KLFM

50 godina od ubojstva Kennedyja i početka prostorno-vremenskog truckanja

I to se ponekad zna dogoditi – dva se događaja, oba na svoj način bitna u sociološkom, političkom i kulturološkom smislu katkad znaju preklopiti ili možda postaviti neizrecivo blizu jedan drugome. Tako bijaše i u zadnjoj dekadi studenoga davne 1963., davno prije rođenja potpisnika ovih redaka te većine onih koji će ih čitati.

22. studenog u teksaškom gradu Dallasu izvršeno je jedno od najtragičnijih političkih ubojstava u povijesti. Nikad pronađeni ubojica tog je dana s dvojbene lokacije ispalio jedan ili više metaka na kolonu vozila kojom se kretao aktualni predsjednik Sjedinjenih Država, John Fitzgerald Kennedy. Metak ga je pogodio u glavu, izazvavši po život opasnu prostrijelnu ranu. Nade u preživljavanje bile su slabe te je unatoč naporima liječnika sat vremena kasnije, u 13 h po lokalnom vremenu pred očima i ušima šokiranih Amerikanaca predsjednik Kennedy proglašen mrtvim.

Dan kasnije, u subotu 23. studenog, britanska nacionalna televizijska kuća započinje s emitiranjem znanstvenofantastične televizijske serije Doctor Who koja se danas, točno pola stoljeća kasnije, smatra najdugovječnijim uratkom u svojoj domeni, nadmašujući tako i razvikani Star Trek.

Očekivano, oba će događaja ostvariti izniman utjecaj na popularnu kulturu, pa tako i njezin glazbeni ogranak. Bilo je to doba stasavanja rock’n’rolla, vrijeme kada na od Amerike ponuđenom predlošku engleska mladež gradi svoju viziju suvremene popularne glazbe, uzvračajući udarac svojim bivšim ‘kolonijama’ u vidu British Expansiona. No, kako ovaj nemili i tužni čin iz Dallasa, tako i serija Doctor Who neće imati tek trenutno djelovanje, već će se utkati u tkivo izričaja i onih nadolazećih generacija glazbenka.

 

a)      John Fitzgerald Kennedy

Do people still shoot at presidents? I thought there were more stimulating targets.
/Don DeLillo, Cosmopolis/

Što se u stvari događalo tog kobnog 22. studenog u čiji će smiraj, ponesen emocijama, Brian Wilson dopisati sasvim nove stihove za dan ranije komponiranu skladbu The Warmth of the Sun?

Trebao je to biti još jedan sasvim običan dan u Kennedyjevoj kampanji u okvirima Demokratske stranke. Naime, znatan se broj demokrata iz država ‘dubokog Juga’ nije još pomirio s Vladinom podrškom zagovaranja rasne jednakosti te mirnim prosvjedima crnog stanovništva predvođenog Martinom Lutherom Kingom (kojeg će, nepunih pet godina kasnije, zadesiti slična sudbina kao i predsjednika). Pojedine južne države donose presudne glasove na općim predsjedničkim izborima, konkretno Florida i Alabama, dok je Texas izuzetno bitan zbog ne samo veličine i broja stanovnika, već i izraženih frakcijskih borbi među demokratima. Situacija je bila osjetljivija samim tim što je JFK bio prvi predsjednik irskog podrijetla i katoličke vjeroispovijesti, što mu je dodatno zamjerano na konzervativnom Jugu koji još ni danas nije oslobođen predrasuda po kojima takvu funkciju može obnašati jedino čisti WASP-ovac – bijelac protestantske vjere i anglosaksonskih korijena.

Zadnji trenuci…

Zacrtani je plan predviđao vožnju u koloni automobila ulicama Dallasa/Ft. Wortha, po čemu je Kennedy trebao održati dva govora, jedan u Austinu, te u večernjim satima nastaviti turneju.

Air Force One je sletio u zračnu luku Dallas/Forth Worth oko 11 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu. Odmah je formirana kolona sastavljena od šest automobila i pripadne motorizirane pratnje te je započeo ‘motorcade’ gradskim ulicama. Otprilike u 12 h i 30 min. kolona je zašla u Elm Street gdje se zahvaljujući nešto većem slobodnom prostoru i okolnim parkovima okupio uistinu velik broj ljudi.

Mr. President, You can’t say that Dallas doesn’t love You!

Bile su to riječi Nellie Connaly, prve dame Texasa, žene guvernera Johna Connalyja, također irskog katolika koji je na svojoj koži osjetio sve ‘blagodati’ WASP-ovskog Juga.

