Ne, nije u pitanju Jean-Paul Sartre, već rutinska jednotjedna stanka u smislu punjenja kreativnih baterija za nadolazeći mjesec.
No, ukoliko već nemožete bez uobičajene subotnje večernje doze, uredništvo je brzinski skrpalo listu koja nije zahtijevala pretjerani trud – riječ je o svega sedam skladbi koje će lukavo i lucidno popuniti vrijeme između 20 i 23.00 h.
Riječ je o highlightima onoga što se prije četrdesetak godina nazivalo progresivni rock, a dotična bi lista trebala izgledati ovako:
01 Jethro Tull – Thick As A Brick 43:36
a) Part I 22:40 b) Part II 21:15
02 Pink Floyd – Atom Heart Mother 23:45
a) Father’s Shout 05:25 b) Breast Milky 04:47 c) Mother’s Fore 05:17 d) Funky Dung 02:19 e) Mind Your Throat, Please 02:01 f) Remergernce 03:54
03 Yes – The Gates Of Delirium 21:54
04 Genesis – Supper’s Ready 22:59
a) Lover’s Leap b) The Guaranteed Eternal Sanctuary Man c) Ikhnaton And Itsacon And Their Band Of Merry-Men d) How Dare I Be So Beautiful? e) Willow Farm f) Apocalypse In 9/8 g) As Sure As Eggs Is Eggs (Aching Men’s Feet)
05 Emerson, Lake & Palmer – Tarkus 20:42
a) Eruption 02:43 b) Stones Of Years 03:34 c) Iconoclast 01:16 d) Mass 03:09 e) Manticore 01:49 f) Battlefield 03:57 g) Aquatarkus 03:54
06 King Crimson – Lizard 23:04
a) Prince Rupert Awakes 4:34 b) Bolero – The Peacock’s Tale 6:30 c) The Battle Of Glass Tears (Including: Dawn Song/Last Skirmish/Prince Rupert’s Lament) 10:55 d) Big Top 1:05
07 The Nice – Five Bridges Suite 18:06
a) Fantasia 1st Bridge & 2nd Bridge 02:41 b) Chorale 3rd Bridge 03:27 c) High Level Fugue 4th Bridge 04:01 d) Finale 5th Bridge 07:58
To bi bilo to. Ukoliko cjepidlačite zbog toga što Supper’s Ready od Genesisa nije vremenski označena po stavkama, pročačkajte web i prestanite postavljati suvišna pitanja.
U četvrtom nastavku pratimo Laibach u fazi dekonstrukcije pop glazbe, koja se preklapa sa posljednjim trzajima bivše države. Desetogodišnjicu djelovanja obilježavaju prvim koncertom u matičnom Trbovlju, no na vidiku su tmurni oblaci rata…
Prvi dio emisije je posvećen jednoj rasprostranjenoj pojavi u suvremenoj glazbi – krađi, odnosno plagiranju, a u nastavku slijedi kratki uvid u glazbu kojom su prožeti filmovi finskog redatelja Akija Kaurismakija.
Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije bio besmisleni pastiš, već nešto unikatno i zarazno. Ovaj danas egzistirajući ali ‘zaleđeni’ sastav izborio je stoga kultni status i definitnvno je najkvalitetnije ime koje je na škotskoj sceni izniklo sredinom devedesetih, što u okružju pojava poput Mogwaia, Arab Strapa ili Belle & Sebastian i nije baš tako beznačajan uspjeh!