Dylan Thomas/Julian Cope – Peggy Suicide

– – .

Danas, devetog studenog se navršava točno 60 godina od smrti velškog pjesnika Dylana Thomasa, koji je na nadolazeće generacije utjecao u bitno većoj mjeri no što na prvi pogled djeluje. Ovaj se utjecaj manifestira primarno kroz pjesnike beat generacije, te posljedično kroz viziju brojnih sastava koji u svojim stihovima navode određene Thomasove motive, no nažalost i u tragičnoj kulturi smrti i autodestrukcije znakovite za rock scenu.

 

a)      Dylan Thomas i njegovo naslijeđe

 

I have longed to move away
From the hissing of the spent lie
And the old terrors’ continual cry
Growing more terrible as the day
Goes over the hill into the deep sea;
I have longed to move away
From the repetition of salutes,
For there are ghosts in the air
And ghostly echoes on paper,
And the thunder of calls and notes. 

/Dylan Thomas, I have longed to move away/

 

Danas, devetog studenog, navršava se šezdeset godina od smrti velškog pjesnika Dylana Thomasa. Iako na prvi pogled osoba koja je ovaj svijet napustila 1953., dvije godine prije termina koji se najčešće navodi kao ‘rođenje rock glazbe’ nema mnogo zajedničkog s istim, situacija na terenu govori sasvim drukčije.

Dylan Thomas je na popularnu kulturu djelovao višestruko; moglo bi se reći ‘na više polja’, iako niti jedno od tih djelovanja nije bilo, izrazimo se tako, planirano.

Pa, pođimo redom. Thomas je krenuo od stroge klasične forme, no s namjerom da je razbije i da na jedva držećim krhotinama njezina kostura izgradi vlastiti izraz, što je i očekivan pristup od osobe koja je kao uzore istovremeno navodila Blakea, Herberta i Shelleyja i Hardyja, ali i nadrealiste poput Andre Bretona i njihove preteče. Njegovo stvaralaštvo ispunjavaju vizure vječne borbe dobra i zla, odnosno svjetla i tame, vizure čovjeka suočenog sa svim onim nedaćama kakve u pravilu donosi život, no ipak čovjeka koji shvaća neminovnost istih. Radnja je u pravilu postavljena na vječno promjenjivoj pozornici velškog krajolika, samog po sebi bolno slikovitog i jasnog, na kojemu će dodatno zablistati opetovani biblijski motivi, sjećanja na djetinjstvo, ali i premišljanja o smrti.

DylanThomasCaitlin_Thomas1

Dylan Thomas i Caitlin Macnamara

Nazivali su ga zadnjim romantičarem, ali i zadnjim modernistom, što opet ne treba promatrati u svjetlu isključivih pojmova, no za razliku od njegovih suvremenika poput T. S. Eliota i W. H. Audena, koji su iz nekog sebi znanog razloga svoju inače vrsnu poeziju ostavili u sjeni akademske hladnoće (da, ovo se može kazati čak i za maestralni Wasteland), Dylan Thomas se uspio približiti širokim masama čitateljskog mainstreama, postigavši za to vrijeme neviđenu popularnost, a kakva se danas u pravilu vezuje upravo uz rock zvijezde.

Još jedan jasan utjecaj na suvremenu pop kulturu, a time i na popularnu glazbu jest gotovo fanatično prihvaćanje i idoliziranje njegove poezije od strane pjesnika beat-generacije; u prvom redu Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca – uostalom, ritmičnost Ginsbergove poezije, kao i njegovi ‘mind breaths’ nominalno sugeriraju formu bebop jazza, no neupitno je da svoje korijene imaju u stvaralaštvu Dylana Thomasa. Opće je poznat skoro nemjerljiv upliv beatnika na brojne rock glazbenike, no oni su u ovom slučaju poslužili kao svojevrsna prijemostnica između vlastitog uzora i svojih sljedbenika.

 

Was there a time when dancers with their fiddles
In children’s circuses could stay their troubles?
There was a time they could cry over books,
But time has sent its maggot on their track.
Under the arc of the sky they are unsafe.
What’s never known is safest in this life.
Under the skysigns they who have no arms
have cleanest hands, and, as the heartless ghost
Alone’s unhurt, so the blind man sees best. 

