Thin White Rope: The Poets of Desert Floors & Dead End Streets

– – .

Među brojnim zaboravljenim draguljima američke nezavisne scene postoji jedno ime koje bolno strši, svjesno svojeg neprihvaćanja i degradacije. Srećom, istina je blaža prema sastavu Thin White Rope, kolektivu koji se nije mogao lako klasificirati mada je zemljopisno, tematski, pa dijelom i glazbeno vezan uz tzv. Paisley Underground. ‘Pustinjski rock’ je produkt napora koje su Guy Kyser i društvo ulagali u skladanje vanvremenskih pjesama, a danas su im za to zahvalni brojni, u rasponu od Uncle Tupela, Mogwaija, My Bloody Valentine, Calexica, pa sve do nepojmljivih imena poput Kyussa ili QOTSA! Uživajte u ovoj bistroj i pustinjski zvjezdanoj ‘Thin White Rope’ večeri!

I keep seeing the words. Heat, space, stillness, distance. They’ve become visual states of mind. I’m not sure what that means. I keep seeing figures in isolation, I see past physical dimension into the feelings that these words engender, feelings that deepen over time. That’s the other word, time. The desert was outside my range, it was an alien being, it was science fiction, both saturating and remote, and I had to force myself to believe I was here.

/Don DeLillo, Point Omega/

  Temeljne smjernice priče o Thin White Rope (u daljnjem tekstu TWR po potrebi) nipošto ne bi trebale biti nepoznanica vjernim slušateljima emisije eXit. Na kraju krajeva, nije prošlo ni devet mjeseci od dana kad je emitirana posebna tematska emisija o Guy Kyseru i društvu. Ipak, o jednom takvom veličanstvenom i istovremeno podcjenjenom sastavu nikada nije na odmet kazati još nešto, barem za one koji se s tim imenom po prvi put susreću, a bojim se da ih ima podosta.

Thin White Rope. Prva dvojica s lijeva s Roger Kunkel i Guy Kyser

Thin White Rope. Drugi i treći s lijeva su Guy Kyser i Roger Kunkel

TWR su utemeljeni ranih osamdesetih u gradiću Davisu, praktički sveučilišnom predgrađu Sacramenta, CA. Bilo je to vrijeme ključnih previranja na američkoj glazbenoj sceni – s jedne je strane nadirao punk, koji je u američkoj varijanti imao znatno blažu crtu uspona, no inakrancijom u svoju post – varijantu je pokazao svu svoju energičnost (dovoljno se sjetiti obližnje, losanđeleske HC scene), dok je ona melodičnija frakcija nadolazila u više navalnih pravaca; kako putem rock revival college projekata (pamtite REM?), tako i kroz nešto radikalnije alternativne kanale (Minneapolis i New York, primjerice: Hüsker Dü, Sonic Youth, Swans…). Postojao je i svojevrsni ‘treći put’ koji se formirao na limitiranom području Kalifornije i Arizone, a riječ je o onim sastavima koji su autentični garažni zvuk svjesno protkali psihodeličnim i folk naslijeđem kasnih šezdesetih, dakle utjecajima The Byrdsa, Buffalo Springfielda, Love i sličnih imena, ali i radikalizmom jednih Velvet Undergrounda. Među takve, koji su vremenom svrstani pod pomalo rasplinutu kategoriju ‘Paisley Underground) spadaju Dream Syndicate, Green on Red, Game Theory, Rainy Day, The Rain Parade, The Long Ryders, True West, Blood Oranges, The Three O’Clock, a u širem smislu i rani Giant Sand, kao i jedno ime koje je, izgleda, od samog početka izbjegavalo svaku klasifikaciju. Ovdje se dakle po prvi put susrećemo s Thin White Rope, koji svoj zbunjujući naziv duguju Williamu S. Burroughsu, odnosno pojmu koji se javlja u njegovom kontroverznom nastupnom romanu The Naked Lunch (1959.), gdje se koristi kao eufemizam za štrcanje sperme. Valjda Vas ovo neće uznemiriti, pošto slijede bitno veći šokovi, kako u vidu glazbe TWR-a, tako i tekstova koje je u pravilu potpisivao neprikosnoveni vođa i idejni kreator projekta, Guy Benjamin Kyser. On nije trebao potpirivati vlastitu imaginaciju gutanjem tripova ili meskalina u autentičnom pustinskom ozračju. Kockice su se posložile na donekle nesretan način, tako da je mali Guy od najranijeg djetinjstva bivao okružen apokalitpičnom i tek na prvi pogled statičnom slikom u kojoj blagodati tehnološkog napretka bezuspješno prodiru svojim prolaznim krakovima u vječno pustinjsko tkivo. Odrastao je u pustinji Mojave, gdje mu je otac radio kao znanstvenik, odnosno vojni nuklearni fizičar u mješovitoj bazi Ridgecrest poznatoj i kao ‘kalifornijski Los Alamos’ (usput, svašta se govori o tim bazama u pustinjama, i taj element nije za odbaciti u sveukupnoj analizi). Zamislite dakle takvo djetinjstvo – manjak vršnjaka, posebice onih ženskog roda, zatim kruta, čak rigozorna hijerarhija koja nameće neoboriva pravila o tome gdje je kome mjesto, jednolični i monotoni dani prekidani tek kontinuiranim zvukovima uzlijetanja i slijetanja vojnih mlažnjaka…