Nekoliko trenutaka kasnije, klicanje i skandiranje je naprasno prekinuto hicima iz puške – i dan danas se dvoji oko ukupnog broja ispaljenih metaka, kao i položaja eventualnog drugog atentatora. Promptno je zavladao kaos – bilo je jasno da je nešto pošlo po zlu. Izgleda da je već prvi ispaljeni metak pogodio Kennedyja u čelo, no u čitavoj toj zbrci nije bilo moguće dokučiti tko je i odakle pucao. Ipak, prve su naznake govorile u prilog tome da se suludi atentator krio na šestom katu obližnje zgrade korištene u to vrijeme kao skladište školskih knjiga.

Sekunda – dvije nakon prvog pucnja – Jackie u šoku, a zbunjeni agenti ne znaju kako reagirati (kadar iz Zapruderovog filma)

Ono što se dalje događalo uglavnom je svima poznato. Policija odmah ulazi u zgradu, prošavši pored jednog od zaposlenika skladišta, bivšeg marinca Lee Harvey Oswalda koji će naknadno biti uhićen i priveden kao potencijalni izvršitelj zločina. No, usredotočeni na šesti kat, agenti i policajci propuštaju napraviti ključni potez – blokirati zgradu, tako da Oswald mirno napušta objekt, neko se vrijeme šeće ispražnjenim ulicama Dallasa te ulazi u autobus i odlazi kući gdje se zadržava kratko vrijeme te ponovno izlazi. Pošto poslovođa skladišta uočava da od svih radnika zatečenih u zgradi neposredno po atentatu nedostaje upravo Oswald, policija izdaje nalog za njegovo uhićenje. Uskoro će ga policajac Tippit pokušati legitimirati, na što će Oswald odgovoriti s dva metka iz pištolja, požuriti s mjesta događaja te sasvim mirno ušetati u kino Texas Theater gdje će nešto prije 14 sati biti i uhićen.

Kennedy je pak žurno dovezen do lokalne bolnice, no zadobivena je rana bila takvog intenziteta da mu više nije bilo spasa. U tim je ranim popodnevnim satima nacija, već u stanju šoka zbog samog atentata, primila još gore, nažalost očekivane vijesti – predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, John Fitzgerald Kennedy, liberal koji je zbog zalaganja za rasnu ravnopravnost te posebno za zasluge pri rješavanju ‘kubanske’ krize pobrao simpatije ne samo svoje nacije već i čitavog čovječanstva, službeno je u 13 sati proglašen mrtvim.

Amerika i svijet su u šoku kakav se neće ponoviti do rujna 2001. Oči nacije su uprte u prvom redu u tadašnjeg podpredsjednika Lyndona B. Johnsona koji će u kasnim popodnevnim satima u unutrašnjosti zrakoplova Air Force One, uz lijes s mrtvim predsjednikom i uplakanu udovicu Jackie, položiti zakletvu i preuzeti dužnost koju je još nekoliko sati ranije obnašao sada već pokojni Kennedy.

Izgleda kako se nikad neće doznati istina: Jack Ruby puca u Lee Harvey Oswalda, jedinu osobu koja je mogla nešto više kazati o sivim eminencijama koje stoje iza atentata…

Tijek događaja dao je naslutiti kako je riječ o svojevrsnoj zavjeri. Privedeni je Oswald najprije priznao, da bi zatim porekao svoje učešće u atentatu. No, nije mu preostalo Bog zna koliko života. Kroz nekoliko dana će i on podleći mecima, od strane stanovitog Jacka Rubyja, navodno štovatelja Kennedyjevog lika i djela, mada je vjerojatnije da je dotični uspješno ušutkao Oswalda kako određeni podaci ne bi isplivali na površinu.

Ovdje prestajemo s činjenicama i kronologijom, prelazeći na ono što nas zanima – na koji se način i u kolikoj mjeri ovo suludo ubojstvo odrazilo na glazbenu scenu u stasavanju?  Spomenuti Brian Wilson zasigurno nije jedini koji je svoj šok i nevjericu pretočio u pjesmu. U proljeće 1963., pola godine prije tragičnog događaja, Bob Dylan će napisati jednu od svojih poznatijih pjesama iz ranog perioda, Masters of War, koja pomalo prediktivno govori o zategnutim odnosima između dviju velesila, za čije se odleđivanje Kennedy zalagao, dok će se na drugom albumu Byrdsa (Turn! Turn! Turn!) naći obrada tradicionalne folk pjesme He was a Friend of Mine, čije će stihove Roger McGuinn prikladno izmijeniti te posvetiti ubijenom predsjedniku:

He was a friend of mine
He was a friend of mine
His killing had no purpose
No reason, or rhyme
He was a friend of mine

He was in Dallas town
He was in Dallas town
Form a sixth floor window
A gunner shot him down
He died in Dallas town

He never knew my name
He never knew my name
Though I never met him
I knew him just the same
Oh, he was a friend of mine

Dylanov rival iz ranih šezdesetih, protestni kantautor Phil Ochs svoje će viđenje atentata u Dallasu prikazati u skladbi Crucifixion, a ako je vjerovati izjavama Paula Simona, stihovi velikog hita Sound of Silence također govore o aftermathu Kennedyjevog ubojstva.

Protestni kantautor Phil Ochc, Dylanov rival iz ranih šezdesetih, nedugo je po ubojstvu Kennedyja napisao skladbu ‘Crucifixion’.

Otprilike pet godina po nemilom događaju, The Rolling Stones će objaviti album Beggar’s Banquet kojim dominira skladba Sympathy for the Devil, gdje će u zakulisnoj igri riječi Jagger i Richards sve sive eminencije čovječanstva svesti pod fiktivnog Lucifera koji, eto, stoji iza razapinjanja Krista, likvidacije ruske carske obitelji Romanov te, znakovito, ubojstva Kennedyjevih (ovdje treba imati na umu da će u lipnju 1968. demokratski predsjednički kandidat Robert F. Kennedy, Johnov mlađi brat, također podleći mecima, a ubojica će ovog puta biti Arapin Sirhan Sirhan, očito frustriran Bobbyjevom verbalnom podrškom Izraelu tijekom ‘sedmodnevnog rata’ u lipnju 1967.).

Vezu između ubojstva Romanovih i Kennedyja Jim Morrison će pomalo zakulisno spomenuti u skladbi Not to Touch the Earth s trećeg albuma The Doorsa, Waiting for the Sun (1968.), inače dijelu rock poeme Celebration of the Lizard:

Dead president’s corpse in the driver’s car
The engine runs on glue and tar
Come on along, not goin’ very far
To the East to meet the Czar!

U narednim se desetljećima na ovaj ili onaj način teme atentata na Johna Fitzgeralda Kennedyja dotakao veći broj poznatih imena s glazbene scene – kao da se svatko osjetio dužan izreći što je radio i kako se osjećao tog petka, 22. studenog 1963. Hm, pada mi na pamet Kurt Vonnegut, odnosno nositelj radnje romana Cat’s Cradle, čiji je novinarski zadatak doznati što su pojedinci radili i osjećali netom što su čuli za razaranje Hirošime fizijskom bombom… Ili, da budemo nešto aktualniji – gdje ste bili i što ste radili dok su tornjevi Blizanci gorjeli i urušavali se? Ja sam, primjerice, oko 17 h morao napustiti mjesto uz televizor kako bih u uredu javnog bilježnika ovjerio kreditni ugovor za kupovinu novog PC-ja.

Nedavno preminuli Lou Reed na albumu Blue Mask (1982.) uvrstio je pjesmu The Day John Kennedy Died u kojoj iznosi vlastita sjećanja na to mračno teksaško popodne. Dva su desetljeća stvorila solidan vremenski odmak, pa je valoriziranje Kennedyjevog ubojstva sada moglo biti promatrano s manje emocija i više razuma i kritike, kome god ona bila usmjerena. Spomenimo neke od pjesama nastalih u tom razdoblju: Seconds novovalaca Human League, Bullet Misfitsa, Dallas 1 PM hard rock sastava Saxon, Motorcade kultnog mančesterskog post-punk sastava Magazine, pa i enigmatične Ballad of Peter Pumpkinhead Andyja Partridgea i njegovih XTC, pjesme čiji naslovni junak vjerno oslikava pozitivna nastojanja i jezivi kraj Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Skladba ‘Ballad of Peter Pumpkinhead’ sastava XTC govori o figuri koja dijeli osobine Krista i Kennedyja, a skončava kao ovaj potonji. Analogija je i više nego jasna.

Što se još ‘svježijeg’ razdoblja tiče, zgodno je natuknuti pomalo zajebantski pristup Marka E. Smitha (The Fall) u pjesmi Oswald Defence Lawyer s albuma Frenz Experiment (1999.), Okkervil River i njihov singl President is dead te dvojbenu Conspiracy Theory Steve Earlea.

