KLFM

Wittgenstein: cogito ergo… quid?

Filozofski skepticizam je praksa preispitivanja mogućnosti znanja. To dovodi u pitanje ideju da ikada nešto uistinu možemo “znati” s potpunom sigurnošću. Ovaj pristup vuče korijene iz antičke filozofije i utjecao je na glavne filozofske pokrete i mislioce. U svojoj srži, skepticizam nas potiče da rigorozno ispitamo svoja uvjerenja, pretpostavke i dokaze koji ih podržavaju.Skeptici tvrde da se naše znanje često temelji na nesigurnim dokazima, percepciji ili logici, koji bi svi mogli biti pogrešni. Stoga bismo se trebali suzdržati od prosuđivanja mnogih tvrdnji o svijetu. Iako postoje različite vrste skepticizma, svi dijele ovaj opći stav.

Jedan od najpoznatijih skeptika u modernoj filozofiji je René Descartes. U 17. stoljeću on je razvio ono što je poznato kao metodički ili kartezijanski skepticizam. Nastojao je uspostaviti znanje koje je apsolutno sigurno sumnjajući u sve u što se može sumnjati. Slavno je doveo u pitanje pouzdanost svojih osjetila, pa čak i postojanje fizičkog svijeta. Zamišljao je da bi ga neki zlonamjerni demon mogao zavarati da misli da je svijet stvaran. Ovaj misaoni eksperiment doveo ga je do zaključka Cogito, ergo sum; koji je smatrao izvornom i nepobitnom istinom.

U djelu O izvjesnosti, Ludwig Wittgenstein objašnjava svoj pristup problemu skepticizma koji značajno odudara od tradicionalnog filozofskog pokušaja da ga izravno pobije. Umjesto da skepticizam suoči s protuargumentima ili dokazima, Wittgenstein ulazi u prirodu i granice same sumnje. Za njega sumnja ima smisla samo unutar određenih “jezičnih igara” – različitih okolnosti ljudske aktivnosti i interakcije kojima upravljaju zajednička pravila. U svakodnevnom životu skepticizam je ograničen određenim temeljnim uvjerenjima ili sigurnostima koje svi prihvaćamo bez preispitivanja. Ova temeljna uvjerenja čine okvir koji komunikaciju i razumijevanje čini mogućima, pa stoga pokušaj da se u sve bez razlike sumnja previđa ključnu ulogu koju ova osnovna uvjerenja igraju u našem zajedničkom jeziku.

Wittgensteinov koncept tih jezičnih igara sugerira da su značenje riječi i funkcija sumnje utemeljeni na specifičnim, praktičnim upotrebama i gube smisao ako se uklone iz tih okolnosti. Sumnjanje nije samostalna intelektualna vježba; ona nastaje samo unutar pozadine pretpostavki koje se smatraju stabilnima i izvan sumnje. Na primjer, ako netko sumnja postoji li svijet, on se još uvijek implicitno oslanja na određene pozadinske pretpostavke koje daju značenje riječima poput “svijet” i “postoji”. Bez ovih temeljnih pretpostavki, sam jezik sumnje bi se raspleo. Dakle, skepticizam koji nastoji sve dovesti u pitanje pogrešno shvaća praktične granice koje samu sumnju čine mogućom.