Groblje zrakoplova (boneyard) u pustinji Mojave

Groblje zrakoplova (boneyard) u pustinji Mojave

Takvu je isforsiranu izolaciju Kyser prekidao tek povremenim izletima u okolnu pustinju, čiji je skriveni krvotok postavljao vlastita pravila – mogla su to biti neobjašnjiva svjetla na noćnom nebu, konstelacije prijetećeg izgleda koje su u velikim gradovima jedva vidljive zbog svjetlosnog zagađenja, zavijanja udaljenog vjetra, sablasni krateri ostakljenog pijeska kao nijemi svjedoci nedavnih nuklearnih pokusa, rijetke kamene formacije nalik na fosile dinosaura, kao i oni ljudskom rukom stvoreni fosili novijeg datuma, otužna groblja civilnih i vojnih zrakoplova. Postoje neki zajednčki elementi kod američkih rock glazbenika koji su djeca vojnih lica, i to u prvom redu pjesnika (pored Kysera, na pamet pada i Morrison) – svi oni osjećaju neutaživu želju za bijegom iz kliješta roditeljske stege u pravcu onog što, možda  pogrešno procjenjujući nazivaju ‘slobodom’, a svodi se uglavnom tek na donekle ušminkanu malograđanštinu i privid spasa kroz lažni bijeg pod oblakom alkohola i narkotika. Put do istinske slobode prati neke nepoznate, logici nedokučive smjernice.

Karl went south and walked out on his hometown He said it was nowhere, he’d find a new job and stay there Karl went south like he’d fade if he stayed there It scared him, he felt claustrophobic and needed some air 

Something affected him down in the desert 

Karl went south with a sigh of relief Said he’d be happy with anything different at all Karl went south but he went through the desert A Mexican influence followed him home in the fall 

Karl came back but he isn’t the same He came very quietly, no one was very surprised Karl came back and he works and he smiles But if you look closely there’s still something scared in his eyes

