Road Movies

– – .

Road Movie – te se dvije riječi stapaju u jedan pojam te iniciranima pobuđuju slike praznih prenoćišta, sumornih zalazaka sunca, stopiranja, izgubljenih ljubavi, nedostatka volje i definiranog cilja… Ili je barem takav stereotip uvriježen. No, posebno je zanimljivo kako je upravo “film ceste” više od ikojeg drugog žanra povezan, praktički isprepleten s popularnom glazbom i doslovno neodvojiv od nje. Ukoliko vas ova tema zanima, pročitajte najavu te preslušajte pripadno izdanje emisije eXit!

 

Road Movie – to su dvije riječi koje se stapaju u jedan pojam te iniciranima pobuđuju slike praznih prenoćišta, sumornih zalazaka sunca, stopiranja, izgubljenih ljubavi, nedostatka volje i definiranog cilja… Ili je barem takav stereotip uvriježen.  Bez obzira na definicije, film ceste je bolno jednostavno objašnjiv pojam; celuloidni uradak čije se jedinstvo radnje često ljubi, a još češće kolje sa nejedinstvom prostora. Mislim da ću ostati pri ovoj tvrdnji iz jednostavnog razloga što je moja.

Iako se film ceste u raznim formama javlja još od konca tridesetih godina dvadesetog stoljeća, dva se kultna ostvarenja mogu izdvojiti i promatrati ako ne već kao rodonačelnici, onda barem ključna ostvarenja žanra – Fellinijev film La Strada (1954), te Hopperov Easy Rider (1969). Zanimljivo je upravo da su ta dva djela realizirana na suprotnim stranama svijeta; na Starom i Novom kontinentu, te da europska inačica prethodi američkoj dobrih petnaest godina. To na prvi pogled može izgledati apsurdno, no Fellinijev je potez prije osobni prikaz umiruće tradicije lutajućih umjetnika kod kojega je nejedinstvo prostora posljedica a ne razlog, dok je u Hopperovu slučaju stalno putovanje na neki način samo sebi cilj, duh vremena zabilježen na celuloidnoj vrpci, pa i simbolična nadgrobna ploča lažnim idealima šezdesetih. Ova su dva filma praktički neuporediva, i jedino što ih povezuje jest činjenica da danas predstavljaju paradigmu ‘road moviea’ na tlu oba ta kontinenta.  Bilo kako bilo, brana je popustila, i trend epskih priča o usamljenosti, lutanju i potrazi za (uglavnom) nedefiniranim ciljem je poput demona zaposjeo kreativni dio osobnosti brojnih filmskih autora.

aff_strada-1a.png~originalEuropa je dakle ponudila vlastito, dobrim dijelom zaboravljeno naslijeđe prošlih vremena kada je prelazak puta između točke A i točke B iziskivao vrijeme i napor, dok je Amerika, sa svojim pustopoljinama ponudila savršenu pozadinu, ili možda se bolje izraziti riječju background – dovoljno je prisjetiti se scenografije filma Easy Rider, zasigurno najpoznatijeg predstavnika žanra, djela čije ime obavezno pada na pamet pri spominjanju pojma road movie. Taj je film spojio elemente nekih prethodnih ostvarenja, primjerice You only live once Fritza Langa (1937) ili Bonnie & Clyde Arthura Penna (1967)  sa beatničkom mitologijom ‘prelaska kontinenta’ koja se afirimirala ranih pedesetih. Ovdje, pak, treba imati u vidu da spomenuti fenomen ‘lutanja’ nije ekskluzivna inovacija spisatelja beat generacije – dvadesetak godina prije njihovog heydayja, u vrijeme velike ekonomske krize, takva su putovanja za mnoge amerkance koji su ostali bez posla i kojima su pješčane oluje uništile domove i usjeve bila neminovnost – na kraju krajeva, čak je i Bound for Glory, film rađen po životopisu Woody Guthriea izveden u formi filma ceste. Očekivano i savršeno logično!

Badlands2

Badlands (Terrence Malick, 1973.)

