KLFM

Filozofija sreće

Postoji bezbroj različitih filozofskih stajališta o sreći. Ta se riječ uglavnom koristi kao vrijednosni pojam, sinonim za blagostanje ili procvat. Usto se, ako ga drugačije shvatimo, može poimati kao izraz zadovoljstva, hedonizma ili poželjnog psihološkog stanja.

Dok hedonisti poistovjećuju blagostanje s iskustvima zadovoljstva, teoretičari želje ga izjednačavaju sa zadovoljenjem nečijih želja, odnosno dobivanjem onoga što netko želi, nasuprot pukom doživljavanju određenih iskustava. Hedonizam i teorija želje su umnogočemu subjektivističke, budući da dobrobit temelje na subjektivnim stanjima pojedinca. S druge strane, teoretičari skloni objektivnijem tumačenju misle da nam neke stvari koriste neovisno o našim stavovima ili osjećajima: postoje objektivna razborita dobra. Za primjer uzmimo Aristotelovce: oni smatraju da se blagostanje, tj. Eudaimonia sastoji od života ispunjenog kreposnim aktivnostima.

Egzistencijalisti su mišljenja da put do prisvajanja vrijednosti nije nužno sretan, ali bijeg od patnje ne može biti način da se autentično živi život. Prikladno, Albert Camus piše o Sizifu: apsurdnom čovjeku kojem je rečeno da će njegov trud bit vječan i uzaludan. Svoje misli je zaključio tvrdnjom da čovjek mora zamisliti Sizifa sretnim.

Čini se da mnogi čimbenici koji bi nam prvi pali na pamet ne igraju veliku ulogu u sreći. Na primjer, iako ljudi nastoje dobiti dobro plaćene poslove i sanjaju o dobitku na lutriji, takve prilike nisu u snažnoj korelaciji sa srećom. Bogati ljudi su zbilja sretniji od siromašnijih, ali rezultati bezbrojnih znanstvenih istraživanja pokazuju da ta razlika nije velika. Slično se može reći za inteligenciju, društveni status i obrazovanje. Zdravlje također igra ulogu u subjektivnom blagostanju, ali povezanost je, opet, zapanjujuće mala. Po psiholozima, pravi faktori sreće se kriju u nečemu sasvim drugom.