Nije to čitav popis autora i njihovih skladbi koje referiraju na možda najrazvikaniji atentat u svjetskoj povijesti, no prilično je dobar sažetak koji živopisno ocrtava ambijent dana kada se svijet zamalo prestao vrtiti. Zanimljivo, dežurni antiratni dušebrižnici poput Johna Lennona (koji će i sam postati žrtva suludog ubojice) ili Bono Voxa nisu se baš pretjerano pozabavili ovom temom. Ništa zato, za potonjeg još ima vremena.

JFK je mrtav već pola stoljeća, no i dalje predstavlja zahvalan materijal za štancanje pjesama i punjenje bankovnih računa. Izgleda ironično? Pa… eto, takav je život.

Ubojstvo Kennedyja mnogo je više traga ostavilo na globalnoj razini. Simboličkim rušenjem ‘američkog sna’ prestaje i skoro čitavo desetljeće duga dominacija Sjedinjenih Država u okviru diktiranja popularnih glazbenih trendova te dolazi do zanimljivog obrata koji nipošto nije tek vremenski usklađena slučajnost: Europa, i to u prvom redu Velika Britanija preuzima primat na sceni (godina 1964. može se tretirati kao početak ‘British invasiona’). Proći će barem dvije, tri godine dok se Novi kontinent ne oporavi od šoka te se vrati u igru. Pomalo apsurdno, ponovnom će buđenju američke glazbene scene kumovati eskalacija rata u Vijetnamu tijekom druge polovice šezdesetih, dakle istog onog rata za čije se mirno okončanje još pri početku svojeg predsjedničkog mandata Kennedy zdušno zalagao.

Pored kanonske TV serije, Doctorove se avanture objavljuju i u formi novela te stripova (pa i putem drugih medija). Naslovnica i naziv ovog kjniževnog izdanja predstavlja savršen ‘bridge’ s temom koja slijedi!

 

b)     Doctor Who

Ukoliko ste se s britanskom SF serijom Doctor Who upoznali tek nedavno, prigodom HRT-ovog reemitiranja sedam sezona reanimiranog serijala, ovo je prava tema za vas.

Ova je serija promptno ostvarila jak utjecaj na popularnu kulturu, u prvom redu britansku. Prva je epizoda emitirana u subotnje popodne 23. studenog 1963., dakle točno jedan dan od ubojstva američkog predsjednika Kennedyja. Gledatelje je pomalo zbunila radnja – stariji  čovjek koji putuje vremenom i prostorom u svojem brodu TARDIS zarobljenom u formi britanske policijske govornice iz pedesetih godina (jebi ga, crk’o kameleonski spoj). Običaj mu je uzimati suputnike sa Zemlje – prvi će se na listi naći dvoje školskih profesora njegove unuke Vicky (Doctor je imao unuku? Da!) koji će upoznati njegove arhetipske neprijatelje s kojima se obračunava otkad je ukrao TARDIS i pobjegao s Gallifreyja, a obračunavati će se i narednih godina. Kakvih sve tu stvorenja nema: ubojiti mutanti u oklopima nalik na metalne kante zvani Dalek, Cybermeni koji su vremenom zamijenili svoje tkivo mehaničkim dijelovima, zatim dvije srodne reptilske vrste, Silurijanci i Morski Vragovi, pa Zygoni, Mumije s Marsa, divovski pauk Makra, ljudi bez lica s aerodroma Gatwick, Krotonsi i brojni drugi…

Ron Grainer, kompozitor naslovne melodije serije “Doctor Who”. (Foto: BBC)

Čudna i pomalo kozmička glazbena tema autora Rona Grainera (piano), u elektoničkoj verziji Delie Derbyshire ubrzo je postala zaštitni znak serijala, no godine 1963. (i nekoliko narednih) Britanija još nije bila zrela za elektroničku glazbu. Ovdje treba napomenuti da je u jednoj prizemnoj zgradi u ulici Delaware u Maida Valeu BBC smjestio svoj elektronički studio koji je dugi niz godina djelovao ne samo kao tvornica glazbenih tema i efekata za TV serije poput Prisonera, Doctora Whoa ili Blake’s 7, već i kao stožer vrsnih kompozitora poput već spomenute Delie Derbyshire, Petera Zinovieffa, Malcolma Clarkea, Briana Hodgstona, Johna Bakera, Paddyja Kingslanda i drugih.

