KLFM

Uncle Tupelo

Sredinom osamdesetih u gradiću Bellevilleu, Illinois, s djelovanjem započinje još jedan sastav na prvi pogled srodan suvrermenicima – a bilo je to vrijeme heydaya college rocka i Paisley Undergrounda. Dakle, sličnog zvuka i srodnih ambicija, što hoće reći vraćanja rocka njegovim izvorima. Iako polaze s nešto drukčijeg terena – sjedinjuju naime aktualni punk, čak i onaj žešći s folk naslijeđem – Uncle Tupelo uskoro uplovljavaju u slične vode i koncem desetljeća preuzimaju primat prvoboraca roots rocka. Kroz nešto manje od osam godina djelovanja, ovaj će trojac predvođen kreativnim dvojcem Jay Farrar/Jeff Tweedy snimiti četiri danas antologijska albuma, postaviti standarde trenda kojeg će kritičari nesretno krstiti kao alternative country, pokazati kako nema mjesta strahovima i sumnjama (No Depression), te u konačnici otvoriti vrata svojoj vlastitoj djeci, sastavima Son Volt i Wilco.

OK, zadnjih par rečenica vapi za detaljnijim i jednostavnijim objašnjenjem. Nadam se da neću narušiti idilu ako ustvrdim da je kod Uncle Tupela najbitniju ulogu odigrao faktor zvan slučajnost. Činjenica je da su i Jeff i Jay odrastali u vrijeme ekspanzije američkog hardcore punka koji je u nešto ublaženoj verziji i bio njihova prva postaja. No, njegovu su sirovost i žestinu kultivirali implementiranjem neizbježnog folk naslijeđa, stvorivši tako za to doba jedinstven zvuk (zašto mi opet pada na pamet R.E.M., posebice album Life’s Rich Pageant?). Da su slušali Styx ili Meat Loafa, stvari bi potekle drukčijim koritima, zar ne? Uglavnom, unatoč solidnoj prodaji (15 000 primjeraka), odličnom prijemu i vrlo brzo postignutom kultnom statusu, prvi album No Depression (1990.) još uvijek predstavlja traženje vlastitog izričaja. Utjecaji vlastith uzora su još poprilično jaki – uočljiva je primjena tehnike naglih ritmičkih prekida karakteristična za Minutemene. Idući će album, Still Feel Gone (1991.), donijeti određene pomake u vidu veće zastupljenosti lepršavih folk sazvučja koja se nastavljaju zavlačiti u čvrsto glazbeno tkivo Uncle Tupela. Lagano, ali neminovno! Također, Tweedy i Farrar se opet ne libe odati počast sastavu koji je nemjerljivo utjecao na njihovu ranu fazu – skladba D. Boon s ovog albuma nema nikakve veze s Danielom Booneom, čuvenim američkim istraživačem iz 18. stoljeća, već naprotiv govori o tragično preminulom D. Boonu, gitaristu, pjevaču i glavnom autorskom motoru neponovljivih Minutemena. Možda malko patetično, ali barem iskreno!

Od ukupno četiri albuma u zaostavštini Uncle Tupela, jedan poprilično odudara od ustaljenog modela – treći u nizu, nazvan jednostavno po datumu snimanja: March 16 – 20, 1992. Ovo skoro u potpunosti akustično ostvarenje sa skoro identičnim omjerom autorskih skladbi i obrada producirao je Peter Buck, gitarist R.E.M.-a. Nedostatak elektriziranog zvuka dijelom je odluka samoga sastava, ali zasigurno i utjecaj Bucka, odnosno R.E.M.-a koji su upravo u to vrijeme dovršavali također uglavnom akustični album Automatic for the People. Iako primljen sa skepsom, ovaj je album na najbolji mogući način izrazio folk/bluegrass afinitete Jay Farrara i Jeffa Tweedyja te postavio smjernice daljnjeg glazbenog razvoja ovog genijalnog kreativnog dvojca.

                            Ovaj su dvojac (Jay Farrar i Jeff Tweedy) neki čak prozvali američkim Lennonom i McCartneyjem!

Njihova ne baš bajna komunikacija nakon raspada Uncle Tupela samo potvrđuje da su ti ‘neki’ bili u pravu!

Anodyne možda jest biser u kruni ostavštine Uncle Tupela, no nažalost i njihov posljednji zajednički album. Tenzije između Jay Farrara i Jeffa Tweedyja sve više rastu, što posebice dolazi do izražaja na posljednjoj turneji održanoj početkom 1994. Vođeni pozitivnom mišlju kako je mirni razlaz bolji od mučnog preživljavanja i međusobne borbe dva naglašena stvaralačka ega, početkom svibnja iste godine raspuštaju Uncle Tupelo. No, to je za obojicu bio tek novi početak – Farrar će zajedno s bubnjarem bivšeg sastava pokrenuti Son Volt, dok će Tweedy svoje vizije ostvariti kroz vlastiti projekt nazvan Wilco. Ukoliko i postoje neke nejasnoće i pitanja oko djelovanja Jay Farrara zadnjih petnaestak godina, to je samo iz razloga što je samostalna karijera (odnosno sa Son Voltom) ovog vrsnog kantautora nepravedno zaspostavljena, mada je riječ o jednoj od zadnjih oaza rocka kakav bi trebao biti. Zato smo barem u vezi Tweedyja i Wilca na čistome. Na početku trećeg desetljeća novog milenija, taj sastav definitivno predstavlja lučonoše progresivnog zvuka na drugoj strani oceana. Mada, to je već druga priča…