Utjecaj Easy Ridera praktički je nemjerljiv, i jasno je uočljiv u svim kasnijim filmovima slične tematike, postavši neka vrsta stereotipa. U glazbenom smislu, ovaj je film prepoznatljiv po pjesmama Ballad of Easy Rider i Wasn’t born to Follow Jima McGuinna (riječ je o skladbama koje je dotični godinu dana kasnije preradio iz akustičnih u rock aranžmane te ih ponovo snimio sa svojim matičnim sastavom The Byrds), te Born to be Wild Steppenwolfa, čime je praktički zaživila simbioza filma i rock glazbe, što će vrlo brzo postati pravilo kod navedenog žanra. Još jedan bitan, mada nešto manje poznat primjer filma ceste jest kriminalistička drama Badlands redatelja Terrencea Malicka (1974), u kojoj su svoje prve poznatije uloge ostvarili Martin Sheen i Sissy Spacek. Uvodnu i odjavnu temu, Gassenhauer Carla Orffa dvadesetak je godina poslije preradio i na vlastiti način parodirao kultni skladatelj filmske glazbe Hans Zimmer za potrebe fima True Romance tragično preminulog redatelja Tonyja Scotta, te tako naglasio neku vrstu kontinuiteta između ta dva ostvarenja.

maxresdefaultPočetkom sedamdesetih se u Njemačkoj afirmira nova generacija redatelja, praktički odgojenih na francuskom novom valu, striktno, na Godardovoj ‘školi’ (Fassbinder, Schlöndorf, Herzog…), a iz te se u počecima uglavnom socijalno orjentirane skupine izdvaja jedno zvučno ime; Ernst Wilhelm Wenders ili jednostavno Wim. Taj je neskriveni amerikanofil uz pomoć vrsnog scenarista i pisca u usponu, Petera Handkea (čiji će kreativni genij kasnije nažalost biti zamračen stupidnim političkim izjavama) odgovoran za najistaknutije europske filmove ceste nakon Fellinijeve La Strade i Godardovog Ludog Pierrota, posebice za trilogiju Alice u gradovima,  Pogrešan pokret te U tijeku vremena (1974. – 1976.) koja je afirmirala dotad nepoznatog Rüdigera Voglera čiji će se lik (Bruno Winter) javljati i u kasnijim Wendersovim djelima sličnog žanra (konkretno, Lisbon Story iz 1994., gdje su briljirali, te ujedno svoju glazbu pružili članovi portugalskog folk sastava Madredeus), a njen je središnji dio (Pogrešan pokret) ujedno označio debi još jedne zvijezde istog redatelja, tada petnaestogodišnje Nastassje Kinski koja se u pojedinim scenama nije libila pokazati svoje poprilično sexy atribute. Zanimljivo je da će kroz desetak godina upravo Nastassja zablistati u možda najameričkijem od svih Wendersovih izleta u road movie svijet, monumentalnom Paris, Texas (1984), filmu protkanim tišinom, manjkom komunikacije i prilično sablasnim soundtrackom Ry Coodera.

Još jedan iz Wendersove bogate ponude filmova ceste, Until the End of the World iz 1991. svojim futurističkim high tech štimungom pomalo odskače od uvriježenog stereotipa, no konačni produkt je u granicama prihvatljivosti žanra. Ovaj se ‘Kerouac meets Frederick Pohl’ uradak može pohvaliti uistinu izvrsnom zvučnom podlogom, kojoj su svoj obol dala imena poput Lou Reeda, U2, Crime and the City Solution, R.E.M.-a, Elvisa Costella i Nicka Cavea.

Ukoliko je početkom osamdesetih još bilo onih koji su dvojili oko Wendersova utjecaja, njihove su sumnje pale u vodu skorom afirmacijom dva redatelja koji dijele zajedničke ugrofinske korijene, amerikanca mađarsko/njemačko/češkog podrijetla Jima Jarmuscha, te finca Akija Kaurismäkija. Jarmuschovi filmovi Stranger than Paradise (1984.) te Down by Law (1986.) tipični su predstavnici žanra, dodatno obojeni autorovim specifičnim humorom. Ovaj je drugi film značajan i po prvoj bitnijoj ulozi kultnog kantautora Toma Waitsa (prethodno ga se moglo vidjeti samo u epizodnim rolama), Johna Luriea, te po američkom debiju talijanskog glumca Roberta Benignija. Zaključna scena, u kojoj se bivša robijaška trojka Lurie – Waits – Benigni rastaje na raskrižju cesta pored neimenovane luizijanske močvare je očito homage jednoj drugoj mitologiji povremeno prisutnoj u kanonima road moviea – mitologiji delta bluesa. Motivi putovanja protkati će još jedan Jimov uradak, Dead Man (1996.), također sniman u crno-bijeloj tehnici, čijoj sumornoj atmosferi pridonosi turobna pozadinska glazba Neila Younga.

Mada često uspoređivan sa Jarmuschom, Kaurismäki je redatelj znatno mračnijeg timbra. Iako prostorno ograničen zadanom scenom koja u pravilu (uz neke izuzetke) podrazumijeva Finsku, posebice Helsinki, njegov je opus ipak ponudio par znakovitih filmova ceste. Ariel iz 1988. je priča o čovjeku na životnoj preketnici, koji će zahvatima sa one strane zakona ipak sebi omogućiti kakvu takvu budućnost. Značenje pojma Ariel ostati će misterija do samog kraja, kad gledatelj shvati kako je to u stvari ime trajekta kojim glavni junak Taisto i njegova djevojka Irmeli bježe u Estoniju.

