Kako je islam spasio antičku filozofiju
“Povucimo uzde diskursa upravo ovdje, jer tajne poput ovih ne bi trebalo zlorabiti stavljanjem u knjige.”
Poanta svega
„Možda će jednom za mnom doći netko tko će baciti svjetlo u ovaj mračni ponor.“
– Arthur Schopenhauer
Promišljanje o općem smislu i svrsi života teško može stati u jedno univerzalno pitanje, kao što ne može postojati jedan sveobuhvatan odgovor. Konfuzna priroda životnog etera i nedokazivost metafizičkih principa nam može poslužiti kao podsjetnik na ponekad uznemirujuću prirodu besmisla. Ipak, tražiti značenje, makar uzaludno, je ponekad jedina stvar koja nam preostaje. Definiranje smisla u stvarima je ono što čovjeka čini čovjekom.
Lav Nikolajevič Tolstoj je oko svojeg pedesetog rođendana zapao u stanje trajne i intenzivne uznemirenosti. Književnika na vrhuncu slave su preuzele tmurne misli depresije, psihička paraliza i opsjednutost idejom suicida. Izluđivao se pitanjima o smislenosti njegovog postojanja i izluđivao se uzaludnim pokušajima pronalaska odgovora. Svoj odgovor je pronašao daleko od akademije, u blatu i siromaštvu svojeg rodnog kraja.
Zahtjeva li potraga za smislom napuštanje racionalnog i skok vjere? Kršćanska filozofija se bazira na tome. Nietzsche je svojim obuhvatom svrhe upravo ubio Boga, a francuski egzistencijalisti su proslavili nedostatak smisla – definirajući život kao jedan veliki hedonistički free-for-all.
Viktora Frankla je užas kojem je svjedočio kao žrtva holokausta nadahnula u pronalasku svrhe u općem ludilu koje ga je okruživao, te je po završetku rata pomogao mnogim ljudima naći njihov vlastiti oblik smisla. Tako je pojam koji je Schopenhauer definirao kao der sinn des lebens smjestio u carstvo sentimenta, a ne intelekta.
autor: Ivan Šarić, 05/04/2023
Vezane objave
Arhiva
Laku noć herojima!
“Predodžbe o svijetu koje su ‘ideje’ stvorile vrlo su često poput skretničara odredile kolosijeke kojima će dinamika masovnog interesa dalje pokretati djelovanje.”
