusove godine, a emisija završava osvrtom na Echo & the Bunnymen, odnosno njihove čuvene BBC sessione (naravno, kod Johna Peela, gdje drugdje?)