U Kaurismäkijevom road movie kontekstu su možda i zanimljivija njegova dva filma o fiktivnom rusko-finskom sastavu Leningrad Cowboys: Leningrad Cowboys Go America (1989.) i Leningrad Cowboys meet Moses (1994.). Ovaj je drugi doslovno stereotipni film ceste, izveden kao biblijska parodija u kojoj manager sastava (neponovljivi Matti Pellonpää, Bog mu dao pokoj!) izvodi svoj bend iz nezahvalnih meksičko – američkih pustopoljina kako bi ga doveo u obećanu zemlju Rusiju. Još jedan dokaz da ovaj žanr se očituje u Kaurismäkijevim ostvarenjima iz prethodnog desetljeća, koja barem u natruhama dišu fluidom nestalnosti, lutanja i potrage! Također, ova dva spomenuta autora nameću i treću kariku, amerikanca Gusa Van Santa koji je nama bitne cestovne elemente uglavnom dozirao ‘kapaljkom’, no dva njegova filma ipak zadiru u esenciju razmatranog trenda – Drugstore Cowboy (1989.) tek u naznakama (znakovitiji je po neponovljivoj cameo pojavi kultnog pisca Williama S. Burroughsa u ulozi junkie svećenika, oca Murphyja), no zato je gay ljubavna priča Rivera Phoenixa i Keanu Reevesa; My Own Private Idaho (film snimljen nama mračne i krvave 1991.) čistokrvni road movie, čija radnja uglavnom oscilira između kišnih i maglovitih polisa zapadne USA, Portlanda i Seattlea, a u nekim se trenucima prebacuje čak na Stari kontinent, u dobru staru Italiju.

radio_on_01Pomalo digresivno, no vrijedno spomena – koncem sedamdesetih britanski eksperimentalni redatelj Chris Petit snima svoj, u užim krugovima kultni uradak Radio On. Iako Wendersova produkcija te prisustvo glumice Lise Kreuzer jasno aludiraju na ‘njemačku vezu’, ovaj je film zasigurno prvi otočni road movie, koji se, istina, bori između primjetnog utjecaja J. G. Ballarda te nastojanja da se emancipira u ‘On the Road’ smislu. U svakom slučaju, ova priča o čovjeku koji napušta vlastitu djevojku i London, te odlazi kod brata u Bristol (gdje će se upustiti u avanturu sa njegovom djevojkom) odiše jako dobrom glazbenom podlogom – tu su Bowie, Kraftwerk, Lene Lovich, Robert Fripp, Devo, Ian Dury te još neka manje poznata imena.

Clipboard01

Radio On: A4 Trunk Road, Brentford, West London

Početak novog milenija je obilježen znakovitom ekranizacijom romana Sve je rasvjetljeno (Everything is illuminated) mladog američkog pisca Jonathana Safrana Foera. Redatelj odgovoran za ovo, po mojem skromnom mišljenju uistinu uspjelo transformiranje literalnog uratka u filmsku formu jest Liev Schreiber, čovjek od kojeg, imajući u vidu njegovu glumačku prošlost, i ne bi očekivali takvo remek djelo. No, ono što filmu daje posebnu draž jest glazba Paula Cantelona. Mladi bruklinški židov, čiji je lik Foer kreirao po samome sebi putuje u daleku i nepoznatu tranzicijsku zemlju Ukrajinu kako bi pronašao ženu koja je šezdesetak godina ranije, u vrtlogu Drugog svjetskog rata spasila njegovog djeda od nacista. Pomalo je čudna koincidencija između Foerovog traganja za dobrim duhovima prošlosti i sudbine samog Paula Cantelona, koji je u ranijim godinama života doživio tešku prometnu nesreću, te godinama nakon toga kao u nekakvom filmu ceste putovao maglovitim krajobrazima napornog oporavka. Ne treba zaboraviti ni odličnu ulogu Eugene Hutza koji tumači Alexa, Foerovog ukrajinskog ‘vodiča’, kao ni činjenicu da je Hutzov sastav Gogol Bordello ovaj dirljivi film zaključio odličnom verzijom skladbe Start wearing Purple. Ova ekranizacija i književni predložak po kojem je snimljena jasno pokazuju kako i nakon smjene tisućljeća trendovi filma ceste, kao i romana potrage nipošto nisu u krizi.