Kyseru se takva mogućnost otvorila kad je sazrio za pohađanje srednje škole. Napušta roditelje, te odlazi u relativno bliski Davis, grad smješten praktički u zemljopisnom srcu Kalifornije – dovoljno daleko od obale da bi izbjegao onaj prepotentni sun/big-boobed-blonde-bimbos/surf utjecaj, a opet sasvim blizu pustinja na jugoistoku države, a od onih još istočnijih odjeljen tek masivom Sierre. Upisuje studij geologije koji će kasnije zamjeniti botanikom, Znatno aktivniji socijalni život kakav nudi jedan u prvom redu studentski grad će se odraziti i na njegovu stvaralaštvu. Dok je u svojim ranim tinejđerskim danima pisao pjesme koje bi tek povremeno uglazbljivao, sad se zbiljski hvata u koštac s kreiranjem bitno složenijih skladbi, a potreba za pokretanjem sastava uz koji bi sve to pravilno uobličio postaje tek pitanje vremena.

1426

Exploring the Axis, prvi album Thin White Ropea (1985.)

Prva se inkarnacija Thin White Ropea uobličuje negdje sredinom 1981., i to kao sastav Les Z Boys u kojemu je uz Kysera svirao i budući bubnjar TWR-a, Jozef Becker. Slijedi nekoliko turnulentnih godina, tijekom kojih će se sastavu priključiti i basist Kevin Staydohar, te gitarist Roger Kunkel, jedini član (osim Kysera) koji će u postavi ostati čitavo vrijeme, dakle do razlaza 1993. Uz konsolidirane redove i rastući fundus autorskih skladbi, TWR koncem 1984. (koja se i tretira kao službeni početak djelovanja benda) ulazi u studio, te nekoliko mjeseci kasnije izlazi u javnost s svojim prvim albumom Exploring the Axis.

We both know the moonlight’s just blue filters on the daylight But we don’t go south anymore cause backroads echo phantom saws 

You are my disney girl, too many fingers for your world 

We should go in white, top down, see quiet streets in tiny towns Love in swamp-cooled Bates motels, your tailfin glasses, scarves as well 

You are my disney girl, too many fingers for your world

Prvijenac je u potpunosti pokazao unutarnju snagu sastava, te uz neupitnu pomoć producenta Jeffa Eyricha definirao njegov karakteristični zvuk čiji će fragmenti još godinama odjekivati duž američke nezavisne scene. Temeljna je greda albuma kreirana u isprepletenoj formi Kyserovih mračnih, nadrealističkih stihova koji se bave temama otuđenosti, samoće, smrti i gubitka, te posebice čovjekovom neravnopravnom borbom sa nečim istovremenom naturalnim, mističnim i transcendentnim; potom njegove napadne i istovremeno sablasno dronirane gitare koja svoj optimom dostiže u međuigri s Kunkelovom ritmičkom podlogom, te kotrljajućeg, nosivog Beckerovog bubnja, a sve navedeno se nazire već na uvodnoj skladbi Down in the Desert. Iako je teško posebno izdvojiti neke udarne brojeve s albuma, na određeni se način ipak ističu pjesme o samoći, primjerice Disney Girl s svojom temom nemogućnosti bijega te Macy’s Window koja priziva ekstremnu situaciju egzibicionizma kao mogući bijeg od samoće i izolacije (If I lived in Macy’s window I’d never be alone). Stresni pečat jest posljedica i apokaliptične Atomic Imagery, više no uspjele obrade njujorškog dvojca Suicide (Rocket USA), te refleksivne Dead Grammas on the Train, koja ostavlja dojam buđenja iz one vrste gorkog sna u kojemu ste sve izgubili jer su parametri u tom oniričkom svijetu bez ljubavi drugačije postavljeni:

It crashed and burned about 1912 A real big fucker about a mile long Rolled over houses underneath the turn It killed the gramma of my perfect one I know it is because of this that she was never born 

I saw a picture 1939 A little girl with a face like mine The train behind her hand an open door She was the mother of my perfect one And it is because of this that she was never born 

So many tombstones by the railroad line Say “This lady left not a soul behind” Wait at the station, I don’t wait for long Could’ve been a death train about 12 miles long Stacked full of grammas for my perfect one I don’t know what happened but she was never born

