KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Četverogodišnjica smrti Keitha Emersona

20:00–23:00 Subota 7.3.2020.

Životno djelo Keitha Emersona tek treba vrednovati i nije upitno da će se povjesničari umjetnosti i glazbeni kritičari potruditi u tom kontekstu. Bit će tu dvojbi, sukobljavanja, preispitivanja mogućnosti suživota ‘ozbiljne’ i ‘popularne’ glazbe, ali činjenicu da je Emerson svojim pionirskim i eksperimentalnim pristupom kidao žice na bezrazložno nametnutim stilskim granicama te da su upravo zahvaljujući njemu instrumenti s klavijaturom izborili ravnopravan status u onome što uvjetno zovemo rockom nitko ozbiljan neće dovoditi u pitanje!

Prvih se nekoliko mjeseci godine 2016.pokazalo kobnima za britansku, ali i svjetsku glazbenu scenu. Ne ulazeći u eventualna odstupanja od statističkog prosjeka niti u ekstremne slučajeve Poissonove razdiobe, a posebno ne u teorije zavjere i već formirane urbane legende o ‘ukletoj 2016.’, nameće se svejedno činjenica kako od konca prosinca 2015. pa nadalje poznate osobe iz glazbenog miljea umiru češće nego u nekom sličnom vremenskom odsjeku prethodnih, pa i budućih godina.

Crni je niz načet smrću Lemmyja Kilmistera koncem prosinca 2015., da bi bio nastavljen već 10. siječnja 2016., poprilično šokantnom, neočekivanom vijesti o odlasku Davida Bowieja. Svega dva dana kasnije, 12. siječnja umire i Giorgio Gomelsky, bivši menadžer The Rolling Stonesa i Yardbirdsa. Do konca mjeseca, crna će bilanca uknjižiti Jimmyja Baina, bubnjara sastava Rainbow, te liverpulskog kantautora Blacka, odnosno Colina Vearncombea, poznatog po hitu Wonderful Life iz druge polovice osamdesetih.

Uistinu, nema smisla nabrajati, posebno ne u situacji kada su takve smrti postale do te mjere uobičajene da više i ne djeluju iznenađujuće. No, ukoliko se odlazak legendarnog Sir Georgea Martina (8. ožujka) donekle može pripisati njegovoj dubokoj starosti, smrt Keitha Emersona ipak popriličan je šok, posebice što nije posljedica bolesti već vlastite odluke o samovoljnom prekidu života. Dugogodišnji zdravstveni problemi i borba s teškom depresijom su nažalost naplatili najgori mogući danak.

The Nice: Brian Davison, Lee Jackson i Keith Emerson

Keith Noel Emerson je rođen 2. studenoga 1944. u Todmordenu, Yorkshire. Još kao dječak se pokazao talentiranim pijanistom, a po završenoj srednjoj školi odlazi u London gdje neko vrijeme zarađuje za život kao barski glazbenik. Sredinom šezdesetih susreće još jednog ‘sjevernjaka’, Leeja Jacksona iz Newcastlea, s kojim se pridružuje sastavu Gary Farr & the T-Bones. Dvojac će uskoro shvatiti kako dijele slične glazbene afinitete koje ne mogu izraziti u okviru postojećeg benda te sredinom 1966. pokreću vlastiti projekt nazvavši ga, u suprotnosti s tadašnjom navalom spektakularnih imena, jednostavno The Nice.

Toj se rudimentarnoj verziji kultnog sastava uskoro pridružuje gitarist David O’List te na koncu bubnjar Ian Hague kojeg će vrlo brzo zamijeniti Brian ‘Blinky’ Davison. Temeljni je nacrt podrazumijevao stvaranje novih glazbenih formi na postavkama jazza, rocka te posebno europskog glazbenog naslijeđa, odnosno njegove implementacije u suživot s tim novostasalim glazbenim oblicima.

Nakon što po snimanju nastupnog albuma gitarist O’List napusti sastav, ostavivši ga tako bez ključnog ili barem najprihvatljivijeg melodijskog instrumenta, Emerson će kao klavijaturist izbiti u prvi plan. Štoviše, njegov poprilično radikalan pristup klaviru, električnim orguljama i ostalim instrumentima s tipkama će dovesti do toga da The Nice odustanu od traženja zamjenskog gitarista.  S današnje točke gledišta, u vrijeme dominacije sintetske i elektroničke glazbe se manjak gitare u pop sastavu ne doživljava kao nekakav propust, no u drugoj je polovici šezdesetih to bio poprilično smion potez. Ipak, upravo je dodavanje glavnih glazbenih dionica klavijaturama, odnosno transformacija takvih instrumenata iz pratećih u melodijske temeljna zasluga Keitha Emersona, a u nadolazećim će je godinama razraditi njegovi kolege s britanske progresivne scene, poput Ricka Wakemana (Yes), Tonyja Banksa (Genesis), Richarda Wrighta (Pink Floyd) i drugi.

