KLFM

Filozofija okolnosti

U ljeto godine 1945., mladi pomorski inženjer Tsutomu Yamaguchi je boravio u Hirošimi. Posao ga je prisilio na tromjesečni boravak u tom japanskom gradu, gdje je radio za tvrtku Mitsubishi. Po završetku svojih obveza, ujutro 6. kolovoza se s dvojicom kolega uputio prema željezničkom kolodvoru, no putem je shvatio da je u uredu zaboravio propusnicu za putovanje. Okrenuo se i krenuo natrag istim putem. I već je skoro stigao do kancelarije, kada ga je u 8 sati i 15 minuta zaustavio čudesan bljesak na nebu. Nespretnom igrom slučaja, pronašao se na tek par kilometara od epicentra detonacije atomske bombe, koja je prvi put upotrebljena upravo u tom trenutku i na tom mjestu.

Zadobio je teške opekline te privremeno izgubio vid, no preživio je. Već sljedeći dan su ga otpustili iz bolnice i ukrcali na vlak kući, u njegov rodni Nagasaki. Dana 9. Kolovoza se vratio na posao i šefu opisivao nevjerojatne događaje koji su ga zadesili. I tada, je krenulo još jednom.

Ravno iznad njih, bljesnula je nova eksplozija. Nagasaki je, kao i Hiroshima, sravnjena sa zemljom. Yamaguchi je, međutim, i ovaj put preživio. Nesmotrenost i peh su od njega učinili čovjeka koji se pronašao na mjestu detonacije dvaju atomskih bombi, a opet, istovremeno ga se može gledati kao nevjerojatnog sretnika; čovjeka koji kao da je prstom sudbine uspio preživjeti dvije takve apokalipse.Doživio je duboku starost i umro u 94. godini. Govorio je o ulozi sreće u životnim odvijanjima i paradoksu postojanja kojim upravlja ta ista slijepa slučajnost.

Tsutomu Yamaguchi nije bio filozof, i vjerojatno nije bio upoznat s nečim što se naziva načelo kontrole, moralnim polazištem koje smatra da su ljudi odgovorni za svoje postupke i sklonosti. No upravo on može poslužiti za primjer kako prosudbe redovito odstupaju od tog načela. Dopuštamo kaotičnim vanjskim čimbenicima, između ostalog i pukoj sreći, da odluče hoće li netko biti slavljen, žaljen ili osuđen. Ako sreća duboko prožima ono što jesmo, ono s čime se suočavamo i način na koji se odvijaju naši svjesni izbori, tada ideja o potpuno autonomnom moralnom subjektu mora biti iluzija.

Tada razliku između dobrog i lošeg ne čine samo zasluge, već čimbenici koji su ponekad u potpunosti izvan naše kontrole.