Pascalova oklada
“Sva se naša rasuđivanja na koncu svode na prepuštanje osjećajima.”
Kakofonija nezamislivog
“Credo, quia absurdum!”
Zavjere su integralni dio povijesti. U antičkoj Grčkoj i Rimu manjine su redovito sumnjičene za kolektivne nesreće ili političke prevrate. Uoči Francuske revolucije proširio se strah da plemstvo planira izgladnjeti veći dio stanovništva do smrti, a carska Rusija je stvorila elaboriranu antisemitsku teoriju zavjere o vladanju svijetom kako bi opravdala progone Židova. Nakon ubojstva predsjednika Kennedya u Dallasu je više od trećine Amerikanaca vjerovalo da je Lee Harvey Oswald samostalno počinio atentat. Za HIV epidemije se brzo pojavila teorija da je pušten iz laboratorija radi genocida manjina.
Ljudi ne prihvaćaju da životom, nažalost, često upravlja kaos. U teorijama zavjere sve je neki tajni plan centara moći, plan koji je toliko “tajan” da ga teoretičari zavjere s lakoćom otkrivaju. Izvorni model tumačenja urotnjačke prirode povijesti pritom u osnovi počiva na manipulativnoj vjeri, svojevresnom praznovjerju, u mantri glasovite maksime „To gore po činjenice!“
Suvremena je javna atmosfera – uza svu navedenu tradiciju pospješila djelotvornost urotničkih teorija u neočekivanim magnitudama i smjerovima. Za posljedicu, ovakva stajališta su potaknuta onima što je Jean-Francois Lyotard označio osnovom postmodernoga stanja: “Nevjerica u metanaracije”. Te nad-pripovijesti, za sve veći broj ljudi, čine ono nametnuto odozgo, produkt agende znanstvene, političke i svjetonazorske provincijencije.
autor: Ivan Šarić, 29/03/2023
Vezane objave
Arhiva
Pesimizam poslije Schopenhauera
“Eh da se mogu popeti na zaleđeni mjesec, i povući ljestve za sobom.”