Kao samoškolavani ‘klasičar’ i vrsni poznavatelj jazza, Emerson se zdušno zalagao za ravnopravan status različitih glazbenih formi, a takav pristup kulminira projektom Five Bridges Suite, dvadesetominutnim djelom u pet stavaka koje su The Nice uz pratnju Londonskog simfonijskog orkestra premijerno izveli 17. listopada 1969. u dvorani Fairfield Halls u Croydonu. Nažalost, istoimeni album, objavljen nekoliko mjeseci kasnije biti će i posljednji trzaj ovog sastava.

Iako su razlozi zbog kojih je Emerson 1970. napustio The Nice i dalje dvojbeni, jedna je stvar sigurna – nije gubio glazbenu viziju, već je štoviše požurio s pokretanjem novog projekta koji je po njegovu mišljenju trebao ići dublje u brisanju granica između popularne i akademske glazbe. Kolovoza iste godine se novoformirani sastav Emerson, Lake & Palmer (u daljnjem tesktu ELP) predstavio javnosti na tradicionalnom godišnjem rock festivalu na otoku Wight kod Southamptona. Kako je vidljivo iz imena, uz Keitha Emersona su ga sačinjavali bivši članovi King Crimsona i Atomic Roostera, bas gitarist Greg Lake te bubnjar Carl Palmer. Očekivano, primjenjen je model prethodno korišten kod The Nicea: sastav nije imao gitarista!

amazingpudding-emersonlakepalmer-650

Uz određene tehnološke novitete koji se u prvom redu odnose na korištenje Moog sintetizatora, zvuk ELP-a je bio uistinu pompezan i veličanstven, predstavljaući krajnji doseg svojeg vremena. Sastav je nastavio sa povezivanjem elemenata jazza i ozbiljne glazbe s rock matricom, ali na jedan lucidan način koji je izbjagavao golo kalemljenje naizgled nespojivih pravaca. Odličan je primjer za navedeno njihov nastupni, istoimeni album sa vrsnim skladbama poput Tank, Take a Peeble ili The Three Fates,  te posebice njegov nasljednik na kojemu se nalazi obrada Slika s izložbe, klavirske svite Modesta Petroviča Musorgskog.

Iduća tri albuma ELP-a predstavljaju sam vrh Emersonove kreativnosti – Tarkus (1971.) sa svojom dvadeset minuta i u sedam stavaka podjeljenom naslovnom kompozicijom složene melodijske i ritmičke strukture, Trilogy (1972.) te Brain Salad Surgery (1973.) koji donosi još jedno vrhunsko ostvarenje, tridesetominutnu glazbenu distopiju Karn Evil 9, te dojmljivu obradu Toccate argentinskog skladatelja Alberta Ginastere.

Iako će ELP po ovom potonjem albumu i odrađenoj svjetskoj turneji uzeti dvije godine stanke te se vratiti koncem 1976., u doba ekspanzije britanskog punka koji je ‘pomeo’ brojna imena s otočke progresivne scene, imali su očito još mnogo toga za kazati. Dvostruki album Works Vol 1 (1977.) je koncipiran kroz jednu zajedničku stranu ploče, te tri na kojima svaki pojedini član doprinosi vlastitim kompozicijama. Emerson je svoj obol priložio u vidu trodjelnog Piano Concerta No.1, odrađenog uz kontribuciju simfonijskog orkestra. Ako je vjerovati podacima dostupnim preko određenih glazbenih web portala, Keitha je tijekom snimanja osobno posjetio Leonard Bernstein, ne krijući oduševljenje onim što je čuo.

ELP se razilaze 1979., nakon još dva pomalo bljedunjava albuma (Works Vol. 2 i Love Beach), a Emerson se privremeno okreće ka komponiranju filmske glazbe, području kojem se često vraćao tijekom iduča tri desetljeća života. Svejedno, u drugoj će se polovici osamdesetih ELP reanimirati; najprije s bubnjarom Cozyjem Powellom (uskoro će ga zamjeniti izvorni Carl Palmer). Možda i skladbe nastale u toj novoj inkarnaciji i nisu Bog zna koliko upečatljive i inovativne (barem uspoedimo li ih sa zvjezdanim trenucima iz prve polovice sedamdesetih), no pripadne su turneje mlađoj publici približile i one stare, legendarne uratke!