Bolna je u svojoj jasnoći i Valley of the Bones, još jedno Kyserovo premišljanje o danima djetinjstva provedenim u pustinji, a vrijedne su spomena i Lithium, Real West, te naslovna skladba Exploring the Axis. Očekivano, po izlasku ovog albuma sastav pojačava koncertnu aktivnost, iako će ga u tome donekle usporiti određene promjene u postavi. Naime, kako je već rečeno, jezgru TWR-a će do konca tvoriti tek Kyser i Kunkel, dok će ritam sekcija biti mjenjana prilično često, praktički na svakom albumu. Tako je još prije izlaska Axisa basist Staydohar zamjenjen Stevenom Teslukom, a slična će sudbina zadesiti i staru uzdanicu, bubnjara Beckera na čije mjesto dolazi Frank French. Usput kazano, Becker i Staydohar se po napuštanju TWR-a pridružuju još jednom kultnom imenu iz Davisa, bendu True West predvođenim pjevačem Gavinom Blairom. Idući album Moonhead (1987. – nazvan po radnoj verziji skladbe Pink Floyda Corrosion in the Pink Room, koja će skončati u vidu jedne sekvence kultne Money s albuma The Dark Side of the Moon, što je još jedna poveznica s Mjesecom) je po mnogima (mada ne svim relevantnim štovateljima) najbolje ostvarenje u karijeri Thin White Ropea. Za razliku od donekle rasplinutog i ne pretjerano striktno definiranog nastupnog albuma, ovdje su sve skladbe ispolirane do savršenstva (što je možebitna zasluga producenta Paula McKenne, poznatog po radu s Crampsima), te postavljene u zadivljujući niz koji kao da diktira preslušavanje u lijena ljetna posljepodneva, uz spuštene rolete i trpki miris mješavine ugašenih cigareta i rastopljenih ostataka sladoleda od vanilije. Omot ploče je posebna priča – prednju stranu krasi nedefinirano lice osvijetljeno pomalo difuznom lunarnom svjetlošću (Moonhead?) – puni Mjesec u lijevom gornjem kutu na neki nedefinirani način savršeno obasjava spomenuto lice u prvom planu, dok se na poleđini ponosno uzdiže jedna od onih geoloških formacija djelimično vulkanskog podrijetla koja je već postala western arhetip – riječ je o strukturama karakterističnim za Monument Valley (Dolinu spomenika) u sjeveroj Arizoni.

Poleđina albuma 'Moonhead'

Poleđina albuma ‘Moonhead’

Gledali ste Fordovu Poštansku kočiju? Niste? Nebitno, ta je mutnoplavksata pozadinska fotografija uistinu na najbolji mogući način sublimirala srž glazbe TWR-a (na kasnijim je CD izdanjima zamjenjena kolor verzijom, no bez gubitka izvornog učinka).

Moonhead said I’d never get away Moonhead said I lived for yesterday Moonhead said (I never asked him why) Moonhead said my girl was gonna die 

I’m going to kill Moonhead tonight, alright I’m going to kill Moonhead tonight 

Za razliku od rastuće baze fanova, Guy Kyser nije bio pretjerano oduševljen ovim albumom, unatoč činjenici da mu se ne može pronaći nikakva zamjerka. Možda upravo u tom grmu leži (pustinjski) zec: nazvao ga je jednoličnim i predvidivim, mada su ti epiteti zasluga potpisnika ovih redaka. Točnije, Kyser je pojašnjavajući svoje nezadovoljstvo uporabio riječ ‘too flat’, i možda je to daleko najbolji mogući opis. Svejedno, pjesme poput naslovne Moonhead, If Those Tears, Thing, Wire Animals ili Mother spadaju u najljepši dio Kyserove pjesmarice, a i ovih je nekoliko naslova izdvojeno nakon podužeg premišljanja.