Delia Derbyshire na montaži u sobi broj 12 u Radiophonic Workshopu. (Foto: BBC)

Njihov će se utjecaj u punom svjetlu pokazati početkom druge polovice šezdesetih i to posebice u zvuku stasajućih sastava kao što su Pink Floyd, The Nice, The Move, The Soft Machine, The Moody Blues  i drugih. Spominjući Pink Floyd, bitno je naglasiti sličnost ritmičke bas osnovice skladbe One of These Days s albuma Meddle (1971.) s onom na početku Doctor Who teme, no to očito nije slučajnost pošto su članovi sastava očigledno imali Grainerovu i Derbyshireinu skladbu u vidu. Štoviše, neke su koncertne verzije pjesme One of These Days iz perioda 1971. – 1972. prerasle u spomenutu temu ili pak iznikle iz nje. No, to je bila praksa provođena tek na nekoliko koncerata.

Iako je Doctor skoro odmah postao nacionalna ikona, trebalo je čekati petnaestak i više godina da stasa generacija koja će ga u potpunosti prihvatiti i shvatiti. To se i dogodilo koncem sedamdesetih, odnosno početkom osamdesetih, u vrijeme kada je punk već odlepršao s ovog svijeta ostavivši nas u sintetičkom ozračju post punka. Tada se javlja veći broj glazbenih sastava novovalnog usmjerenja koji u pojedinim segmentima, odnosno skladbama referiraju na kultnu seriju. Takav je primjerice šefildski bend Human League koji je na svoj drugi album Travelogue (1980.) uvrstio pjesmu Tom Baker. Istina, to u Engleskoj nije rijetko ime, no jasno je da stihovi Philipa Oakeyja govore o istoimenom liverpulskom glumcu koji je između 1974. i 1981. utjelovio četvrtu inkarnaciju Doctora i po mnogima je i dan danas neprevaziđen!

Godine 1977. Alan Gill, David Balfe i Keith Hartley u Liverpoolu utemeljuju synthpop sastav znakovita imena Dalek I Love You, a taj se naziv u formi stiha javlja primjerice u pjesmi Destiny. Deset godina kasnije još će jedan građanin Liverpoola, bivši vođa punk benda Big in Japan te (također bivši) menadžer Juliana Copea po imenu Bill Drummond pokrenuti proto-tehno projekt KLM (ne nedostaje slovo, dobro je napisano!). Ovaj će sastav djelovati pod raznim imenima, a jedno od njih jest i The Timelords (u kojemu će Drummond nastupati pod pseudonimom Time Boy). Upravo će oni na svoj poseban način napraviti kompoziciju koja će sadržavati i remix naslovne teme serije, nazvanu Doctorin the Tardis – nedostatak apostrofa na kraju riječi Doctorin sugerira mogućnost čitanja kao Doctor in the Tardis, zar ne? Kad je Bill Drummond u pitanju teško je znati što nam stvarno nudi i kakva je njegova izvorna vizija. No, u svakom slučaju, to je plus za Billa, kao i za Doctora!

Bill Drummond (KLF/Timelords), autor skladbe ‘Doctorin the Tardis’

Uistinu nema smisla nabrajati sve glazbene sastave koji su tematikom stihova, nazivom pjesme, namjerom ili pak samom atmosferom dali svoj obol prostorno-vremenskom putniku koji je u svojih zasad jedanaest (dvanaestu upravo očekujemo) inkarnacija vidio horore i užase kakve ljudsko biće ne bi moglo podnijeti… Možda je posjedovanje dva srca katkad pozitivna osobina, što kažete? Spomenimo tek zafrkantske The Go Gos i pjesmu I’m gonna spend my Christmas with a Dalek, kao i Chameleon Circuit, sastav novijeg datuma koji je svojim pjesmama odlično popratio radnju, kako mi se čini, dvije zadnje sezone obnovljenog serijala. A osmi kuca na vrata – uslijedit će u proljeće 2014., no u međuvremenu nas još očekuje jubilarni (23. 11. 2013.) te božićni specijal od kojih očekujemo da razjasne mnoge stvari.

Što još reći? Možda; Moffat, go home! Ili, Peter (Capaldi), keep going on! Teza o iznimnom utjecaju omiljene nam serije na popularnu kulturu, pa i na njezin glazbeni segment je obranjena!

Jer, svi smo mi ispod kože prikriveni Whovians!

 

…to je ta majica!

 

NAPOMENA: Prilog o utjecaju serije Doctor Who na suvremenu popularnu kulturu (s naglaskom na glazbi) započinje oko 21⁴⁰ h, reemitiranjem podcasta 45-minutne emisije That Doctor Who Sound, izvorno emitirane na australskom ABC Radio National 9. studenog u poslijepodnevnim satima.