Između 2003. i 2012. – tri onirička albuma, balansiranje između lokalnog kultnog statusa i globalne anonimnosti plus:_______________________________ (dopisati po želji). Lowlights!
Američki nezavisni sastav Lowlights definitivno nikad neće biti veliko ime, ne u kvalitativnom smislu već po pitanju popularnosti. To je činjenica o kojoj nema rasprave – nažalost, i pomirite se s tim. Možda je na koncu tako i bolje… Osim ako ih ne pobrkate sa istoimenim, ali apsolutno bezveznim bendom iz Walesa.
Dameon Lee
Bend je godine 2002. utemeljio Dameon Lee, kantautor iz New Mexica. Iste godine potpisuju za izdavačku kuću Darla Records i objavljuju istoimeni nastupni album, protkan atmosferičnim i pomalo psihodeličnim folk zvukom. Bilo je to jedno od onih vrhunskih ostvarenja na koje slučajno naletite, i koliko se god trudili vaše otkriće podijeliti s drugima, shvaćate da je to nemoguća misija. Lowlights su očito projekt koji može zadovoljiti tek one najzajtjevnije, a Dameon je, izgleda, svjestan toga.
Tijekom narednih godina sastav je snimio još dva albuma, Dark End Road (2005.) i Further/Free (2012.). Zvučna se slika nije bogzna kako bitno mijenjala – Lee je svoje skladbe i dalje bojio melankoličnim sazvučjima, ploveći između i ne baš toliko suprostavljenih krajnosti zvanih alt-country i space rock. Uostalom, nisu li još The Byrds prije pedesetak godina definirali mogućnost suživota takvih trendova?
Uistinu, u glazbi Lowlightsa ima više naslijeđa tih velikana nego kod nekih bitno razvikanihijih imena. Da su kojim slučajem stasali dvadesetak godina ranije, bilo bi ih moguće uvrstiti u okvire Paisley Underground pravca, no to ne bi puno pomoglo njihovu približavanju masama. Jer, lista zaboravljenih aktera losangeleske scene sa početka osamdeseth je podugačka. Malo se tko danas sjeća imena poput The Three O’Clock, Game Theory, True West ili Opal, a i znatno se poznatiji Dream Syndicate, The Long Ryders, Green On Red i Thin White Rope jedva opiru magli zaborava.
Iskoristite ovotjedno izdanje emisije eXit te pokušajte dokučiti imaju li gornji redovi smisla i zbog čega se glazba Lowlightsa unatoč svojoj subliminalnoj celestiajlnosti ne može ili ne želi probiti do širih slušateljskih krugova.
Julian Cope je širim masama najpoznatiji kao predvodnik bivšeg liverpulskog new wave sastava The Teardrop Explodes. No, on je i pjesnik, glazbenik, paleologist, samozvani šaman, tamanitelj čudnih i uglavnom zabranjenih kako biljnih tako i umjetnih supstanci, teoretičar krautrocka, antikvar, jedan od najvećih živućih stručnjaka za britanske megalitske kulture i njihovo arheološko naslijeđe. Za neke osoba vrijedna prezira, za druge svetac – Cope ostaje jedna od najkarizmatičnijih i najmističnijih individua na glazbenoj sceni sredine drugog desetljeća trećeg tisućljeća.
Priča o Swansima se polako bliži kraju. Upravo objavljeni album “The Glowing Man” nije samo točka na trilogiji započetoj godine 2012. sa “The Seerom” te nastavjene izvrsnim “To Be Kind” (2014.), već ujedno i posljednji uradak u 34 godine dugačkoj karijeri ovog sastava, barem ako je vjerovati riječima Michaela Gire. No, Swansi su organsko biće i kao takvi imaju svoj biološki rok trajanja, a odlazak će, kanaliziran kroz ovaj album i upravo započetu oproštajnu turneju biti kolosalan i veličanstven. Uostalom, drugačiji ishod se i nije mogao očekivati! Finally, Peace.
Još uvijek ne znamo koliko rupa treba da bi se napunio Royal Albert Hall. No, da ga publika ispuni do kraja, često je potrebna tek jedna umišljena budala!
Dameon Lee