‘Moonhead’ is basically talking to yourself, the pessimistic or worried side of yourself when you wake up at two in the morning, and can’t get back to sleep. That song’s about fighting with that alter-ego, trying to push away the darkness.

/Guy Kyser o stihovima istoimene pjesme/

 U konačnici, dobiveni je zvuk ponajviše produkt pristupa sastava producentu. Za razliku od Eyricha, kojemu su pred snimanje albuma Exploring the Axis naglasili kako žele postići psihodelični zvuk, našto je dotični predložio čitavu plejadu studijskih gitarskih efekata (a Kyser i Kunkel su se na koncu poigrali tek dobrim starim feedbackom), Moonhead nastaje uz namjernu distanciranost prema McKenni. Kazano mu je tek da poradi na čvrstoći i agresivnosti znakovitoj za neki tipičan hard rock ili heavy metal projekt, no rezultati su bili fascinantni, mada malko isuviše ispeglani. Da ponovimo još jednom Kyserove riječi, ‘too flat’. Još jedna zanimljivost glede Moonheada se tiče rearanžirane postave, konkretnije ritam sekcije koja je učestvovala u snimanju: bubnjar Becker se privremeno vratio, dok je basist Tesluk napustio bend nauštrb Johna Van Feldta. Otprilike u to vrijeme TWR objavljuju svoj prvi EP Bottom Feeders, sastavljen od bonus materijala te živih snimaka, odnosno prearanžiranih skladbi s prva dva albuma.

Neki od ključnih albuma TWR: Bottom Feeders, Moonhead, In the Spanish Cave i Sack Full of Silver

Neki od ključnih albuma TWR: Bottom Feeders, Moonhead, In the Spanish Cave i Sack Full of Silver

Godina je 1988., i još jedan iznenadni nalet onog suhog, vrelog pustinjskog vjetra pored halucinacija i fibroznog stanja donosi i treći dugosvirajući uradak nazvan (Captain Long Brown Finger) In the Spanish Cave. Vrijeme je to naglog tehnološkog booma – IBMov PC preuzima primat na tržištu osobnih računala, a kompaktni diskovi postaju dio svakodnevnice; trećeg uzastopnog mandata republikanaca (George Bush stariji), te invazivnog širenja zebrastih školjki u Velikim jezerima. Možda navedeno nije razlog, no na ovom će albumu TWR donekle ublažiti svoj zvuk (shvatite to uvjetno!), mada su naznake istog bile uočljive i na Moonheadu (Thing, primjerice). Preciznije, In the Spanish Cave je pitkiji, prijamljiviji širim masama, no to ga ne spriječava da iznjedri nekoliko antologijskih skladbi poput Mr. Limpet, Red Sun, It’s OK, Astronomy, Elsie crashed the Party ili Ring. Produkciju iznova potpisuje Paul McKenna, koji je očito naučio lekciju za vrijeme rada na Moonheadu, a kako je to već običaj, postava je iznova promijenjena – uz konstante u vidu Kysera i Kunkela, tu je povratnik Becker, te novi basist Von Feldt. Uočavate li tu krasnu teutonsku liniju?

In bed I hear cars and trains and think of swamps and oceans The diesel sounds of anchor chain and muddy stirrings of a love I could have known 

I choose to swim from the submerged car, leave my unconscious friends Avoid the grip and lazy turn by twisting through the water just like them 

Through fiber lips into the waves and through ports of a destroyer Where weightless men in steel caves dance with Eddy and his red sister Coral 

It takes me years to rise again and years to travel home I wish that you could travel too… tell me the story of a love I could have known

