Pesimizam poslije Schopenhauera

18:00–19:00 Četvrtak 1.1.2026.

“Eh da se mogu popeti na zaleđeni mjesec, i povući ljestve za sobom.”

Nakon Schopenhauerove smrti 1860. godine, njegov stil filozofskog pesimizma je dobio na zamahu kako su njegova djela stjecala širu čitateljsku publiku. Brojni mislioci su pritom proširili pesimizam u sustavne, kvazi-znanstvene filozofije, idejom da nesvjesne sile pokreću svijet koji je u osnovi obilježen patnjom. Pokret je postao glavna kulturna struja u Njemačkoj krajem 19. stoljeća, koji je naveliko oblikovao rasprave u psihologiji i književnosti. Friedrich Nietzsche je u početku svesrdno prihvatio Schopenhauerov pesimizam, sve dok ju jednoga dana nije u potpunosti odbacio.

Norveški filozof, pravnik i planinar Peter Wessel Zapffe tretirao je ljudsku svijest kao evolucijski višak. Samosvijest je uokvirio kao prenapregnuti kapacitet koji je probio funkcionalne granice upravljanja. Njemački pjesnik i filozof Philipp Mainländer dolazi do slčnog zaključka, no konstruira metafiziku koja definira postojanje kao silaznu putanju prema raspadanju. Njegov filozofski sustav pritom počinje s jednim i isključivim događajem; samouništenjem primordijalnog božanskog jedinstva.

Kasnije, američki pisac horora i laički filozof Thomas Ligotti pokušava stvoriti okvir koji spaja estetiku horora sa strogom antihumanističkom analizom. Njegova središnja tvrdnja je sljedeća: svijest generira neispravan oblik subjektivnosti koji sebe interpretira kao autonomnog unatoč tome što ga pokreću bezlični procesi koje ne može provjeriti. Time ilustrira beznadnost ljudskog iskustva koji se kafkijanski nalazi oblikovan procesima na koje ne može utjecati.

Kao svojevrsni vrhunac pesimistčnog poimanja postojanja javlja se ideja antinatalizma, koja proširuje pesimističnu tezu o bivstvovanju koje nameće neizbježne terete, čime ju može preobraziti u izravnu etičku kritiku stvaranja novih svjesnih bića. Antinatalizam smatra da stvaranje novog bića nameće neizabrane rizike i terete koji se ne mogu opravdati potencijalnim dobrim stranama. Samim time, u kontekstu kontrole rizika, za neka bića bi jednostavno bilo bolje da uopće nisu stvorena.