EVERYTHING IS ILLUMINATED, Laryssa Lauret, Elijah Wood, Boris Leskin, 2005, (c) Warner Independent Pictures

Everything is illuminated: Jewish Heritage Tours, Odesa, Ukraine

Skladbe pojedinih autora često mogu sadržavati cijele male svjetove, intimne pejzaže otvorene za kako simboličko, tako i stvarno putovanje. Te pjesme, koje sadrže sve bitne elemente karakteristične za road movie i ne moraju biti djelovi soundtracka nekog filma iz navedenog žanra – štoviše, one same po sebi figuriraju kao zatvorena cjelina u kojoj je sažet neki fiktivni, nikad snimljeni uradak lutalačke tematike. Možda arhetipski primjer jest Hotel California Eaglesa, kao i velik broj pjesama renomiranih kantautora poput Boba Dylana, Steve Earlea, Townesa Van Zandta, Toma Waitsa, Brucea Springsteena… Potonji je stvorio pregršt skladbi kroz koje se provlači ta sjetna, lutalačka atmosfera, osjećaj nepostojanja stalnog boravišta i vječnog pokreta koji može biti nametnut vlastitom voljom ili pak višim silama, što je jako dobro ilustrirano na Bruceova dva poprilično akustična albuma, Nebraska i Ghost of Tom Joad.

Clipboard

Bruce Springsteen: Many Faces of “Nebraska”

Springsteen je indirektno odgovoran za jedan savršeno izveden amalgam stripa ‘lutanja’ i razmatranog žanra, čiji kadrovi djeluju kao zaleđeni odsječci nekog filma ceste. Riječ je o Caravanu autora Michellea Medde, priči o stanovnicima američkog obalnog gradića Nest Pointa čiju će se rutinska svakodnevnica urušiti nakon pojave čudnih oblaka i elektromagnetskih smetnji. Po strogim nadzorom vojske, građani su sa svojim vozilima postrojeni u karavan, te kreću na neizvjesno putovanje bez cilja kroz tipične krajobraze američkih pustinja, prerija i badlandsa. Iznesena u formi dnevnika kojeg vodi sedamnaestogodišnji David Donatti, ova priča prati niz povezanih sudbina građana protiv svoje volje stjeranih na opskurne backroadse, te prepuštenih samovolji vojnih struktura koje dirigiraju put. Po rječima samoga Medde, početna ideja za sceniraj je posljedica preslušavanja Bruceove pjesme Seeds (objavljene na live albumu Live 1975 – 1985), koja govori o američkoj obitelji koja je, slično onima iz Nest Pointa, gurnuta na cestu i bježi pred nekom nepoznatom prijetnjom.

Konceptualni album The Pros and Cons of Hitch Hicking Rogera Watersa (1984.) također spada u ovu kategoriju. Riječ je o soundtracku fiktivnog road moviea u kojemu se prožimaju traume svakodnevnice i izobličena stvarnost tijekom rem faze sna glavnog junaka, koji spavajući pored svoje žene (radnja je postavljena u intervalu između 04:30 i 05:12 sati ujutro u srpnju 1977.) proživljava nemoguće putovanje po europskim cestama, a u tom će kontekstu doživjeti otmicu od strane arapskih terorista, prevariti ženu sa mladom i zgodnom autostopericom, doživjeti san unutar sna u kojemu će ga Yoko Ono nagovarati da skoči sa krila mlažnjaka u letu, te na kraju biti ostavljen od vlastite supruge. Trenutak buđenja jest barem olakšanje ako već ne i otkrivenje – naš junak, definitivno Roger Waters shvaća da je taj bunuelovsko – wendersovski trip bio tek običan san, i da se svijet i dalje vrti, te da se ništa nije promjenilo.

Zamalo zaboravih još jednom spomenuti Woody Guthriea, lutajućeg radnika, protestnog pjevača/kantautora i još jedne ‘vještice’ sa McCarthyjeve liste. Zapitajte se koliko bi lijepi i široki svijet filmova ceste bio siromašniji, a u konačnici možda i neostvariv bez njegovih danas već antologijskih bezbrojnih putovanja sa kraja na kraj američkog kontinenta. U najboljem slučaju, road movie carstvo bi bilo izgrađeno na nestabilnim temeljima, no pored toga, Woody nam je sramežljivo i ne znajući dimenzije prolaza kojeg otvara ponudio još nešto – u našim vremenima već banalno sveprisutnu spregu svoje glazbene ostavštine i nadolazećih filmskih ostvarenja kreativaca od kojih mnogi nisu ni bili rođeni dok je on planirao i ostvarivao svoje Do-Re-Mi puteve ka slavi!

Danas je pojam road moviea teško odvojiv od glazbe koja ga nadopunjuje, ili čak sama iz vlastite radnje kreira imaginarne filmove ceste, vidljive i sagledive samo u svijesti konzumenta.

Woody, isplatilo se!

Vjeran Stojanac

27/05/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,