Unatoč mogućnosti lakšeg prihvaćanja, In the Spanish Cave tematski ne izlazi iz prethodno definiranih okvira. Gitare i dalje vibriraju u Kyserovom i Kunkelovom šizofreničnom interludiju feedbacka i distorzije, a tekstovi postaju čak hermetičniji, a mogli bi se reći i paranoičniji. Ukoliko bi trebalo izdvojiti dvije skladbe kao stožerne okosnice albuma, to su definitivno Red Sun i It’s OK, pjesme koje pogotovo danas, s četvrtstoljetne distance svojim navalnim zvučnim zidom djeluju kao arhetipski, školski primjer desert-rocka, i koje bi nekom neupućeniku ponajbolje dočarale zvučnu paradigmu Thin White Ropea. Ukoliko je Exploring the Axis realiziran kao grubi mozaik pustinjskih nadrealnih faseta, a Moonhead pak u vidu kontinuirane mračne pjesmarice o borbi s vlastitim demonima, In the Spanish Cave je definitivno Kyserov osvrt na rasap američkog sna, album na kojemu njegov poslovični pesimizam dostiže vrhunac. Zanimljivo je znati kako je tematika sablasne i napuštene Amerike, te gradova – duhova (ghost town) zaživjela dobrih desetak godina prije no što su je na velika vrata uveli David Eugene Edwards (16 Horsepower, Woven Hand) ili Jim White. Nedugo potom izlazi EP Red Sun, sa izvornom i akustičnom verzijom istoimene skladbe, te nekoliko obrada pjesama drugih autora (tu su, između ostalih Hazlewoodova Some Velvet Morning , kao i tema iz filma The Man with the Golden Gun). Izgleda kako se ova praksa nadopunjavanja redovnih albuma prigodnim EP-jevima svidjela članstvu Thin White Ropea, i u skoroj će budućnosti biti primjenjena još barem jednom. Zbog jednostavnosti, na kasnijim je CD izdanjima ovaj EP priložen kao bonus materijal na albumu In the Spanish Cave. Thin+White+Rope+thinwhiterope Nakon obuhvatne američko-europske turneje, koja je zahvatila čak i tadašnji još postojeći SSSR, a uz faze odmora progutala skoro čitavu 1989., TWR se vraćaju u studio povodom snimanja četvrtog albuma Sack Full of Silver. Ovdje je već primjetan radikalan zaokret u odnosu na prijašnja ostvarenja, i to primarno u glazbenom, odnosno izvođačkom smislu – uz izuzetak nekih pjesama (Diesel Man i The Ghost), album je praktički čitav snimljen u poluakustičnoj formi. Važno je ovdje spomenuti kako se bend rješio dugogodišnjeg producenta Paula McKenne, te na njegovo mjesto doveo Toma Mallona. Na taj način postignuta laganija gitarska tkanja omogućuju Kyserovim stihovima da bez većih problema izbiju u prvi plan, tako da poetska nijansa dominira nad ionako predivnim melodijama pjesama poput naslovne Sack Full of Silver, Triangle Song, Whirling Dervish ili pak Napkin Song. Ova potonja pjesma je često navođena kao primjer Kyserovog pjesmičkog umijeća – ljudski životi svedeni na sudbine odbačenih salveta iz fast food restorana. No, vizure su i radnja naslovne skladbe znatno slikovitije, a mogu savršeno dobro poslužiti u postizanju istog dojma:

I’ve been telling you, so you ought to know What will happen unless you forgo 

The pulsing sun reverses the propellers On the Cessna plane It falls into the jungle and is swallowed by the rain 

Week after week, the monkeys watch the fallen sons decay Trying to get through the windows to the Chocolate on their face 

When psychologists write a book on this And sell it, it becomes A cartoon animated broken wire model Of pterodactyl bones 

But I’ve already seen the picture; it filled me with belief So I head into town with my sack full of silver Which is gonna buy me grief 