U svjetlu brojnih revivala i ponovnih okupljanja davno ugašenih sastava treba promatrati i reunion The Nicea početkom novog milenija. Iznova okupljeni izvorni sastav, uz izuzetak gitarista Davida O’Lista kojeg zamjenuje Dave Kilminster (široj javnosti poznat kao zamjena za Davida Gilmoura na Watersovoj The Wall turneji 2010. – 2013.). No, to će biti tek slabo uspjeli preslik onog iskonskog The Nicea, o čemu najbolje govori uvrštavanje Emersonovih skladbi iz ELP i samostalne faze u repertoar… Mada, nije bilo zgorega još jednom vidjeti legendarni sastav u zamalo pa izvornoj postavi!

Nažalost, sve nade u vezi novog materijala, o čemu se govorilo s primjerenom dozom optimizma i ozbiljnosti padaju u vodu u travnju 2008. preranom smrću bubnjara Briana Davisona. Iako Emerson i Jackson još tada nisu stavili finalnu točku nad sudbinom The Nicea (a ista neizvjesna sudbina pratila je i ELP); jasno je da je nakon Emersonove smrti 10. ožujka 2016. jedan dio povijesti britanskog progresivnog rocka definitivno zaključen.

Maestro_Keith_Emerson-web_zpsf0169406

Životno djelo Keitha Emersona tek treba vrednovati i nije upitno da će se povjesničari umjetnosti i glazbeni kritičari potruditi u tom kontekstu. Bit će tu dvojbi, sukobljavanja, preispitivanja mogućnosti suživota ‘ozbiljne’ i ‘popularne’ glazbe, ali činjenicu da je Emerson svojim pionirskim i eksperimentalnim pristupom kidao žice na bezrazložno nametnutim stilskim granicama te da su upravo zahvaljujući njemu instrumenti s klavijaturom izborili ravnopravan status u onome što uvjetno zovemo rockom nitko ozbiljan neće dovoditi u pitanje!

autor: Vjeran Stojanac, 05/03/2020

, , , , , , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Steve Earle – Just an American Boy (Live, 2003.) / Pink Floyd – Live at Oakland Coliseum, 09/05/77

13/12/2013.

Ove subote uživajte u dva koncertna zapisa nastala u razmaku od četvrt stoljeća, koja naizgled nemaju ništa zajedničko osim izrazite krtičke note uperene prema javnosti i lažnim moralistima, zvali se oni George W. Bush ili Mary Whitehouse. Stoga, snimka nastupa Pink Floyda u dvorani Coliseum u Oaklandu, CA, kojoj prethodi kronološki kasniji live album Steve Earlea, ‘Just an American Boy’. Uistinu, skoro ništa zajedničko osim kvalitetnog pljuvanja u lice licemjerima i kako bi to Johnny lijepo kazao, govnarima!

Adam Green

08/04/2016.

Adam Green je njujorški kantautor kojeg se u prvom redu vezuje uz anti-folk trend. No, on je ujedno i pjesnik, slikar, autor filmova – ukrako, vrlo kreativna, mada i pomalo sarkastična osoba s poremećenim smislom za humor i estetiku. No, tko od nas nije takav?!

The Kinks/Lou Reed – New York/The Pastels – Slow Summits

31/05/2013.

Pojedina su imena iz glazbenog miljea vezana uz svoja obitavališta doslovno pupčanom vrpcom. Tipični primjeri su The Kinks i njihov odnos prema rodnom Londonu, te Lou Reed čiji je opus duboko protkan utjecajem New Yorka, što posebice dolazi do izražaja na istoimenom albumu iz 1989. U nastavku emisije možete preslušati i novi album glasgovskih The Pastelsa, ‘Slow Summits’, izdan nakon šesnaestogodišnje stanke!

Do It Yourself!

14/01/2012.

  Do It Yourself ili po naški Uradi sam jest termin kojeg čak pri ograničavanju na glazbenu domenu nije jednostavno…

Tjedna rotacija

Arhiva

DUKES OF CHUTNEY / Hazel

WORKING WEEK / Working Nights (1985)

JW FRANCIS / New York

ILLES BALEARS / India Street Radio

ELLIOTT SMITH / Live at Black Cat (17/4/1998.)

ŠUMSKI / baba spava (2000)