Životno djelo Keitha Emersona tek treba vrednovati i nije upitno da će se povjesničari umjetnosti i glazbeni kritičari potruditi u tom kontekstu. Bit će tu dvojbi, sukobljavanja, preispitivanja mogućnosti suživota ‘ozbiljne’ i ‘popularne’ glazbe, ali činjenicu da je Emerson svojim pionirskim i eksperimentalnim pristupom kidao žice na bezrazložno nametnutim stilskim granicama te da su upravo zahvaljujući njemu instrumenti s klavijaturom izborili ravnopravan status u onome što uvjetno zovemo rockom nitko ozbiljan neće dovoditi u pitanje!
Današnje je izdanje eXita posvećeno nedavno preminulom Johnu Wettonu, glazbeniku koji je svoj trag utkao u završnu ‘trilogiju’ prve faze King Crimsona, a pamtit ćemo ga i kao čelnika sastava Asia.
Greg Lake je dokazao da je vanserijski skladatelj i vrstan instrumentalist, a njegovo ime ostaje potpisano na omotima nekih od ključnih albuma progresivne glazbe. Ne treba tražiti više.
Ono što odlazak Keitha Emersona ne uklapa u već poslovičnu ‘crnu bilancu’ koju nam je ponudila aktualna 2016. jest način na koji je napustio ovaj svijet. Uradio je to po vlastitom izboru, suočen s mogućnošću življenja bez onoga što je u njegovu slučaju predstavljalo smisao – briljirati na sceni, spajajući zapanjujuću energičnost i urođenu genijalnost. Ukratko, živio je za svoju glazbu, za ono što je danas već ostavština za budućnost; jedan monumentalni opus koji se tek nominalno i kronološki može svrstati pod već ishabani pojam ‘rock’. Jer, često se u desetak sekundi Emersonovog stvaralaštva moglo naći više harmonija, struktura i vizija no što ih sadrže cjelokupni uradci brojnih rock te posebice punk sastava!