I’ve been telling you, so you ought to know What will happen unless you forgo

Posebno mjesto zauzima izvrsna obrada krautrockera Can (You Doo Right), i to ne samo na ovom albmu, već i u kontekstu ostalih covera u TWR izvedbi. Sve u svemu, folk sazvučja nisu dakle ozbiljno naškodila četvrtom albumu Thin White Ropea, mada pojedini kritičari očito pretjeruju spominjući Sack Full of Silver u istom kontekstu s Dylanom, Neil Youngom ili Lou Reedom. No, mnogo je bitnije postaviti pitanje korijena takvog pristupa – folkom prožet uradak ne mora biti u prvom redu Kyserova odluka, niti zasluga producenta, već posljedica činjenice da je najveći dio priloženih pjesama nastao tijekom turneje, i to na europskom tlu. Nije li nostalgija za domom/pustinjom omekšala ne samo kreativni pristup, već i bendovski izričaj? Vrlo lako moguće, pošto će idući, posljednji studijski album Thin White Ropea, Ruby Sea iz 1991. vratiti neke ključne momente znakovte za ranija ostvarenja, ali pazite – u bitno drugačijm obliku! U tu je svrhu opet izabran novi producent, Bill Noland, a po uvriježenom je pravilu iz benda izletila i ritam sekcija – Beckera i Von Feldta zamjenjuju Matthew Abourezk i Stooert Odom. U konačnici, Ruby Sea djeluje kao dijete kompromisa, odnosno album na kojemu je zastupljen poluakustični pristup jednog Sack Full of Silver, ali i elementi feedbacka i distorzije znakoviti za ona ranija ostvarenja, pjesme jednog ili drugog tipa (kao i neke posve netipične) se izmjenjuju u manje više pravilnoj cik-cak liniji. Album ipak posjeduje nekoliko tugaljivih, tipično Kyserovskih balada poput Clown Song, Christmas Skies, The Lady Vanishes, Bartender Rag i posebice Puppet Dog, ali, očekivano, i skladbe s svima poznatim TWR pečatom među koje se mogu ubrojiti Ruby Sea, Tina and Glen, Midwest Flower, Hunter’s Moon i Fish Song.

Puppet dog, whoever made you Years ago Knew how bad I’d need a friend Puppet dog, your felt red mouth And bells for eyes Scare the devils off again  

Puppet dog, come bite your master And in the morning after Sprinkle rain across the sands Pupet dog, I return the bite, you Reveal the fist inside you Leaving me nothing but my hand

Nedugo po objavi Ruby Sea, sastav snima još jedan EP ‘uobičajenog’ tipa. Biti će to Squatter’s Rights, koji će donijeti pregršt obrada, između ostalih Hendrixovu May This Be Love, zatim Film Theme, Caravan i Roadrunner, te za kraj dvije skladbe The Byrdsa; I knew I’d want You i Everybody’s been burned. Prvu polovicu 1992. sastav provodi na još jednoj europskoj turneji (vremenom su shvatili kako je fanovska baza na Starom kontinetnu ne samo brojnija, već i dosljednija od od one američke. Iako tom prigodom neće posjetiti neke ključne gradove u kojima su kulminirali tijekom turneje protekle godine (konkretno, London), ipak su održali jedan spektakularan nastup u belgijskom gradu Ghentu (28. lipnja 1992.), koji je ujedno bio ne samo posljednji koncert Thin White Ropea, već i zadnja zajednička svirka Kysera, Kunkela i družine ikad. Snimka ovog oproštajnog koncerta je iduće (1993.) objavljena kao dvostruki live album The One That Got Away. Jer, nedugo po povratku u USA, Kyser izvješćuje prijatelje kako odlučuje prekinuti neatraktivan studij geologije, ionako zapušten zbog obveza prema bendu, te se u cjelosti posvetiti nečemu u čemu zasigurno briljira – botanici!¸ Prestanak zajedničkog rada je zasigurno pao svim članovima sastava, posebice Kyseru i Kunkelu, no barem je dogovoren u mirnom ozračju. Posljednji je album (Ruby Sea) pokazao kako su ideje praktički iscrpljene, tako da su se otvarale mogućnosti dugotrajne stagnacije ili potpunog prestanka djelovanja, a TWR je po običaju izabrao kompromisnu verziju. Sreća u tom neveselom događaju jest i to što je bend do samog kraja ostao vjeran svojoj prvoj nezavisnoj kući Frontier Records, ne ponavljajući tako greške sastava koji su prešli na velike etikete profanirajući vlastiti zvuk, pa čak i riskirajući vlastito postojanje (primjerice, Hüsker Dü koji se raspao nedugo po potpisivanju za Warner Bros.)

