Između 2003. i 2012. – tri onirička albuma, balansiranje između lokalnog kultnog statusa i globalne anonimnosti plus:_______________________________ (dopisati po želji). Lowlights!
Američki nezavisni sastav Lowlights definitivno nikad neće biti veliko ime, ne u kvalitativnom smislu već po pitanju popularnosti. To je činjenica o kojoj nema rasprave – nažalost, i pomirite se s tim. Možda je na koncu tako i bolje… Osim ako ih ne pobrkate sa istoimenim, ali apsolutno bezveznim bendom iz Walesa.
Dameon LeeBend je godine 2002. utemeljio Dameon Lee, kantautor iz New Mexica. Iste godine potpisuju za izdavačku kuću Darla Records i objavljuju istoimeni nastupni album, protkan atmosferičnim i pomalo psihodeličnim folk zvukom. Bilo je to jedno od onih vrhunskih ostvarenja na koje slučajno naletite, i koliko se god trudili vaše otkriće podijeliti s drugima, shvaćate da je to nemoguća misija. Lowlights su očito projekt koji može zadovoljiti tek one najzajtjevnije, a Dameon je, izgleda, svjestan toga.
Tijekom narednih godina sastav je snimio još dva albuma, Dark End Road (2005.) i Further/Free (2012.). Zvučna se slika nije bogzna kako bitno mijenjala – Lee je svoje skladbe i dalje bojio melankoličnim sazvučjima, ploveći između i ne baš toliko suprostavljenih krajnosti zvanih alt-country i space rock. Uostalom, nisu li još The Byrds prije pedesetak godina definirali mogućnost suživota takvih trendova?
Uistinu, u glazbi Lowlightsa ima više naslijeđa tih velikana nego kod nekih bitno razvikanihijih imena. Da su kojim slučajem stasali dvadesetak godina ranije, bilo bi ih moguće uvrstiti u okvire Paisley Underground pravca, no to ne bi puno pomoglo njihovu približavanju masama. Jer, lista zaboravljenih aktera losangeleske scene sa početka osamdeseth je podugačka. Malo se tko danas sjeća imena poput The Three O’Clock, Game Theory, True West ili Opal, a i znatno se poznatiji Dream Syndicate, The Long Ryders, Green On Red i Thin White Rope jedva opiru magli zaborava.
Iskoristite ovotjedno izdanje emisije eXit te pokušajte dokučiti imaju li gornji redovi smisla i zbog čega se glazba Lowlightsa unatoč svojoj subliminalnoj celestiajlnosti ne može ili ne želi probiti do širih slušateljskih krugova.
Još jednom, možda i bolje da je tako!
autor: Vjeran Stojanac, 10/03/2017
Arhiva
Odlazak Ray Manzareka, klavijaturista i utemeljitelja sastava The Doors, te ponovno okupljanje kultnih Trobecovih Krušnih Peći prigodom promocije sabranog materijala iz osamdesetih, središnje su teme ovotjednog izdanja emisije eXit.
A da sve ne ostane na repriziranju prošlogodišnjih emisija, KLFM vam donosi dašak ambijenta sa Terraneo festivala. Istina, ovaj je koncertni zapis star skoro pola godine, i dolazi iz Londona a ne Šibenika, no navalni zvučni zid je sličan – veličanstven i nenadjebiv!
Golden age of the progressive sound!
Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije bio besmisleni pastiš, već nešto unikatno i zarazno. Ovaj danas egzistirajući ali ‘zaleđeni’ sastav izborio je stoga kultni status i definitnvno je najkvalitetnije ime koje je na škotskoj sceni izniklo sredinom devedesetih, što u okružju pojava poput Mogwaia, Arab Strapa ili Belle & Sebastian i nije baš tako beznačajan uspjeh!
playlist
