In Memoriam: Gregory Stuart ‘Greg’ Lake (1947. – 2016.)

Greg Lake je dokazao da je vanserijski skladatelj i vrstan instrumentalist, a njegovo ime ostaje potpisano na omotima nekih od ključnih albuma progresivne glazbe. Ne treba tražiti više.

Dana 7. prosinca 2016., Gregory Stuart ‘Greg’ Lake je izgubio dugotrajnu i iscrpljujuću bitku sa malignom bolešću. Ta vijest sama po sebi i nije toliko iznenađujuća, posebno ne za njegove štovatelje koji su znali sa kakvim se problemima zadnjih godina nosi, no pomalo se morbidno uklopila u godinu koja je već odnijela apsurdno velik broj značajnih imena iz glazbenog miljea, uključujući i Lakeovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Keitha Emersona.

Lake je rođen 10. studenog 1946. u Pooleu, Dorset. Još je kao dijete pokazivao afinitet prema glazbi, a u dvanaestoj je godini definitvno odbacio nametnuti klavir u korist instrumenta koji će mu obilježiti život – gitare. U kasnim se tinejdžerskim godinama seli u Lodnon gdje će neko vrijeme raditi kao tehnički crtač, te paralelno svirati u nekim danas uglavnom zaboravljenim sastavima (The Shame, The Gods).

Klujčni trenutak u Lakeovoj glazbenoj karijeri jest definitivno susret sa još jednim ‘zemljakom’ iz Dorseta nastanjenim u Londonu, Robertom Frippom, kojega je poznavao još iz doba pohađanja koledža u Bornemouthu. Fripp je u to vrijeme uz braću Michaela i Petera Gilesa predvodio sastav Giles, Giles & Fripp. Upravo će priključenje Grega Lakea sredinom 1968. značiti transformaciju ovog trojca u danas kultno ime progresivne glazbe; King Crimson.

Iako je King Crimson u prvom redu bio Frippov osobni projekt, bilo bi podcjenjivački zanemarivati Lakeove zasluge i to ne samo njegovu ulogu bas gitarsta i pjevača, već i onu skladateljsku. Na legendarnom prvijencu sastava, In the Court of the Crimson King, on supotpisuje većinu materijala, uz izuzetak I talk to the Wind i naslovne kompozicije koje su djelo Iana McDonalda i Petera Sinfielda.

Ipak, Frippova je dominacija vrlo brzo počela zasjenjivati mogućnosti Lakeovog kreativnog izraza. Čitava je stvar kulminirala na festivalu održanom na otoku Wightu u kolovozu 1969., gdje Greg susreće Keitha Emersona, klavijaturista i predvodnika The Nicea, također nezadovoljnog pravcem kojim ide njegov kolektiv. Dvojac je vrlo brzo našao zajednički jezik, postavivši tako temelje projekta koji će biti zaokružen pozivanjem u članstvo Carla Palmera, bubnjara benda Atomic Rooster. Novoformirani će sastav biti nazvan po imenima svojih utemeljitelja: Emerson, Lake and Palmer.

No, trebalo je još odraditi neke prethodno ugovorene obaveze…. Tako će u jesen iste godine Lake sudjelovati na snimanju drugog albuma King Crimsona, In the Wake of Poseidon, dok će Emerson sa The Niceom i uz pomoć Londonskog simfonijskog orkestra realizirati album Five Bridges Suite, a koji će mjesec kasnije biti objavljen i njihov oproštajni uradak Elegy.

Emerson, Lake and Palmer (u daljnjem tekstu ELP) su već prvim nastupima te debitantskim istoimenim albumom iz 1970. dokazali da su ‘supergrupa’ u punom smislu te riječi – virtuozni trojac vrsnih instrumentalista koji djeluje kao uhodan kolektiv, no zadržavajući individualne crte. Njihov je glazbeni izraz predstavljao progresivni rock (ako se o pojmu rock ovdje uopće može govoriti) u svojem punom sjaju, glazbu ispunjenu kompleksnim ritmičkim, često sinkopiranim predlošcima i složenim glazbenim strukturama koje više duguju impresionstima poput Debussyja i Ravela ili nekim suvremenijim autorima kao što su Ralph Vaughn Williams te John Ireland, nego klasičnom r’n’r naslijeđu.

Slijede dva ostvarenja na kojemu članovi ELP-a doslovno briljiraju. Pictures at an Exhibition jest obrada istoimene klavirske suite Modesta Petroviča Musorgskog, snimljena uživo u ožujku 1971. na koncertu u Newcastleu – savršen primjer transformacije jedne glazbene forme u suvremeno ruho uz primjetnu dozu inovativnosti ali bez gubitka izvornosti, dok je Tarkus, objavljen u lipnju iste godine prototip konceptualnog albuma iz ‘zlatne’ faze britanske progresive ranih sedamdesetih (Genesis, Yes, King Crimson, Pink Floyd, Jethro Tull...). Prva strana sadrži dvadesetominutnu naslovnu skladbu uvjetno podijeljenu u sedam podsekvenci, prožetu sa nekoliko lajtmotiva koji se isprepliću, pretačući se iz fraze u frazu i razvijajući se u vremenskom tijeku, dok je druga strana sastavljena od nekoliko pojedinačnih skladbi slične kompleksne teksture koje tek sa namjerom karikiranja katkad parodiraju rudimentarne stilove poput honky tonka ili rock’n’ rolla (Jeremy Bender, Are You Readdy Edddie?).