desert_TWR

Pustinje američkog zapada, vječna inspiracija i obavezni dio ikonografije imena u rasponu od Jima Morrisona preko Grama Parsonsa, pa do Giant Sanda, Calexica, i naravno, Thin White Ropea!

O utjecaju Thin White Ropea na sastave koji su uslijedili je već toliko toga napisano – u rasponu  od Uncle Tupela i Son Volta, preko nekih europskih sastava (Mogwai, kao i My Bloody Valentine s početka devedesetih), Calexica, Red House Painters i Pinetop Seven, pa do Kyussa i QOTSA, između ostalih. Nipošto ne treba s uma smetnuti činjenicu da se kovanica ‘pustinjski rock’ po prvi put koristi upravo u terminologiji vezanoj uz njih. Tek jedan mali kuriozitet – koncem prošlog milenija Kyser na kratko okuplja novi sastav nazvan Mummydogs, s kojim snima slabije zapaženi istoimeni album, nakon čega se iznova vraća svojem životnom pozivu – botanici. Danas Guy Kyser važi za jednog od vodećih američkih botaničara, posebice na polju planskog suzbijanja korova. Roger Kunkel i Jozef Becker žive mirno s obiteljima u pitomom okružju središnje Kalifornije, ne baš daleko od svojeg bivšeg genijalnog glazbenog druga. Reunion? Imajući navedeno u vidu, od toga nažalost najvjerojatnije neće biti ništa, mada nikad ne recite nikad. Ionako bi takav potez bio realiziran tek iz financijskih pobuda, čime bi ukaljao uspomenu na vanvremenski, genijalni Thin White Rope!

When worlds collide I’ll see you again When worlds collide, Tina and Glen!

    NAPOMENA: Prva polovica emisije (do cca 21.50 h) donosi studijske snimke Thin White Ropea, dok u nastavku u cijelosti možete preslušati njihov posljednji nastup ikad, onaj održan 28. lipnja 1992. u belgijskom Ghentu, koji je naknadno objavljen u formi dvostrukog albuma The One That Got Away. U nastavku donosimo popis kompozicija s tog finalnog nastupa: 600x600

01  Down in the Desert (Becker/Kyser) – 3:45
02  Disney Girl – 4:55
03  Eleven – 2:22
04  Not Your Fault – 4:24
05  Wire Animals – 3:46
06  Take It Home – 5:51
07  Mister Limpet (Kyser/Von Feldt) – 4:03
08  Elsie Crashed the Party – 3:53
09  Red Sun -5:12
10  Some Velvet Morning (Hazlewood) – 5:01
11  Triangle Song (Kunkel/Kyser) – 5:18
12  Yoo Doo Right (Can) – 6:59
13  Tina and Glen – 2:21
14  Napkin Song – 1:26
15  Ants Are Cavemen – 5:50
16  Fish Song – 5:02
17  Bartender’s Rag – 4:06
18  Hunter’s Moon – 5:45
19  Astronomy – 4:34
20  Outlaw Blues (Dylan) – 2:43
21  It’s OK (McDaniel) – 7:52
22  Wreck of the Ol’ 97 – 2:32
23  Road Runner (Bo Diddley) – 4:17
24  Munich Eunich – 4:31
25  Silver Machine (Brock/Calvert/Calvert) – 4:22
26  The Clown Song – 1:19

06/02/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,