KLFM

Frankfurtska škola: kultura kao oruđe kontrole

Frankfurtska škola je fascinantna epizoda u razvoju moderne misli. Ona nije “škola” u tradicionalnom smislu, već prije kolektiv oštrih, često buntovnih mislilaca. Osnovana 1920-ih na Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu, bila je mjesto okupljanja intelektualaca koji nisu bili zadovoljni tradicionalnom filozofijom ili politikom. Željeli su nešto novo; okvir koji bi se mogao pozabaviti složenošću modernog društva, posebno ono što je bilo zahvaćeno ekonomskom krizom, rastućim fašizmom, a kasnije i ožiljcima rata.

Više je istaknutih ličnosti prve generacije Frankfurtske škole: Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse i Walter Benjamin, a kao vodeća figura druge generacije istaknuo se Jürgen Habermas. U širem smislu, postoji mnogo različitih smjerova kritičke teorije koji su se pojavili kao oblici refleksivnog angažmana s emancipatorskim ciljevima raznih društvenih i političkih pokreta, poput feminističke teorije, kritičke rasne teorije i postkolonijalne teorije. U još jednom značenju, “kritička teorija” ili ponekad samo “teorija” se koristi za označavanje rada teoretičara povezanih s psihoanalizom i poststrukturalizmom, kao što su Michel Foucault i Jacques Derrida.

U četrdesetima Adorno i Horkheimer su objavili jedno od svojih najutjecajnijih djela; Dijalektika prosvjetiteljstva. Knjiga je predstavila koncept “kulturne industrije”, koja je tvrdila da masovni mediji i zabava nisu samo zabavna distrakcija, već zapravo alati društvene kontrole. Filmovi, glazba i reklame se tako nisu bavili samo prodajom proizvoda, već su stvarali ideologije koje su držale ljude pasivnima i odvraćale ih od nepravdi kapitalizma. Dakle, medijski proizvodi su osmišljeni kako bi ljudima dali ono što očekuju, a ne ono što im je potrebno. To je za svoje vrijeme bila revolucionarna misao, jer je sugerirala da je sama kultura postala moćan alat kontrole.

Herbert Marcuse je ustvrdio da su napredna industrijska društva stvorila lažne potrebe putem masovnih medija, potrošačke kulture i oglašavanja, što je dovelo do stanja u kojem ljudi daju prednost potrošnji ispred osobne slobode. Studenti u SAD-u, Europi i šire okupili su se oko ovih ideja, videći ih kao kritike sustava koji su ograničavali njihovu slobodu. Marcuseov rad nadahnuo je prosvjede i zahtjeve za radikalnim promjenama na sveučilištima i radnim mjestima. S vremenom će se takva vrsta aktivizma umnogočemu otuđiti od početnih postavki Frankfurtske škole, a godine 1969. taj sukob između teorije i akcije kulminirat će  na Sveučilištu u Frankfurtu, gdje je predavao  Adorno.