KLFM

Vrlina i krune od prašine

Moć je organizacijski princip političkog i društvenog života. Njezina filozofska analiza otkriva mehanizme kojima autoritet opravdava sebe i kontrolira druge. U djelu Država, Platon je pravedni grad definirao kao onaj kojim vladaju filozofi čiji racionalni uvid omogućuje da svoj apetit i ambiciju podrede općem dobru. Moć, kad bi bila utemeljena na znanju o Dobru, služila bi pravdi, umjesto dominaciji.

Machiavelli je izvrnuo ovaj okvir kada je lišio je moć moralne teleologije. Autoritet tako nije opravdan istinom već učinkovitošću. Zadatak vladara je preživljavanje, a vrlina je prilagodljivost, a ne dobrota. Korupcija, za Machiavellija, nije moralna degeneracija već institucionalna slabost. Premjestio je problem moći s etike na pragmatiku, i pokušao uvesti vrstu modernog političkog realizma.

Aurelije Augustin i Toma Akvinski su prije njega ponudili metafizičke okvire koji su nastojali pomiriti moć s božanskim poretkom, ali institucionalna crkva i monarhijske države su transformirale te okvire u instrumente kontrole.

Francuska revolucija je poslužila kao svojevrsna metafizička pobuna protiv takve hijerarhije. Nacionalna skupština proglasila je slobodu, jednakost i bratstvo univerzalnim načelima. Pa ipak, isti revolucionarni zanos koji je srušio monarhiju proizveo je vlastite mehanizme terora. Maximillian Robespierre je, pozivajući se na vrlinu kao bit republikanskog građanstva, izjavio da je vrlina bez terora u svojoj suštini potpuno nemoćna.