U ovosubotnjem eXitu preslušajte ‘The Lamb Lies Down on Broadway’ sastava Genesis, uradak koji je još 1974. postavio model konceptualnog albuma i scenskog spektakla.
Na početku, tek nekoliko temeljnih riječi o sastavu Genesis. Utemeljen je u Londonu godine 1967., a kroz prva dva albuma još traži vlastito mjesto u okviru stasajuće progresivne scene. Odlaskom izvornih bubnjara Chrisa Stewarta i gitarista Anthonyja Phillipsa, te dolaskom Phila Collinsa i Steve Hacketta na njihovo mjesto, započinje ‘zlatno’ razdoblje Genesisa, koje će potrajati upravo do konca promotivne turneje albuma iz naslova ovog teskta. Od 1970. nadalje, nižu se izvrsni albumi – Nursery Crime, Foxtrot, Selling England by the Pound i The Lamb Lies Down on Broadway, a pripadni su koncertni nastupi veličanstvene vizualne i zvučne svečanosti; ne samo zbog vještog glumca/pjevača Petera Gabriela i uistinu vrstno uigranih glazbenika njegovoj pozadini, već i zbog scenografije koja je u trenucima znala biti i dinamička, te posebice zbog nenadmašnog sustava rasvjete – ove su se dvije komponenete; scenografija i rasvjeta mogle tada mjeriti jedino s onom njihovih kolega iz sastava Pink Floyd. Tim je živim nastupima Gabriel davao poseban pečat proživljavajući sudbine likova iz stihova koje je pjevao, mjenjajući maske koje je nosio – ponekad i desetak u tijeku jednog, u pravilu dvosatnog nastupa!
Godina 1974. je praktički označila kulminaciju djelovanja većine britanskih progresivnih sastava koji su u drugoj polovici šezdesetih iznikli na londonskoj art-underground sceni, te početkom novog desetljeća, ostavivši psihodeličnu fazu za sobom, krenuli u istraživanje novog obzorja. Među takvima su, primjerice Yes, koji nakon izvrsnog albuma Relayer (1974.) uzimaju zamalo skoro trogodišnju pauzu u djelovanju (iznova će se skupiti tek 1977., pri snimanju Going For the One), te Emerson, Lake & Palmer, koji će na zasluženi, također trogodoišnji odmor krenuti po završetku promotivne turneje albuma Brain Salad Surgery (1974.). Slična je sudbina snašla i ostale projekte progresivnog usmjerenja: po objavi albuma Red i održavanju zaključne turneje, prva faza King Crimsona također prestaje s radom (treba li naglašavati da se i to zbilo 1974.?), a Fripp će novu inkarnaciju okupiti tek početkom osamdesetih, dok se ova okrutna godina na prvi pogled nije direktno ticala sastava Pink Floyd, mada je na neki način cementirala odnose unutar benda, jer nakon The Dark Side of the Moon turneje više ništa nije moglo biti isto – sad se znalo tko se smatra definitivnim vođom, brojem Jedan!
Dvostruki The Lamb Lies Down on Broadway Genesisa izlazi upravo koncem te nesretne 1974., i već je po najavama i glasinama koje su se još tijekom snimanja širile scenom i medijima trebao biti nenadmašno remek-djelo; ‘nenadmašno’ barem u smislu da ga ovaj isti Genesis ne može ponoviti, čime praktički i prestaje njegova potreba za egzistgencijom u vidu sastava.
Album je u svakom pogledu – glazbenom, tematskom, izvođačkom – predstavljao vrhunac razvoja Genesisa, ali i svojevrsni zid koji se izdigao između Petera Gabriela s jedne, te ostatka sastava s druge strane. U stvari je bilo sasvim vjerojatno da će nakon pripadne turneje Peter napustiti Genesis, što se i ostvarilo. Ipak, taj je odlazak bio najbezbolnije moguće rješenje. Gabriel se okrenuo radu na svojim samostalnim projektima, dok su preostali članovi (Mike Rutherford, Steve Hackett, Phil Collins i Tony Banks) nastavili pod istim imenom.
Što to izdvaja ovaj album iz niske ionako bezgrešnih prethodnih ostvarenja, odnosno zbog čega danas The Lamb Lies Down on Broadway uživa kultni status ne samo kod fanova Genesisa, već općenito kod poznavatelja kvalitetne glazbe?