Ukoliko je Trilogy iz 1972. možda i predstavljao svojevrsno zatišje (opet uvjetno – to je tek mišljenje potpisnika ovih redaka!), Brain Salad Surgery (1973.) iznova predstavlja ELP u stvaralačkom klimaksu. Greg Lake je ovdje doprinio ne samo izvrsnom autorskom baladom Still…You turn Me on, već i bitnim udjelom u krucijalnoj epskoj kompoziciji Karn Evil 9 koja zauzima praktički dvije trećine albuma. Ne treba smetnuti sa uma ni izvrsnu obradu Toccate argentinskog skladatelja Alberta Ginastere, mada je u tom slučaju mnogo bitniji Emersonov aranžerski upliv.

Uslijedila je grandiozna turneja čiji je tonski zapis zabilježen na trostrukom koncertnom albumu Welcome back my Friends to the Show that never ends, a onda je došao trenutak zasluženog odmora. Ništa neobično, pošto su i druga velika imena tog razdoblja pauzirala godinu-dvije sredinom desetljeća. No, onda je došao punk, te su akteri progresivne scene, već pomalo pretvoreni u ‘dinosauruse’ trebali tražiti način da opravdaju stečene pozicije, a to nipošto nije bilo lako.

ELP se vraćaju na scenu 1977., objavljujući dva albuma – dvostruki Works vol 1., te klasični Works vol 2. Ovaj dvostruki je koncipiran na način koji donekle priziva model Ummagumme Pink Floyda – svaki je član kolektiva dobio jednu stranu albuma uz mogućnost potpune kreativne slobode, dok je četvrta strana ostavljena za zajedničke uratke, od kojih se izdvaja obrada Fanfare for the Common Man Aarona Coplanda. Možda se Emerson pomalo i izgubio u preambicioznom, orkestriranom Piano Concerto No 1. (a ni Palmer se nije najbolje snašao obrađujući Prokofjeva i Bacha uz pristup naglašen ritmom), no zato je Lake majstorski iskoristio svojih dvadesetak minuta, priloživši uistinu kvalitetne autorske skladbe od kojih se ističu Hallowed by the Name i Lend Me your Love Tonight.

Greg Lake, Carl Palmer i Keith Emerson (1972.)

Nažalost, Works vol 2. nije zadovoljio kriterije, djelujući prije kao puko krpanje preambicioznog pastiša nego kao album dostojan ovog trojca. Očito je došlo do točke zasićenja, što zorno dokazuje i posljednji album prve inkarnacije ELP-a, Love Beach (1978.). Ovdje se više ni u naznakama ne može govoriti o nekad sjajnom kolektivu koji doslovno pršti od ideja, pošto su se na ovom suvišnom i dosadnjikavom uratku Keith, Greg i Carl prikazali u svjetlu vlastitih karikatura, izvodeći skladbe upitnog smisla koje se prije mogu mjeriti sa njihovim nekadašnjim parodijama. Na koncu, sama fotografija na ovitku dovoljno govori – pretvorili su se u barski bend za ostarjele penzionerke koje ljetuju na Karibima, mada i barski bendovi imaju određene kvalitete pošto ponekad pogriješe u izvedbi. Pobogu, ljudi su a ne roboti. Kod ELP to nažalost nije bio slučaj.

Lake će početak osamdesetih iskoristiti za zahuktavanje samostalne karijere, snimivši dva solidna albuma; Greg Lake i Manoeuvres, da bi se u drugoj polovici desetljeća vratio u reinkarnirani ELP, mada sa Cozy Powellom na mjestu Carla Palmera. Ništa zato, bar je inicijal prezimena odgovarao. Carl će se svejedno vratiti na bubnjarsku stolicu početkom osamdesetih, te će kolektiv iznova osnažen voljom i optimizmom snimiti još dva neloša uratka, Black Moon (1992.) i In the hot Seat (1994.), no onaj tko bi samo i pomislio uspoređivati te albume sa remek djelima iz prve polovice sedamdesetih zaslužuje zavidni psihijatrijski dosje.

Istina je da tijekom naredna dva desetljeća Greg Lake i nije snimio bog zna što vrijedno pažnje – njegovi su se doprinosi uglavnom svodili na opetovane i pomalo zamorne kontribucije u po tko zna koji put iznova oživljenom ELP-u, no nema kruha od života na staroj slavi. Nije to toliko ni bitno jer riječ je o kreativcu koji je svoj obol ostvario u jednom periodu života – u njegovom slučaju, to su kasne šezdesete i prva polovica sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Mnoga razvikanija imena ne ostvare ni djelić toga u svojoj sveukupnoj karijeri, pa ih svejedno trpimo i dižemo na pijedestale.

Greg Lake je dokazao da je vanserijski skladatelj i vrstan instrumentalist, a njegovo ime ostaje potpisano na omotima nekih od ključnih albuma progresivne glazbe. Ne treba tražiti više.

08/12/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,