KLFM

Pragmatizam Williama Jamesa

Tradicionalna metafizika istinu definira kao nešto statično i transcendentno. Stoljećima su filozofi definirali istinu kroz Teoriju korespondencije: vjerovanje je istinito ako odgovara objektivnoj, neovisnoj stvarnosti. Čovjek je tu pasivni promatrač, koji može pojmiti ideju ostane usidrenu u fiksnom svemiru. Pragmatizam to okreće naopačke. U svojim predavanjima iz 1907. godine, William James je redefinirao istinu premještanjem fokusa od njezinog porijekla prema posljedicama. Ideja tako ne može biti inherentno istinita;  već takvom postaje kroz svoje djelovanje.

Uvodi koncept novčane vrijednosti kako bi filozofiju lišio njezinog apstraktnog, nefunkcionalnog vokabulara. Zahtijevati novčanu vrijednost ideje znači inzistirati da otkrije svoju praktičnu korisnost unutar ljudskog iskustva. Ako vjerovanju nedostaju iskustvene posljedice, ono je intelektualno beskorisno. Istina je onda događaj, proces validacije koji se provodi testiranjem koncepta u odnosu na konkretnu stvarnost.

Tako je izravno napao dominantni znanstveni pozitivizam svog doba, kojeg je utjelovio matematičar William Kingdon Clifford. Ovaj je slavno tvrdio da je pogrešno, uvijek, svugdje i za bilo koga vjerovati u bilo što na temelju nedovoljnih dokaza. James je komentirao ovaj zahtjev za dokazom kao psihološki stav ukorijenjen u iracionalnom strahu od prevare. On je stava da, kada se ne možemo odlučiti za neku opciju na temelju isključivo intelektualnih razloga, naša strastvena priroda ne samo da zakonito može, već i mora utjecati na odluku.

Davanjem prioriteta posljedicama, pragmatizam nudi realističan nacrt za rješavanje životnih složenosti. Međutim, definiranjem istine kroz egidu “onog što funkcionira”, riskira trivijalizaciju i zanemarivanje bitnih aspekata ljudskog iskustva. Bez postojanja određenih fiksnosti, pragmatizam možda može postati tek čisti oportunizam.