/Dylan Thomas, Was there a time?/

 

Kada je početkom šezdesetih godina mladi židovski kantautor iz Minnesote promjenio svoje dugačko i za umjetničke potrebe nezgrapno ime Robert Zimmermann, malo je tko mogao pretpostaviti koja je prava priroda novoizabranog nadimka Bob Dylan. Štovše, on je osobno godinama odbijao svaku poveznicu s Dylanom Thomasom, no početkom novog milenija je konačno popustio, te u autobiografiji priznao istinski povod koji ga je natjerao na taj čin, naglasivši kako je uz Woody Guthriea upravo Thomas formirao njegov poetski stil u pionirskim tim danima.

Fraza 'Starless and Bible Black', koja se javlja u formi naslova predzadnjeg studijskog albuma prve inkarnacije sastava King Crimson, te u pjesmi 'Starless' sa idućeg ostvafrenja 'Red' jest Dylanova poetska figura iz radio drame 'Under Milk Wood'

Fraza ‘Starless and Bible Black’, koja se javlja u formi naslova predzadnjeg studijskog albuma prve inkarnacije sastava King Crimson, te u pjesmi ‘Starless’ sa idućeg ostvafrenja ‘Red’ jest Dylanova poetska figura iz radio drame ‘Under Milk Wood’

Jasno je uočljiv i pečat kojeg je Dylan Thomas ostavio u izričaju avangardnog glazbenika Johna Calea, inače jednog od utemeljitelja sastava The Velvet Underground. Cale nikad nije negirao ovaj utjecaj, a u svojim je kasnijim samostalnim radovima često uglazbljivao pojedine Thomasove pjesme, primjerice Do not go gently into this good Night, There was a Saviour, On a Wedding Anniversary, ili A Child’s Christmas in Wales. Stihove Dylana Thomasa su uglazbljivali i drugi autori, poput Donovana koji je na albumu Beat Cafe (2004.) uvrstio svoju verziju Do not go gently into this good Night.

Također, česti su i slučajevi navođenja Dylana Thomasa u djelima renomiranih autora; u rasponu od Simona & Garfunkela, pa do Nicka Cavea, koji u pjesmi There She goes, my beautiful World navodi detalje o Dylanovoj preranoj smrti. Britanski progresivni sastav King Crimson u barem dva navrata koristi frazu Starless and Bible Black, iz Thomasove radio drame Under Milk Wood: prvi put na istoimenom albumu iz 1974., te u skladbi Starless s nekoliko mjeseci kasnije objavljenog albuma Red. To su tek neki od brojnih sličnih primjera valorizacije poetske ostavštine Dylana Thomasa od strane suvremene glazbene elite.

small

Dylan Thomas na naslovnici albuma Beatlesa ‘Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band’, 1967. Kliknite na sliku za veći prikaz.

Prije nekoliko dana je portal Wales Online objavio zanimljiv tekst u kojemu povlači usporednice između stvaralaštva Dylana Thomasa i Lou Reeda, nazivajući obojicu rock zvijezdama. Možda je riječ o jednoj od onih kozmičkih koincidencija, no Lou Reed je bio zadnji klasični rock avangardist koji je čuvao pozicije pred naletima glazbenog postmodernizma, slično kao što je i Thomas proglašavan posljednjim modernistom u anglofonoj poeziji. Također, datum Reedove smrti (27. listopada) se poklapa s Dylanovim rođendanom. Slučajnosti, ako to uopće jesu, znaju biti sjajne stvari!