U prvom je redu riječ o tematskom, konceptualnom albumu glazbeno dograđenom oko okvirne priče Petera Gabriela. Radnja je, kao i kod svih velikih ostvarenja takve vrste donekle jednostavna – sjetite se primjerice Tommyja ili The Walla, no dodatnu joj snagu daje Gabrielova simbolička igra riječi, značenja, slika i pojmova.
Nominalno, album govori o mladom njujorškom Portorikancu Raelu (pazite na detalj: Rael → GabRiel) koji u potrazi za nestalim bratom Johnom zalazi u fantazmagoričan svijet velegradskog podzemlja. Ubačen u ambijent odvodnih kanala, skrivenih hodnika, podzemnih rijeka, napuštenih tunela podzemne željeznice, Rael će sresti ne samo otpadnike površinskog svijeta, već i brojna nezamisliva bića koja u potpunosti pripadaju podzemlju. Potraga za Johnom vremenom postaje sve manje bitna, jer John, kako se da naslutiti i nije realni dječak, već ona druga, komplementarna strana Raelove svijesti. Nećemo Vam otkriti sve tajne ovog albuma, pošto će u tom slučaju predstojeće preslušavanje izgubiti svaku draž! Još jednom, riječ je o slojevitom i znakovitom djelu, a mogu biti spomenute tek Gabrielove transformacije tijekom koncerta/predstave, gdje dotični prolazi kroz uloge Raela (odjeven u običnu crnu kožnu jaknu), falusoidnog Slippermana, mjehurastog stvorenja ‘It’, dok se na bini redaju metamorfi poput natprirodnog ‘liječnika’ ili Lamije okružene zmijama, pomični kartonski zidovi i građevine, hodnici, eksplozije… Nažalost, radio zanemaruje vizualnu komponentu!
A spominjući upravo nju, nije zanemariv i podatak da je Peter Gabriel u suradnji s redateljem Williamom Friedkinom razmišljao o pretakanju ove radnje u filmsku formu, što se nažalost (ili možda srećom) nikad nije realiziralo!
Prvi dio:
The Lamb Lies Down On Broadway Fly On A Windshield Broadway Melody Of 1974. Cuckoo Cocoon In The Cage The Grand Parade Of Lifeless Packaging Back In N.Y.C. Hairless Heart Counting Out Time Carpet Crawl The Chamber Of 32 Doors
Drugi dio:
Lillywhite Lilith The Waiting Room Anyway Here Comes The Supernatural Anaesthetist The Lamia The Silent Sorrow In Empty Boats The Colony Of Slippermen: a) The Arrival b) A Visit To The Doktor c) Raven Ravine The Light Dies Down The Broadway Riding The Scree In The Rapids ”it”
Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije bio besmisleni pastiš, već nešto unikatno i zarazno. Ovaj danas egzistirajući ali ‘zaleđeni’ sastav izborio je stoga kultni status i definitnvno je najkvalitetnije ime koje je na škotskoj sceni izniklo sredinom devedesetih, što u okružju pojava poput Mogwaia, Arab Strapa ili Belle & Sebastian i nije baš tako beznačajan uspjeh!
Početkom milenija, Augeste Arthur Bondy je pod pseudnimom Scott predvodio poprilično dosadnjikav sastav Verbena koji je, unatoč nekim dobrim momentima, uglavnom zvučao kao presažvakana kopija Nirvane. Napravivši nagli zaokret, 2006. izdaje odličan samostalni album ‘American Hearts’, a njegovi su sljednici ‘When the Devil’s Loose’ i ‘Believers’ također iznimna ostvarenja. Možda je prepotentno kazati da je A.A. Bondy kantautor koji je jednostavno nedostajao na sceni, ali da je savršeno upotpunio rupe u nekim segmentima današnje folk americane, to je neoborivo.
Sutra je sudbinski dan, referendum na kojem biramo između napretka i propasti, pa neka vas ne iznenadi mali eurofilni prilog. A u nastavku, konačna točka na projekt “Scotland’s hidden reverse”
Ukoliko smo prošlog tjedna propustili obznaniti vijest o 67. rođendanu gospodina Davida Bowiea, tu grešku sada nećemo ponoviti. Dakle, za sve štovatelje kultnog kameleona; dvije koncertne snimke nastale u razdoblju od 30 godina – ona iz Hammersmith Odeona, iz srpnja 1973., te bitno novija s ‘Reality’ turneje, iz Dublina 22. i 23. listopada 2003.
