KLFM

Nietzsche i pad zapadnog morala (R)

Kad je koncem XIX. stoljeća veliki filozof Friedrich Nietzsche putovao kroz središnju Europu, primjetio je društvene i kulturne obrasce koje je ocjenio manifestacijama slabljenja ljudskog duha. Uspon demokratskih ideala i kršćanske etike, koji su naglašavali jednakost i suosjećanje, bili su, prema Nietzscheovom mišljenju, znakovi društva u propadanju.

Prosvjetiteljstvo je još odavno ustanovilo svojevrsnu vladavinu razuma, znanosti i sekularizma. Znanstvenici poput Darwina osporili su biblijski izvještaj o stvaranju, a filozofi poput Kanta i Hegela su istraživali moral bez oslanjanja na božanski autoritet. Nietzsche je promatrao ove promjene i shvatio da imaju goleme implikacije na to kako ljudi razumiju smisao i moral. Ako je Bog temelj našeg moralnog svemira, što se događa kada se taj temelj uruši?

Kad je rekao da je Bog umro, Nietzsche to naravno nije mislio doslovno. Umjesto toga, govorio je da vjera u Boga, a samim time i moralni okvir koji pruža religija, više nema utjecaj na djelovanje ljudi u modernom svijetu. Ako je Nietzsche bio u pravu kada je najavio pad tradicionalnog morala, veliko je filozofsko pitanje kako društvo treba nastaviti dalje. Upozoravao je na opasnosti nihilizma i zalagao za stvaranje novih vrijednosti. Međutim, provođenje ove ideje u svrhu kolektivnog napretka je nezamisliv zadatak: neki predlažu razvoj sekularne etike utemeljene na ljudskom iskustvu, dok drugi zagovaraju povratak etici vrline koja naglašava moralnu svrhu unutar zajednica.

Ipak, neki su skeptični što se tiče čitave stvari. Nietzscheova tvrdnja da je zapadni moral u padu i da će dovesti do moralnog nihilizma se svakako može dovesti u pitanje u svjetlu modernog razvoja. On je svakako predvidio svojevrsnu krizu smisla, ali mnogi bi rekli da su se suvremeni moralni okviri otad prilagodili u dovoljnoj mjeri. Čak su i egzistencijalisti poput Sartrea, koji su prihvatili Nietzscheovo odbacivanje apsolutnog morala, naglašavali osobnu odgovornost u stvaranju vrijednosti. Umjesto da dovede do očaja, pad tradicionalnog moralnog autoriteta je potaknuo etičku kreativnost. U tom se slučaju čini da je Nietzscheova vizija nadolazeće nihilističke praznine u praksi zamijenjena reinvencijom samog pojma moralne svrhe.