Spomenuta tema smrti je možda najsnažnija poveznica Dylana Thomasa s glazbenim izrazom koji je te davne 1953. još tavorio u povojima, krhkih kostiju i u rudimentarnoj formi. U trenutku kad je otišao, Thomas je imao samo 39 godina. Nažalost, prerana umiranja će obilježiti sudbine brojnih rock glazbenika u narednoj i kasnijim dekadama. U takvom se kontekstu nemoguće ne prisjetiti još jednog ‘ukletog’ pjesnika, također buntovnika, antikonformista i teškog alkoholičara čija je poezija, slično Thomasovoj, bivala protkana vječnom, dijalektičkom borbom apolonijskog i dionizijskog, te temama konflikta i smrti. James Douglas Morrison je umro trećeg srpnja 1971. u Parizu, uslijed zatajenja srca (što je najvjerojatnije mrtvozornički eufemizam za kobnu kombinaciju alkohola i heroina), dakle naglo i neočekivano, tisućama milja udaljen od rodne grude. Kao što rekoh, koincidencije su briljantna Stvoriteljeva igra sa ljudskom percepcijom, možda zato što u stvari i ne postoje.

Dylan-Thomas-Quotes-1

Ukoliko želite Dylana Thomasa usporediti s pjesnicima suvremenicima, naići ćete na sličan problem kao i u slučaju Allena Ginsberga – elementi potrebni za takvu poredbu se jednostavno ne naziru na horizontu. No, zato su usporednice između njega i brzo sagorjelih rock zvijezda poput Jima Morrisona ili Kurta Cobaina, pa i onih nešto dugovječnijih kao što su Bob Dylan ili nedavno preminuli Lou Reed itekako očite!

 

Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,
Because their words had forked no lightning they
Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright
Their frail deeds might have danced in a green bay,
Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,
And learn, too late, they grieved it on its way,
Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight
Blind eyes could blaze like meteors and be gay,
Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on the sad height,
Curse, bless, me now with your fierce tears, I pray.
Do not go gentle into that good night.
Rage, rage against the dying of the light.

/Dylan Thomas, Do not go gently into this good Night/

 

b)     Julian Cope – Peggy Suicide

Iako je primarna intencija bila tek popuniti vrijeme između priloga o Dylanu Thomasu, i za ponoć najavjenog emitiranja njegove radio drame Under Milk Wood (pri čemu je Cope poslužio kao poveznica isključivo zbog vlastitog velškog podrijetla, te činjenice da je uz Johna Calea najveći živući rock glazbenik ponikao iz tog dijela Ujedinjenog Kraljevstva), mora se priznati da je Peggy Suicide sjajan album – štoviše, jedno od autorovih najboljih ostvarenja.

Peggy cover

Album se pojavio početkom 1991., i poželjno je imati na umu detalj da je u travnju prethodne godine Cope objavio svoj poluakustični, psihodelični album Skellington (koji će 1993. dobiti nastavak, i biti objavljen u cjelini kao Ye Skellington Chronicles), a koji mjesec kanije slično koncipiran Droolian. No, za razliku od tih bajkovitih i uvrnutih lo-fi minijatura, Peggy Suicide donosi razrađenije i kompleksnije, na power pop obrascu formirane kompozicije, čije interno glazbeno nadgrađe pak varira od slučaja do slučaja, od funky popa do noise psihodelije. Tematski, ove skladbe prezentiraju Copeove ljevičarske stavove – prava žena, manjina, te posebice zaštitu okoliša, no često zadiru i u neopagansku tematiku koja će na njegovim narednim uradcima izbiti u prvi plan. Naravno, neke od tekstova je nemoguće klasificirati ili analizirati, pošto je riječ o potpunom psihotropnom kaosu koji kod Juliana nije neuobičajen, no jako se dobro uklapa u cjelinu.

Peggy Suicide je 2009. reizdan kao dvostruki CD, s tim da je na bonus disku donio neke remikseve već postojećih skladbi, ali i neobjavljene dragulje nastale tijekom snimanja izvornog albuma. Kako možete uočiti iz priloženog grafičkog materijala, Julian ga je, pomalo dramatizirajući i karikirajući na sebi svojstven način pretočio u konceptualno djelo podjeljeno u četiri faze. No, taj potez ne treba gledati u negativnom svjetlu, pošto unatoč razlaganju cjeline što donekle olakšavajući praćenje ipak zadržava privid sveukupnosti.

Peggy_songlistUkratko, Julianovo drugo remek djelo, nakon Skellingtona. A u nadolazećim će ih godinama biti još mnogo!

08/11/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,