KLFM

Tragedija i Bog iz stroja

Riječ tragedija se prvi put aktivno upotrijebljava u 5. stoljeću prije Krista da bi opisala neobičnu vrstu predstava na atičkom poluotoku. Pod pokroviteljstvom lokalnih vlasti, te je predstave posjećivala cijela zajednica, a atmosfera manifestacije je više nalikovala ozračju vjerskog obreda nego zabavne priredbe.

Tamo gdje je Aristotel raspravljao o tragediji kao zasebnom žanru, nadređenom epskoj poeziji, rimljanin Horacije je raspravljao o njoj kao žanru sa zasebnim stilom, s razmatranjima održavanja čednosti i morala prije svega. Tema tragedije tako ne smije biti shvaćena olako. Ona je žanr drame koji se uvelike temelji na ljudskoj patnji. Na ozbiljan i dostojanstven način obrađuje tužne ili strašne događaje s kojima se susreće ili ih uzrokuje herojski pojedinac. Tradicionalno, namjera tragedije je kod publike izazvati popratnu katarzu, ili “bol [koja] budi zadovoljstvo.”

Ali u samom zametku discipline tragedije, dramatičar Eshil je predstavio raspletni uređaj kojim se takva bol upravo prekida. Njime se naizgled nerješiv problem u priči iznenada rješava neočekivanim i malo vjerojatnim događajem. Svojevrsnom božanskom intervencijom čija je funkcija spasiti glavne junake muke ili smrtne opasnosti, te privesti priču sretnom koncu. Riječ je o Deus ex Machini, pojavi “Boga iz stroja” koji razriješuje napetost i vraća olakšanje u obliku sretnog raspleta priče.

Velik broj narativnih kritičara je tijekom godina kritizirao ulogu Deus ex Machine u predstavama i filmovima. Slažu se u tvrdnji da je to lijen pokušaj pripovjedača da zadovolji potrebe gledatelja, a da ne završi radnju na način koji je smislen i logičan. Drugim riječima, tako se dopušta rješenje koje poništava sve probleme radnje, a da se zanemare sve postavljene zakonitosti zapleta. Iako lukav, konac u vidu zaključka “sve je bio samo san” je tako predstavljen kao nezadovoljavajući.