KLFM

Pripovjedač: lažljivac

Sva naracija je oblikovana nekim oblikom posredovanja. Ispričati priču znači urediti ju i smisleno uokviriti, a ti činovi nameću strukturu onome što je inače bilo promjenjivo. Pouzdanost u objektivnost napisanog je, u tom smislu, uvijek ugrožena jer nijedan prikaz ne izmiče perspektivi.

Nepouzdani pripovjedač se često tretira kao figura obmane, faktor iskrivljivanja koji ometa pristup istini. Takav oblik naracije može imati specifičnu narativnu funkciju, ali i djelovati kao svojevrsno kulturno ogledalo koje odražava tjeskobe i filozofske preokupacije određenih društava. Jedinstveni autoritativni prikaz je narušen, što prisiljava čitatelje na suočavanje s percepcijom u kojoj posreduju ideologija i okolnosti.

Japanski Rashomon predstavlja zločin kroz nekoliko nepreklapajućih svjedočanstava. U Rusiji i Americi, Nabokovljev Humbert Humbert zavodi čitatelje koji mogu pasti u napast suosjećaja s njim. U Perziji, Sadegh Hedayat opisuje halucinaciju protagonista kojem ne možemo vjerovati, gdje se ne mogu opipati granice između života i smrti, istine i iluzije. Svako od ovih djela različito je po formi i kulturnom kontekstu, ali sva dijele staru sumnju Miguela de Cervantesa, koji je smatrao da je čin pripovijedanja neodvojiv od nekog oblika iskrivljavanja istine.

Don Quijoteova borba s vjetrenjačama tako slučajno postaje više od komične nezgode, izlaganjem nepouzdanog naratora se pretvara u alegoriju za čitateljevu vlastitu potragu za onim što je zbilja, a što ne.